Nedavno je u sklopu projekta ‘’Kulturna infrastruktura zajednice’’ u organizaciji Subversive Festivala i KIC-a održana panel diskusija ‘’Kulturna kartografija grada: centar i periferija kulturne proizvodnje’’ koju je moderirala kulturna antropologija Sonja Leboš. Sonja Leboš obranila je doktorsku disertaciju ‘’Grad na filmu, film u gradu: Zagreb 1941.-1991., kulturno-antropološka perspektiva’’ u studenome 2022. godine. Ova kulturalna antropologinja i hispanistica, ekspert za kulturni turizam i likovna pedagoginja studirala je i scenografiju i arhitekturu u Pragu i Zagrebu. Njene aktivnosti kreću se u području kulturalnih i urbanih studija, obrazovanja i produkcije u kulturi i umjetnosti, vizualne i urbane antropologije te analize diskursa, a kustosko-umjetničko i znanstveno djelovanje u području javnog kulturnog rada na međama narativnog urbanizma i vizualnih umjetnosti, dizajna, teorije i prakse performativnosti, filma i novih medija. Osnivačica je Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII www.uiii.hr). U svom samostalnom radu i u udruzi UIII posvećena je urbanološkoj i ekonomskoj povijesti Zagrebačkog velesajma, projektu ‘’Geometrija elektrifikacije’’ koji se temelji na činjenici da je Šibenik jedan od prvih gradova na svijetu koji je bio osvijetljen izmjeničnom strujom, projektu ‘’Retropolis’’ koji se bavi nasljeđem arhitektice Zoje Dumengjić, a prošle godine je na otoku Mljetu pokrenula i Ekokino festival. Početkom godine je u sklopu projekta ‘’Kulturna infrastruktura zajednice’’ u organizaciji Subversive Festivala i KIC-a moderirala panel ‘’Kulturna kartografija grada: centar i periferija kulturne proizvodnje’’, na kojem su sudjelovali umjetnici, kustosi i arhitekti s ciljem da ponude kritičku analizu stanja kulturne infrastrukture grada.

NACIONAL: Kako biste opisali kulturnu infrastrukturu Zagreba i na što su sudionici panela skrenuli pozornost?

Ako govorimo o kulturnoj infrastrukturi grada Zagreba kao o izgrađenom tkivu, zgradama u kojima se odvija kulturni program, ne stojimo loše kada je u pitanju količina tih objekata. Međutim, ono što je meni začudno jest što imamo neke izvanredne prostorne resurse naslijeđene iz socijalizma, poput Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog koja je u vrijeme kada je izgrađena imala izuzetno progresivnu akustičku arhitekturu, ili Pučko učilište, nekadašnje Radničko sveučilište Moša Pijade, koji su danas potpuno podiskorišteni.

NACIONAL: Na što konkretno mislite?

Osim koncerata klasične glazbe, u KD-u Vatroslava Lisinskog već godinama ne vidim nikakve kvalitetne programe, a to je ipak bio i locus recimo Animafesta. Svjetski relevantna manifestacija Muzičkog bijenala također je podosta nevidljiva. Kulturna proizvodnja je golema, mislim da jako puno ljudi u Zagrebu radi u kulturnom sektoru, i u toj masi nastaju izvrsne stvari. Začuđujuće je onda kako promocija tih vrijednosti u inozemstvu ovisi o samim proizvođačima kulture.

NACIONAL: Na čemu je bio naglasak na tribini?

Tijekom tribine sudionici su ukazali na neke aspekte kulturne infrastrukture i njenog sadašnjeg stanja. Naročito vrijednim držim prilog arhitektice Tamare Bjažić koja je, kao zaposlenica Instituta za povijest umjetnosti, koji je također jedan sretan spoj kulturno-znanstvene produkcije, i institucija kakvih nasušno trebamo više, sudjelovala u Programu cjelovite obnove povijesne jezgre grada Zagreba. Napravljen je konzervatorski model za blok 19, u kojem je na primjer kazalište Gavella. To je zasad jedini model, a Zagreb ima preko 130 blokova. To je porazno. Sve vezano za obnovu je poražavajuće, no ostat će zabilježeno za budućnost, da su neki ljudi, poput Tamare, nešto vrijedno radili i mislili. Feđa Vukić, profesor na Fakultetu dizajna koji se također nalazi u bloku 19, govorio je o sveučilišnoj infrastrukturi kao kulturnoj infrastrukturi, što je izuzetno zanimljivo ako znamo da je u ingerenciji Sveučilišta kompleks Studentskog centra, također jednog fantastičnog a zanemarenog i devastiranog resursa koji obuhvaća legendarno kazalište ITD i jednako legendarne Multimedijalni centar i Galeriju SC-a.

NACIONAL: Na panelu je sudjelovala i pročelnica Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Emina Višnić. Je li najavila zaokret po pitanju kulturne infrastrukture u Zagrebu?

