Sonja Kovačić prva je žena na čelu zagrebačkog Satiričnog kazališta Kerempuh. Rođena je u Zagrebu, gdje je 2008. diplomirala na Studiju produkcije na Akademiji dramske umjetnosti. Dobitnica je Rektorove nagrade za završni rad, produkciju kazališne predstave ‘’Večer Erika Satiea’’. U Gradskom dramskom kazalištu Gavella zaposlena je od 1996. kao inspicijent i organizator, a od 2004. radila je kao izvršna producentica Gavelle. Od 1995. do 2001. surađivala je s glumačkom družinom Histrion, a od 2001. stalni je suradnik Teatra Ulysses.

Prva ovosezonska premijera u Kerempuhu upravo je izvedena, a Sonja Kovačić najavljuje još dvije, ali i novosti koje planira uvesti u svoj mandat te govori o važnosti satire u hrvatskom društvu.

NACIONAL: Nova kazališna sezona je počela, iza vas je prva premijera u sezoni – Bulgakovljevo ‘’Pseće srce’’. Predstava je dobila izvrsne kritike, a jedan je kritičar napisao da se ovom političkom satirom Kerempuh vratio svojim korijenima, ubojitoj satiri. Pa ako se satira vratila, onda je logično pitanje gdje je nestala, gdje je bila dosad? Je li satira nestala iz Kerempuha?

Izuzetno mi je drago da smo sezonu otvorili upravo ovom snažnom satirom koja tematizira problem ljudskosti i njenog nestajanja. U današnje vrijeme zbog ogromnih stresova kojima smo okruženi, kao da se na udaru nalaze upravo te temeljne ljudske vrijednosti pa se za njih uvijek iznova moramo boriti, kako na osobnom, tako i na društvenom planu, u čemu mediji imaju iznimno značajnu ulogu. Ne mislim da je satira nestala, dapače, živimo je već nekoliko godina, što zbog pandemije, što zbog cjelokupne globalne situacije i velike financijske krize u kojoj se i dalje nalazimo. U kazalištu su u zadnje vrijeme radili redatelji mlađe generacije koji nikada nisu radili u Kerempuhu, kao što su Lea Fleger, Marina Pejnović, Nikola Zavišić, da nabrojim samo neke. Isto tako, na repertoaru je ‘’Bilježnica Robija K.’’ Viktora Ivančića koja je politička satira, izašla u vrijeme pandemije pa tek sada hvata svoj pravi zamah. Prije nekoliko dana vratili smo se s gostovanja u Mladenovcu i Beogradu, gdje nas je publika ispratila stajaćim ovacijama. Dakle, kontinuitet svakako postoji. Ponekad se ode više u smjeru satire, ponekad komedije, ali mi ovdje satiru ionako shvaćamo šire, kao stil koji se proteže kroz sve što stvaramo na sceni, kao crvenu nit koja veže sve naše predstave.

NACIONAL: Nova ste ravnateljica, kakav Kerempuh želite nakon vašeg mandata?

Trenutačno sam na početku pa još ne razmišljam o tome što će biti nakon toga. Imam razne želje i planove, ali mnogo će toga ovisiti o financijskoj situaciji. Kerempuh je kazalište duge i bogate tradicije, osnovano 1964., pa će prije i poslije nekog ravnatelja ono imati svoj put. Sad se bavim postavljanjem i planiranjem repertoara za nadolazeći period. Pozivam redatelje koji nisu ovdje radili ili koji su radili davno, da se jave sa svojim prijedlozima za suradnju. Općenito, uživam u radu s ansamblom i kolektivom. Atmosfera je kreativna i ugodna, a što se želja tiče – želim da ostvarimo predstave koje će nešto značiti i nama i publici, uzbudljive, oštre, prepune humora i prepoznatljivih trenutaka iz našeg vremena. Publika se vratila u kazalište i u tome uživamo. Namjera mi je okupiti autore i napraviti predstave o kojima će se diskutirati, koje će ljudi voljeti, ali koje će ih i uznemiravati i tjerati na kritičko propitivanje svijeta koji nas okružuje.

NACIONAL: Što za vas znači satira, koliko je važna u društvu, u kazalištu?

