Ruski nobelovac Aleksandar Isajevič Solženjicin je 1974. godine prebačen iz Moskve u Frankfurt na Majni i lišen je sovjetskoga državljanstva. Nakon nekog vremena provedena u Zürichu on i obitelj odlaze u američku državu Vermont sa švicarskim državljanstvom.

Dok je bio u Švicarskoj, proputovao je više europskih zemalja, a u Sjedinjenim Državama pozivali su ga na različita predavanja. Svi, od predsjednika Sjedinjenih Država pa do provincijskih novinara, govorili su o njemu, a uglavnom su bili informirani iz druge ruke, ili u najboljem slučaju kroz roman ‘Jedan dan Ivana Denisoviča’. Političari su očekivali pohvalu zapadnih ‘slobodarskih’ režima i napade na sovjetsko društvo. Kakvo razočaranje kad je na Harvardu iznio svoje mišljenje o liberalnom kapitalističkom društvu! Potiskivanje socijalizma liberalnim kapitalizmom bilo je uistinu istjerivanje vraga s pomoću belzebuba. A kao što se to obično događa, ‘zapadne demokracije’ ne vole one od kojih nemaju koristi. Ne da je baš pao u zaborav, ali gotovo da se o njemu i nije pisalo sve do 25. svibnja 1994. kada se iz Amerike vratio u Rusiju.

Do smrti 2008. godine je radio na pripravi svojih sveukupnih djela u trideset svezaka. Tvrde da je na sam dan smrti radio šest sati. Pokopan je na moskovskome manastirskom groblju.