Emina Višnić najavila nam je gradnju nove centralne Gradske knjižnice, koja je sad na Starčevićevu trgu, na mjestu Paromlina uz uvažavanje ostatka ostataka tog povijesnog dragulja kojeg smo također proćerdali. Prije nekoliko godina je zgrada na Starčevićevu trgu stradala u poplavi i nova je odista hitno potrebna. To će biti neka vrsta novog kulturnog centra, što je svakako za svaku pohvalu, jer su javne knjižnice izvanredno vrijedan kulturni resurs. Veselim se i unapređivanju međugradske i međunarodne suradnje i civilnog društva, što su eksponenti sada istaknuti u nazivu ureda. Boris Bakal govorio nam je o emotivnim geografijama grada i svojim promišljanjima tvornice Badel kao kulturno-obrtničkog centra, što samo potvrđuje da nažalost uporno ne dajemo dovoljno podrške idejama koje bi odista mogle dati zamah ne samo kulturnom već i ekonomskom prosperitetu grada. Kulturni i ekonomski sektori su već odavno usko povezani, otkad je turizam postao globalna industrija broj 1. No to ne znači da bismo kulturu trebali prostituirati, već da u gradskim i državnim institucijama, koje su također kulturna infrastruktura, trebamo ljude koji će znati prepoznati potencijale ideja kojima kulturna zajednica zaista vrvi kao košnica. Nažalost, brojni birokratski trutovi usporavaju provođenje tih ideja u djelo.

‘Zagreb bi mogao imati daleko kvalitetniju kulturnu ponudu’. FOTO: Vladimira Spindler/Privatna arhiva

NACIONAL: Koje su bolne točke Zagreba kada govorimo o kulturnoj infrastrukturi?

S obzirom na to da se u svojoj doktorskoj disertaciji bavim kinematičkom infrastrukturom koja obuhvaća kina, filmske studije, produkcijske i distributerske kuće, mogu reći da su nam kina trenutno najbolnija točka. Jedino kino koje je izgrađeno kao kino u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, iako imamo još takvih zgrada, primjerice zgrada kazališta Kerempuh, i s tom svrhom opstalo do danas je kino Europa. Trenutno je izvan funkcije. Za Kinoteku mi građani plaćamo masni najam Crkvi, a ona ne održava taj prostor, što je mračna navada većine zagrebačkih najmodavaca, bilo da se radilo o privatnom ili javnom vlasništvu. Kino Tuškanac također vapi za rekonstrukcijom.

NACIONAL: U potresu koji je pogodio Zagreb brojne su kulturne ustanove pretrpjele veliku štetu. Koliko je to prilika da se preispita njihova namjena i održivost te počne planiranje novih kulturnih zdanja?

Dobro je poznato da je nakon potresa koji je zadesio Zagreb 1880. nastao taj naš prekrasan historicistički Donji grad i to u svega nekoliko godina. Kako to da mi danas nemamo sapi ni održavati to što je onda sagrađeno? Odgovor se nalazi i u činjenici da je Donji grad zanemarivan od 1960-ih, jer prethodno je čak postojao poseban gradski Zavod za urbanizam Donjeg grada. Zašto je takav zavod aboliran te koje su njegove tekovine, tek trebamo otkriti, a da ne kažem da ga nužno i opet trebamo. Naravno da je to i prilika da se preispitaju slojevi pojedinih građevina kao i njihova namjena. Pri izradi konzervatorskog modela za blok 19, u kazalištu Gavella, inače također prvotno kino Helios, locirani su slojevi koji su puno vrjedniji, konkretno djelo Andrije Mutnjakovića, od onih koji su nastali prilikom preuređenja ’80-ih kada kreće nazovi postmoderna mramorizacija grada. Zašto se ne bismo vratili onda na ta vrjednija prostorna rješenja ili naručili neka koja će uvažiti njihovo nasljeđe? Da se nadovežem na prošlo pitanje o bolnim točkama: nedostatak instituta koji proizvode znanje o gradu je notorno bolna točka.

NACIONAL: U sklopu kustoskih i urbanološko-filmoloških istraživanja pod nazivom ‘’Koraci grada’’ nedavno ste na stranicama udruge objavili tekst iz vaše publikacije ‘’Novi Novi Zagreb’’. O kakvom je projektu riječ i zašto se spajanje ‘’dvaju’’ Zagreba nikada nije dogodilo?