Satira je stup otpora u književnosti i na sceni, ona je jezik pobune, simbol neslaganja s nametnutim, vladajućim. To je ona dvorska luda koja progovara istinu po cijenu života, malo dijete koje viče da je car gol, svatko tko ne pristaje na opresiju, tko kaže ‘’ne’’ onda kada svi kimaju glavama. Satira je pogled na život, bez uljepšavanja i laganja, mogućnost suočavanja s našim manama i gledanje u njih slobodno, uz upaljeno svjetlo. Jer svi ih imamo. Čine li satira i smijeh našu egzistenciju onda barem malo podnošljivijom? Čuvaju li naš zdrav razum? Ja vjerujem da je tako. Smijeh, bilo da je satiričan, ironičan, oštar ili blag, on je uvijek u svojoj biti katarzičan i ljekovit. U ovakvim trenucima povijesti satira je potrebnija nego ikad, kultura se mora ponovno postaviti na mjesto koje joj pripada, a to je centralno mjesto svakog zdravog društva. Dok god ima ratova, kriza, gladi, dok ijedan čovjek na svijetu pati, umjetnost je odgovorna da otvara zabranjene teme, da čuva temelje ljudskosti i da priča o svemu teškom i mučnom jer ćemo samo suočavanjem moći ići dalje, stvarati neki bolji i ljepši život. Kazalište je važan alat za oblikovanje smisla u našim životima i zbog toga ga neće pregaziti nijedno tehnološko dostignuće, ma kako suvremeno bilo.

NACIONAL: Ove sezone imat ćete još dvije premijere, u prosincu i u ožujku. Je li manji broj premijera nego što je to uobičajeno posljedica ciljanog programa ili nedostatka novca?

Kada se prijavljuje program, misli se na glavni dio repertoara, a ako bude mjesta za neke manje predstave, svakako ćemo ih realizirati. Isto tako, sada smo, nakon dvije i po godine, obnovili predstavu ‘’Traži se novi suprug’’ i publika se sjajno odazvala, u ogromnom broju. Nakon premijera u prosincu i ožujku, kreću probe za premijeru u rujnu, a istovremeno ćemo započeti s Danima satire na kraju sezone. U Vidri ćemo u studenome ove godine realizirati premijeru u koprodukciji s Putujućim kazalištem Ribnjak, ‘’Djevojku za zbogom’’ Neila Simona u režiji Gorana Kulenovića. Zaključak je da novca, nažalost, nema i trebamo se tome prilagoditi, ali isto tako ćemo nastojati biti kreativni na razne načine i ostvariti neke predstave, odnosno suradnje i mimo ovih triju prijavljenih naslova.

NACIONAL: Kažete da novca nema, ali poznato je da je Kerempuh stajalo najbolje, da je na računu bio dosta velik ‘’plus’’, ali nakon pandemije legitimno je pitanje kakva je sad situacija.

Kerempuh je kazalište u koje publika dolazi, ovdje se igraju, osim satire i komedije koje pune dvorane i to se uvijek osjetilo i na vlastitom prihodu. Nakon pandemije više ništa nije isto. Srećom, zgrada nije bila oštećena u potresima i možemo normalno krenuti dalje s igranjem i svim poslovima. Pa ipak, to normalno je u sjeni rata, globalne inflacije, uvođenja eura, porasta cijena energenata. Sve te okolnosti teško je ignorirati, tako da situacija nije blistava nikome pa ni nama, ali radimo i idemo dalje pa se veselimo nekim boljim vremenima i većem plusu na računu.

NACIONAL: Po redateljima – Aleksandru Švabiću, Tamari Damjanović i Ivanu Plazibatu – i drugim suradnicima koji ove sezone rade u Kerempuhu, itekako je vidljiv pomak prema novim ljudima, mladima, novoj energiji. To, pretpostavljam, nije slučajno. Zašto vam je to važno, dati mladima šansu i koliko mladi dobiju šansi za rad u javnim kazalištima?

Kada ovako nabrajate imena, pada mi napamet kako si u našem glumištu dugo mlad, a onda si odjednom već star te kako se dugo navikavamo na nova imena. U svakom slučaju Ivan Plazibat je etablirani redatelj iza kojega su mnoge uspješne predstave i godine dokazanog profesionalnog rada. Švabić i Tamara su mlađi, ali i oni već imaju priličan broj utakmica u nogama, da se tako izrazim. Važno mi je da kod nas rade odlični redatelji sa svojim vizijama, tako da se iznimno veselim i jednom redatelju koji je mlad u duši, a to je Paolo Magelli koji nam dolazi iduće godine. A što se tiče teme da mladima treba davati šanse, tu se apsolutno slažem i ne mogu dovoljno istaknuti koliko mi je tužna zabrana zapošljavanja u kulturi. Odlični mladi glumci – i svi ostali umjetnici – su tu, završili su akademije i puni snage čekaju na angažmane. Mi kao društvo dugujemo im i trebali bismo im otvoriti prostor za rad i stvaranje. Nije riječ samo o mladim glumcima, već i o redateljima, dramaturzima, skladateljima, kostimografima i scenografima. Neizvjesnost i nemogućnost igranja i proizvodnje predstava za te je ljude pogubna i mi se trajno moramo protiv toga boriti te im otvarati prilike za rad i daljnji razvoj.

