Sonja Manojlović promovira novu zbirku pjesama ‘Dobri za sve’, na kojoj je umjetnički surađivala sa Sašom Šekoranjom

Ove srijede u zagrebačkom cafeu Velvet hrvatska pjesnikinja Sonja Manojlović promovirat će novu zbirku pjesama “Dobri za sve”, na kojoj je umjetnički surađivala sa slikarom Sašom Šekoranjom. To je četvrta njihova zajednička knjiga u nizu, a istovremeno će u Šekoranjinoj galeriji u Dežmanovom prolazu biti otvorena izložba “Hommage Sonji Manojlović”.

Sonja Manojlović diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, do sada je objavila petnaestak zbirki poezije osvojivši za njih brojne domaće i inozemne nagrade, od kojih i Nagradu grada Zagreba 2013. Pjesme su joj uvrštene u antologije, a knjige prevođene i objavljene na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku. Književna kritika je od samih početaka pozicionirala pjesništvo Sonje Manojlović kao vrijednu dionicu suvremene hrvatske poezije, jedna je od rijetkih pjesnikinja koje su dobile pozitivne kritike za sve svoje zbirke pjesama, a njezine su pjesme čitane i na internetu, gdje se njezina zbirka “Upoznaj lilit” može besplatno preuzeti.

“Tonko Maroević nedavno mi je u prolazu rekao kako su moje pjesme zapravo sažeci pjesama, i to je istina. Sjetila sam se odmah nekih pjesama u prozi Dore Pfanove, posebno pjesme “Spas”, a koja je kao autorica u svoje vrijeme dosta loše prošla. Iznimno mi je draga i tek joj se u posljednje vrijeme poklanja više pažnje, ali to možda ovisi i o duhu vremena, osobnoj prodornosti, integritetu kritičara, njihovim sklonostima… jer ipak kritičar slijedi sebe, kao što to radi i autor. Bitno je da dobijete nagradu za svoj rad na vrijeme, ali nagrada može biti i osmijeh. Smatram da zapravo nema dovoljno nagrada za sve koji ih zaslužuju, poput Nagrade grada Zagreba. Malo pjesnika ju je do sada dobilo”, ističe pjesnikinja koja je prošle godine dobila Međunarodnu nagradu za pjesnički doprinos svjetskoj poeziji u Calcutti. Ta se nagrada dodjeljuje pri izlasku antologija svjetske poezije u siječnju gotovo svake godine, a pjesme Sonje Manojlović bile su zapažene između 132 autora iz cijelog svijeta. “Nažalost, nisam otišla u Calcuttu jer naše ministarstvo više baš ne financira te daleke putne troškove, ali su mi s nagradom poslali tu antologiju. Pozvali su me i ove godine, ali također nisam otišla. To je nagrada koja je, kaže se, došla s neba. Upoznala sam tog pjesnika, organizatora iz Calcutte 2014. u Osaki, kada mi je bila uručena Nagrada za izvrsnost u poeziji na 23. svjetskom kongresu pjesnika”, pojašnjava Sonja Manojlović. Nije bila previše začuđena kada joj je jedna pariška kritičarka javila da je njezinih desetak pjesama na engleskom, na filipinskom sajtu Svjetskog kongresa pjesnika, koji se održava svake dvije godine u drugoj zemlji, prošle godine u travnju bilo predstavljeno kao “Poezija mjeseca”.