Projekt ‘’Koraci grada’’ je direktno povezan s mojom opsesijom na temu odnosa grada i filma, tj. činjenicom da se moderni grad kraja 19. stoljeća rađa zajedno s kinematičkom infrastrukturom koja ga oblikuje. Puno prije Hollywooda, najveći centar filmske proizvodnje s nebrojenim filmskim studijima bio je Berlin. Tako nas u tom projektu zanimaju načini na koji je Zagreb, koji se u svojoj protokinematičkoj fazi uvelike ugledao na Berlin, reprezentiran na filmu, i načini na koji kinematičke strukture i reprezentacije grada utječu na njegov rast i razvoj. U prvoj publikaciji iz serije pod nazivom ‘’Medijske slike. Zagreb 1957-2017’’ tako filmologinja Petra Belc demonstrira načine na koji je Zagreb deskriptiran u dva prekrasna filma: antologijskom djelu Vatroslava Mimice ‘’Ponedjeljak ili utorak’’ iz 1966. i urbanoj drami ‘’Ljubica’’ iz 1978. Kreše Golika, možda jedinog našeg režisera iz socijalističkog razdoblja čijem se radu može dati feministički predznak. U publikaciji ‘’Novi Novi Zagreb’’, čiji je naziv preuzet od jednog urbanističkog seminara s kraja 1990-ih koji je u Zagreb doveo Kennetha Framptona, ja se bavim filmom ‘’Treći ključ’’ Zorana Tadića iz 1983., koji u suspense maniri ocrtava tadašnje društvo u raspadu nakon smrti velikog vođe, a sniman je uglavnom u Dugavama, jednom od zadnje vrsno planiranih krakova Novog Zagreba. Obje publikacije se mogu naći u zagrebačkim javnim knjižnicama.

NACIONAL: A izostanaka spajanja ‘’dvaju’’ Zagreba?

Što se tiče ne-spajanja raznih Zagreba, nije samo Sava tu jedina prepreka: čak i ta fantastična socijalistička avenija Proleterskih brigada, prvotno Moskovski bulevar, zapravo je samo još jedna longitudinalna os koja osporava spajanje sjevernog i južnog Zagreba, i na kojoj su nadvožnjaci i pješački prelazi davno bili nužni. Promet je teška neuralgična boljka Zagreba, a stručnjaci s Prometnog fakulteta dosad nisu baš bili od koristi.

NACIONAL: Kroz rad Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja bavite se Zagrebačkim velesajmom kao svojevrsnim gradom unutar grada i idealnom poveznicom starog i novog Zagreba. Kako je moguće da taj velebni prostor još uvijek leži neiskorišten?

Zagrebački velesajam je zapravo protostruktura Novog Zagreba i mi se bavimo njegovim urbanološkim ali i emotivnim potencijalom. Ljudi vole Velesajam. Razlozi za njegovu podiskorištenost su brojni, jedan je svakako gradska vlast Milana Bandića koja je stavljala privatni profit ispred interesa grada, no tu su i promjene u velesajamskom poslovanju. Cijelom gradu treba nova urbanistička vizija pa tako i ZV-u.

NACIONAL: Istražujete urbanološku i ekonomsku povijest Zagrebačkog velesajma s naglaskom na odnose sa zemljama Pokreta nesvrstanih. U kakvoj su relaciji Zagrebački velesajam i Pokret nesvrstanih i zašto smatrate da je to važno za budućnost tog prostora?

Na prvi Zagrebački velesajam 1956. godine s velikom pompom kao počasni gost stiže Sukarno, indonezijski državnik s kojim je ta zemlja stekla nezavisnost, i to samo godinu dana nakon azijsko-afričke konferencije u Bandungu, koje je također svojevrsna preteča Pokreta nesvrstanih. Zanima nas kakvi su ekonomski odnosi građeni sa zemljama Pokreta nesvrstanih putem Zagrebačkog velesajma, jer radilo se o izvozu raznih proizvoda tadašnje snažne zagrebačke industrije u te zemlje. Na primjer radio i TV aparata. Vraćanje idejama miroljubive koegzistencije i suverenosti, iako su one često bile samo načelne, a manje prakticirane, te glasovi koji zahtijevaju razoružanje, to je bitno za budućnost svih prostora na Zemlji. Zagrebački velesajam je dobar primjer globalne suradnje i razmjene, a njegova historizacija između ostalog može postati i odličan kulturno-turistički proizvod.

NACIONAL: Ima li Zagreb prikladnu kulturnu ponudu s obzirom na to da je sve posjećenija turistička destinacija u Hrvatskoj?

Zagreb bi mogao imati daleko kvalitetniju ponudu. Evo vidjela sam da kreće suradnja Muzeja grada Zagreba s organizacijom Bacači sjenki na temu čitanja grada kroz film. Odlična inicijativa. Beč ima ‘’Trećeg čovjeka’’, na kojem kapitalizira već desetljećima, mi imamo ‘’Proces’’ tog istog Orsona Wellesa snimljen u našem gradu i još ga nismo naučili kapitalizirati. To je samo jedan u nizu primjera koji mogu dati.