‘U Kerempuhu sam zatekla umjetnički, tehnički i organizacijski tim o kakvom sam mogla samo sanjati’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što će ti mladi umjetnici donijeti Kerempuhovoj publici i kakvu publiku želite, ako to smijem reći jer nije baš da možete birati?

Mladi umjetnici uvijek donesu na scenu svježinu, oštrinu i novu razinu doživljaja. Oni su dobitak i osvježenje i za ansambl, ali i za publiku koja onda na novi način može vidjeti poznatu stvar, oni su čuđenje u poznatom, njihove instinkte treba njegovati i na njih se oslanjati jer nikada nismo tako točni kao u mladosti, nikada tako hrabri, beskompromisni i intuitivni. Ali svako doba nosi svoje, zreli glumci, kao i oni stariji, također su ogromno bogatstvo, na neki potpuno drukčiji način. Mi ne biramo publiku, ona bira nas. Želimo da dođe u što većem broju, u što različitijem sastavu, nemamo nikakve ladice, ograde, ni predrasude u tom smislu.

NACIONAL: Kad se kaže mladi umjetnik, odmah čovjek pomisli na slobodne umjetnike i na nezavisnu scenu u kojoj oni često, i to jako uspješno, stvaraju. Kako gledate na tu scenu koja je podnijela najveći teret tijekom pandemijskih godina?

Nekada su se mladi više zapošljavali, pogotovo glumci, u kazalištima i bili, ako ne primljeni na angažman, onda barem stalni suradnici. Danas je to puno teže i to je definitivno veliki minus, pokraj toliko akademija u državi.

Nezavisna scena i samostalni umjetnici prošli su pakao za vrijeme pandemije. Neizvjesnost, nemogućnost igranja i stvaranja, egzistencija dovedena u pitanje bez prihoda od predstava ili gostovanja. Zbilja zaslužuju jedno specifično i duboko poštovanje zbog svega što su prošli ili prolaze. Ja pratim rad nezavisne scene, poznajem ga dobro, u kontaktu sam s mnogo samostalnih umjetnika i angažiram ih kao dijelove autorskih timova na predstavama kad god mogu. Nemojmo zaboraviti, honorar samostalnih umjetnika za rad u autorskim timovima predstava, njihova je jedina plaća. Što institucije budu proizvodile manje predstava, to će samostalni umjetnici imati manje sredstava za život. To dokazuje koliko su nezavisna scena i institucije trajno povezani i koliko je važno da među njima postoji živ i neprekinuti dijalog. Uz svu težinu okolnosti, riječ je redom o fenomenalnim umjetnicima koji postižu zavidne rezultate, u Hrvatskoj i u inozemstvu.

NACIONAL: Najavili ste da ćete biti aktivniji, da ćete ‘’tražiti’’ publiku, a posebno ste spomenuli projekt kojim ćete privući studente. O čemu se radi i zašto su vam baš studenti važni?

Izuzetno je važno približiti ljudima kazalište, izboriti se za svoju publiku. Nije samo dovoljno pozvati ih na predstavu, treba osvijestiti koliko je kazalište nezaobilazno, koliko je važan dio života svakog od nas. Zato sam rekla da je zadatak marketinga i mene kao ravnateljice pronaći nove kanale, načine kako doći do nove publike, prvenstveno mlađe, a naročito studentske koja je vrlo malo prisutna, u svim kazalištima, pa tako i u Kerempuhu. Nakon takvih analiza orijentirali smo se, putem društvenih mreža, kao i prodaje općenito, u smjeru približavanja kazališta studentskoj populaciji i mladima općenito. Ti se rezultati već sada itekako vide. Iznimno nam je važno proširiti spektar publike i dovesti k nama ljude koji tu nisu nikada bili. Ne samo dovesti jednom, već razviti kod njih naviku dolaska u Kerempuh, ponavljanja pozitivnog kazališnog iskustva. Cilj nam je proizvesti ne samo nove predstave, nego i novu publiku s kojom ćemo rasti i održavati odnos jedan dugi niz godina.