Ističe da je svaka njezina zbirka pjesama trag sazrijevanja u životnom i umjetničkom smislu. “Kada govorim o svojim pjesmama, ne prihvaćam jezik kritike, iako ću uvijek reći da mi je zadnja knjiga najbolja. Ja sa svoje strane, kao profesionalac, moram napraviti sve što mogu. Pišu se razne vrste poezije, ali smatram da je u poeziji nužan emotivni naboj i uopće ga ne izbjegavam. Uvijek sam se trudila da postoji u svakoj pjesmi, čak sam započinjala pjesme s ‘ja’, što je svojevremeno bilo pomalo prezirano u našoj poeziji – i ustrajala na tom ‘ja’. Poezija ima svoj mikro i makrokozmos, ona nije nečija sluškinja. Ali poezija koja ne govori iz svog vremena o svom vremenu je larpurlartizam u kojem jedan dobar pjesnik može tek privremeno uživati. No dar da se kaže nešto o vremenu, pjesnika može stajati glave, poput Asharfa Fayadha, pjesnika iz Saudijske Arabije koji je zbog svoje zbirke, objavljene još 2008., osuđen na smrt i čije smo pjesme čitali prošloga tjedna u Booksi, na dan svjetskog čitanja njegove poezije. On govori o vrlo konkretnim stvarima, životnim činjenicama, a da piše o nekim lirskim temama, vjerojatno nitko ne bi obratio pažnju”, navodi Sonja Manojlović. Bliska joj je ideja o prožimanju umjetnosti i dijalogu s drugim umjetnicima, no između Saše Šekoranje i pjesnikinje postoji kompleksan umjetnički senzibilitet.

“Iako smo Saša i ja radili četiri knjige zajedno, “Daj naslov”, “Pjesme i crteži”, “Upoznaj Lilit” i ovu novu, toj ideji prethodi jedna knjiga kratkih proza koju sam objavila još 1978. i na svakoj je stranici crtež Nedjeljka Dragića. Knjigu listate kao starinski crtani film ručne proizvodnje, a crtež je jednostavan, dječji. Sklona sam takvim suradnjama i Saši uvijek dajem otvorene ruke bez ikakvih zahtjeva, jer mi se sviđa duh koji postoji u njegovim crtežima. Apsolutno sam sigurna da Saša neće ilustrirati moju poeziju pretenciozno, jer crtež je oblik njegova monologa, a u srazu s pjesmama, cjelina postaje dijalog”, tumači Sonja Manojlović. Oboje umjetnika radi svoje odvojene dionice, stihove i crtež, bez dogovora, i to se onda na neki neobičan način slaže i prožima kao cjelina.

Saša Šekoranja je u izjavi za Nacional pojasnio kako je započela njihova suradnja i što ih je kao umjetnike povezalo. “Susretali smo se na zajedničkim druženjima. Sonja je na prvi pogled jako nepristupačna, ali samo dok je ne upoznate. Jako sam je zavolio jer je vrlo duhovita, pametna, kontemplativna. Postala mi je privlačna, kao i njezina poezija koja također na prvu meni nije bila do kraja razumljiva i jasna, ali sam osjećao njezinu vrijednost, da je intrigantna. Najgore su stvari koje su doslovne i koje odmah razumiješ, za mene kao umjetnika. Ono što odmah ne razumijemo, zapravo otvara neke nove mogućnosti, inspiraciju. To naše prepoznavanje dalo mi je volju da s veseljem radim te stvari”, tumači Saša Šekoranja, ističući da među njima postoji veliko poštovanje, povjerenje i uvažavanje. “Naše knjige nisu samo lijepe kao knjige, već kao mali umjetnički objekti i u tomu je zadovoljstvo. Jedna ranija knjiga je bila u cijelosti ilustrirana i ‘opcrtana’, a naša nova knjiga je stvarana kao dijalog, to nisu ilustracije, nego manji crteži koji daju dinamiku knjizi uz tekst. Bili smo oboje protiv toga da moj crtež nekomu kao djetetu objašnjava Sonjine stihove. U galeriji pripremam jedan hommage Sonji. Prvo sam počeo raditi na velikim fotokopijama njezinih pjesama, slikao sam preko njih pa sam fotografirao detalje tih crteža, a kasnije se to nastavilo kao čisti crtež i njezini portreti, koji su isto imali svoj tok, sve do apstraktnih portreta, u tek nekoliko crta. Neću izložiti konkretne, gotove stvari, nego ću izložiti proces nastajanja svega toga, što mi je mnogo zanimljivije od gotove stvari, ali je i u duhu njezine poezije”, zaključuje Saša Šekoranja.