NACIONAL: Koliko je nova gradska vlast svjesna svih nedostataka vezanih uz kulturnu infrastrukturu i urbanizam Zagreba?

Mislim da su svjesni, jer su itekako svjesni i činjenice da kulturna zajednica lijevo-zelene provenijencije predstavlja nukleus njihovih glasača/ica. No nažalost, problemi koji su im se sručili na glavu zbog višedesetljetnog neodržavanja grada, poput pucanja vodonosnih cijevi, puno su ozbiljniji od pitanja ima li grad jedno kino ili dva. Ipak, nadam se da kad se uspostavi balans u proračunu, kad se namire ta ogromna dugovanja koja su ostala od bandićevske vlasti, kada se saniraju bazični infrastrukturalni nedostaci kao što su pitanja vodoopskrbe, energije, saniranja otpada, nadam se da će se tada prijeći na temeljito oblikovanje nove urbanističke vizije Zagreba u kojoj će kulturna infrastruktura imati svoje zasluženo mjesto.

Sonja Leboš dio svojih aktivnosti posvetila je radu i nasljeđu arhitektice Zoje Dumengjić. FOTO: Vladimira Spindler/Privatna arhiva

NACIONAL: Kako to najbrže i najbezbolnije riješiti?

Treba nam kvalitetnije kadroviranje i programiranje od onog što nam je ostavila bivša vlast. Nova gradska uprava, ne ‘’vlast’’, to može, ali trebat će nekoliko mandata. Bandićeva ‘’vlast’’ nam je ostavila duboke rane.

NACIONAL: Bavite se projektom ‘’Geometrija elektrifikacije’’ koji se temelji na činjenici da je Šibenik jedan od prvih gradova na svijetu koji je bio osvijetljen izmjeničnom strujom. Možete li pojasniti o kakvom je projektu riječ?

U Urbanom centru Šibenika smo 2021. predstavili prvu fazu rada, izložbu koja je grafički predočila istraživački proces koji se sastojao od mapiranja tragova austro-ugarske, jugoslavenske, kada je Jugoslavija bila Kraljevina, i endehazijske imperijalističke ekstrakcije, odnosno iskorištavanja prirodnih bogatstava od kraja 19. stoljeća do 1944. Prije svega se tu radi o vodnim resursima rijeke Krke. Grafičke mape su napravili šibenski arhitekti Dario Crnogaća i Ana Selak. U suradnji s njima i Muzejom grada Šibenika pripremamo izložbu koja će pokriti to razdoblje. Izložbu planiramo za 2024. Nakon toga ćemo se baviti razvojem te infrastrukture nakon Drugog svjetskog rata. Ta priča je također pokazatelj našeg nepoznavanja kulturne baštine. Šibenik je dosad trebao imati muzej i institut koji bi interdisciplinarno pokrivali tu temu njegove elektrifikacije iz raznih perspektiva: ekohistorijske, kulturološke, energetske, povijesne, itd.

NACIONAL: Pokrenuli ste prošle godine u kolovozu i ekofestival na otoku Mljetu, s ciljem da ove godine pokušate proširiti festival kroz cijelu godinu kroz brojna događanja vezana za kulturu. O kakvom je festivalu riječ i s kojim ciljem ste ga pokrenuli?

Mljetski Ekokino festival vođen je ekosofijskim načelima i posvećen filmovima koji prenose ideje suživota na Zemlji i održivosti njenih resursa, promoviraju okolišnu pravdu kao pojam koji obuhvaća ekološke, društvene i ekonomske dimenzije, ukazuju na duboku povezanost okolišnih politika i društvenih odnosa, ali i inspiriraju ljepotom te potiču stvaranje društvene i ekološke harmonije. Odvija se u jedinstvenom okružju Nacionalnog parka Mljet, na otoku koji, kao i svi naši otoci, živi odveć ljeti a jedva zimi. Zato želimo glavni program filmskog festivala popratiti cjelogodišnjim događanjima poput promocija knjiga, multimedijalnih izložbi, ekoloških i ekogastro radionica, filmskih i fotoradionica za djecu i mlade iz lokalne zajednice, rezidencijama za scenariste i ekofilozofe. Podršku će nam i ove godine pružiti Nacionalni park Mljet.

NACIONAL: Dio aktivnosti posvetili ste radu i nasljeđu arhitektice Zoje Dumengjić. Zbog čega je njezin rad važan i zašto ste joj odlučili pridati posebnu pažnju?

Njen rad istražujemo u okviru programa ‘’Retropolis’’ koji je posvećen avangardnim i progresivnim idejama kakve u Zagrebu cvjetaju u međuraću. Njeno djelo koje obuhvaća dugi niz visokovrijednih objekata zdravstvene zaštite globalno je relevantno. Ove godine u okviru istog projekta objavit ćemo i publikaciju o Krešimirovu trgu.