NACIONAL: Posebno je važna nezavisna scena kad je poznato da Kerempuh ima i drugu scenu, Vidru, na kojoj se igraju baš predstave nezavisne scene. Kako su povezani Kerempuh i Vidra, kako gledate na taj prostor?

Vidra je iznimno vitalna druga scena koju imamo. Njome se koriste upravo mala privatna kazališta, nezavisni umjetnici i ona je uspješna platforma za takvu suradnju već dugi niz godina. Dvadesetak privatnih kazališta i umjetničkih organizacija igraju na toj sceni, a kako sam i spomenula, trenutačno su u tijeku probe za premijeru nove predstave koja je najavljena 12. studenoga. Riječ je o ‘’Djevojci za zbogom’’ Neila Simona, u režiji Gorana Kulenovića. U predstavi igra glumac našeg ansambla, Marko Makovičić, zatim Sara Stanić i Zvonka Tomaš Brazzoduro. ‘’Djevojka za zbogom’’ jedna je od najpametnijih i najživotnijih romantičnih komedija u povijesti američke drame, to je dinamična studija karaktera, prepuna inteligentnog humora i duhovitog istraživanja urbanih neuroza, kao i pravih, autentičnih emocija u kojima će se publika moći prepoznati.

NACIONAL: Kad smo kod prostora, oni koji su dosta patili kad je kultura u pitanju jesu glumci Gavelle koji, iako im je to obećano, još uvijek nisu počeli igrati na obnovljenoj sceni i na novoj maloj sceni. Radovi su se jako odužili, pa je došao potres i sve se činilo obećavajuće, ali evo dopis iz Grada kaže da je opet došlo do zastoja. Kako to komentirate? Vi ste, naime, 26 godina proveli upravo u Gavelli. Što zagrebačka i hrvatska kultura gube dok Gavella nije u svojim prostorima, dok su glumci beskućnici?

Da, Gavella je moj kazališni dom, tamo sam provela ogroman dio života, tako da sve te probleme doživljavam iznimno emotivno. To što se događa je strašno, a što gubimo dok nema Gavelle – simbol kazališne umjetnosti grada, mjesto susreta, druženja, kulturne razmjene, malu i veliku scenu, temelje i kičmu dramskog repertoara, jedinog dramskog kazališta u državi. Pusto je bez kazališta u Frankopanskoj i to na mnogo više razina, nego što si to možemo zamisliti. Glumci rade, evo sad sam bila u Novom Sadu na uspješnoj koprodukciji koju su realizirali u režiji izvrsnog Kokana Mladenovića koji će doći raditi i u Kerempuh. Pokazalo se da je Gavellin ansambl u ovoj najvećoj krizi koja je kazalište zadesila od njegova osnutka, itekako snažan, koherentan i sazdan od iznimnih umjetnika. Jedva ih čekam ponovno vidjeti na njihovoj sceni.

NACIONAL: Grad Zagreb, može se čuti sve češće, nije u fokus stavio kulturu i kulturnu politiku, u kakvoj ste vi komunikaciji s novom pročelnicom Eminom Višnić, gradonačelnikom? Kako biste opisali kulturnu politiku u Zagrebu?

Nakon pandemije, potresa, svih mogućih kriza, možemo reći da je grad u nekoj vrsti oporavka i tek se treba dočekati na noge i krenuti u život nekim normalnim ritmom. Nitko se ne bavi kulturom dok je gladan, odnosno naravno da je riječ o nadgradnji, a ne temeljima. Mi s pročelnicom i cijelim uredom profesionalno komuniciramo. Nemojmo zaboraviti da je Emina Višnić stupila na dužnost 1. lipnja te zasigurno nije bilo moguće u tako malo vremena ući u kompletnu problematiku svih gradskih ustanova, kao i onu međugradske i međunarodne suradnje. Za sve treba vremena, a za rezultate u kulturi pogotovo. Htjela bih istaknuti da je odlična komunikacija između kazališnih kuća i svih ravnatelja međusobno u gradu. Dijelimo sudbinu, nekima je lakše, nekima teže, ali vjerujem kako dolaze bolji dani i kako ćemo graditi konstruktivan dijalog uz mnogo planova i još više realizacije. Isto tako, nisam od onih koji se vječno nešto žale i kukaju, mislim da od toga nitko nema ništa, samo loša energija s kojom ja ne znam i ne želim raditi. Primarno sam producent po profesiji, razumijem financije i svu problematiku u kojoj se nalazimo. Treba imati strpljenja, dug je put do potpunog oporavka, ali kreativci su žilav svijet i odustajanje nije opcija.

NACIONAL: Vaša prijava na natječaj za čelno mjesto Kerempuha došla je zapravo kao nastavak vaše karijere u kazalištu, u kojem ste radili puno toga – od biljeterke do izvršne producentice i v.d. ravnateljice. Što vam je prvo palo na pamet kad ste odlučili javiti se na natječaj?

Tako je, za mene je mjesto ravnateljice bio logičan korak u mojem poslovnom razvoju. Već sam dugi niz godina bila kazališni producent i ovakav sam daljnji razvoj zbilja doživjela kao nešto potpuno organsko i prirodno. Poznajem kazališni mehanizam iznutra, prošla sam sva zanimanja, sve procese. Započela sam kao biljeterka u Histrionima, gdje sam i sudjelovala u dvjema predstavama, potom sam bila biljeterka u kazalištu Gavella, a od jeseni 1996. godine počela sam raditi kao inspicijentica. Zatim sam upisala i završila Studij produkcije na ADU i počela raditi i učiti poslove izvršne producentice. Nekoliko sam mjeseci obnašala dužnost v.d. ravnateljice. Poznajem rad kazališta izvana i iznutra, volim i poštujem glumce i ostale kazališne radnike, tako da sam, kad sam odlučila javiti, prvo pomislila – idemo u novu avanturu. U Kerempuhu sam zatekla umjetnički, tehnički i organizacijski tim o kakvom sam mogla samo sanjati jer biti ravnatelj je u osnovi ipak timski rad i bez zajedništva ne možete puno postići, a s ovakvim se timom kao što je moj u Kerempuhu i najveći problemi mogu s lakoćom savladati. Do sada mi je rad u kazalištu zbilja donio samo dobro pa vjerujem da će to tako i ostati. Svakako je to bio iskorak i izazov, ali ja se toga ne bojim, dapače, volim pomake i zadatke, takva me iskustva mijenjaju i čine istinski živom.

NACIONAL: Što znači biti ravnateljica Kerempuha? Što vidite kao neku svoju najvažniju misiju, ciljeve?

Biti ravnateljica Kerempuha znači mnogo toga i ne postoji jednoznačan odgovor na to pitanje. Osim bavljenja financijama, marketingom, prodajom, sponzorima i nebrojenim nizom tehničkih izazova, svakako je dužnost zadržati i očuvati jednu od osnovnih postavki na kojoj se temelji repertoarna orijentacija ovog kazališta. U samom je imenu sadržana i misija Kerempuha, to je bilo i ostat će satiričko kazalište, uz sav dijapazon od komedije do drame preko groteske ili farse. Kao takvo, naše je kazalište jedinstveno u Hrvatskoj i regiji te na toj specifičnosti vrijedi raditi i oko nje dalje graditi taj jedinstveni identitet. Satira je način na koji se misli kazalište, to je moćni fokalizator za sva naša bliža i daljnja iskustva, naočale kroz koje društveno-političku stvarnost doživljavamo jasnije i snažnije. To što je ona često tri koraka ispred kazališta u svojem apsurdu, izazov je na koji vrijedi uvijek iznova pokušati odgovoriti. Uvijek je pravo vrijeme za bavljenje satirom. Naša je misija i cilj to napraviti odgovorno i savjesno, uz svu ludičnost i kreativnost koje teatar mora njegovati.

NACIONAL: U kazalištu ste cijelu karijeru, zašto ga volite?

Kazalište je jednostavno neodvojivi dio mene, moje osobnosti, mojeg poslovnog i privatnog. Kazalište se ne voli, ono se obožava. To je jedan intenzivni odnos, pun pozitivnih, ali i negativnih emocija. Nije se lako baviti kazalištem, ali je inspirativno i iznimno gratificirajuće. Onaj trenutak kada se dogodi magija na sceni, sinergija s publikom, kada gostujete s predstavama i shvatite koliko imate prijatelja za cijeli životu upravo iz kazališta, takvo nešto je zarazno i za mene od neprocjenjive vrijednosti. Osim toga, kazalište je širok pojam, u kojem sam prošla razne profesije, da bih se do kraja pronašla u ulozi kazališnog producenta, a sada i ravnatelja. Ništa tu nije dosadno ni jednolično, kazalište je živo i nepredvidivo pa se tako unaprijed veselim svim avanturama i promjenama koje ću dalje iskusiti na tom čudesnom putu.