Poznati hrvatski glazbeni producent Denis Mujadžić, u glazbenom svijetu poznatiji kao Denyken, ovih dana završava svoj prvi dokumentarni film “Kako je (g)rađena kuća bez krova”.

Riječ je o specifičnoj formi dokumentarnog filma znanoj kao “making of”, odnosno priči o procesu nastajanja nekog djela. Iako ga Mujadžić naziva i filmom ceste, njegov dokumentarni film zapravo prati trogodišnji proces nastajanja samostalnog albuma “Kuća bez krova” Mile Kekina, kojega mnogi poznaju kao pjevača punk rock grupe Hladno pivo. Film prati rad na albumu kroz period od tri godine, od samih početaka pretprodukcije, rada na aranžmanima pjesama i uvježbavanja banda po raznim zagrebačkim prostorijama za probe, preko snimanja u rezidencijalnom audiostudiju RSL u Novom Mestu u Sloveniji te studiju PreSent u Strmcu Samoborskom, pa sve do premijernog nastupa benda na dodjeli hrvatske glazbene nagrade Porin 2018. godine kao i po prvim promotivnim koncertima u zagrebačkim klubovima Vintage Industrial Bar, Tvornica kulture i The Garden Brewery. Uz autora filma i Mileta Kekina u filmu gostuje niz poznatih glazbenica i glazbenika te ljudi sa scene kao što su Josipa Lisac, Darko Rundek, Zoran Predin, Momčilo Bajagić Bajaga, Edo Maajka, Rade Šerbedžija, Yogi Lonich, Davor Sučić iz grupe Zabranjeno pušenje, Saša Antić, Vedran Božić, Zlatko Gall, Hrvoje Horvat itd.

“Film je uz glazbu moja najveća ljubav i interes, a ovo je tema koja je meni kao umjetniku i autoru imanentna, svijet u kojem se krećem, koji dobro poznajem, u njegovoj punoj dinamici. Odlučio sam materijalizirati tu strast i interes kroz jednu ‘making of’ priču. Priču s puno biografskih elemenata o Miletovom odrastanju i životu, ali ipak s naglaskom na njega kao umjetnika, kantautora i songwritera”, rekao je Mujadžić. Njegovu strast prema filmu poznaju svi koji su imali priliku s njim surađivati, no Kekin je svejedno ostao iznenađen kada mu je Mujadžić iznio svoju ideju. “Iznenadio me. Znao sam da mu se sviđa materijal, puno smo razgovarali o njemu, ali nisam mislio da će baš ići snimati dokumentarac o albumu. Mislim, to je veliki posao, nema ni love, a ni slave u muzičkim dokumentarcima u Hrvatskoj. Kad sam ga pitao zašto si je zadao toliki posao, rekao mi je da želi pokazati koliko rada se krije iza ovog albuma, da to nije nešto što ti dođe pa to na brzinu snimiš. Vjerujem da će i on kao producent pokazati publici čime se on to zapravo bavi”, rekao je Kekin.

‘Nema takvih kod nas. Sam ću sebi biti mjera, što i nije ugodna pozicija, no pokušao sam snimiti film o umjetniku, njegovu kreativnom zanosu i hrabrosti da iskorači u nepoznato’, kaže Denyken

Naime, osim priče o snimanju albuma “Kuća bez krova” Mujadžić želi ispričati i priču o albumu kao glazbenoj autorskoj formi koja postepeno, ali sigurno odlazi u povijest, kao i puno više od toga. “Rad na dokumentarcu ‘Kako je (g)rađena kuća bez krova’ shvatio sam kao dobru priliku da cijeli proces nastanka jednog albuma na kojem radim kao glazbeni producent od samih početaka do kraja približim žednom oku i uhu vjerujući u njegovu zanimljivost i vrijednost, a s prvenstvenom namjerom da s puno detalja iza scene prikažem naporan proces nastanka ovog albuma realno i iskreno donoseći sve uspone i padove, a koji u pravilu uglavnom ostaju malo dostupni široj javnosti. Ovo je film ceste kao što je i sam album jedan Kekinov pokušaj sviranog filma kroz deset vrhunskih pjesama i na neki način nosi sa sobom ono što kao autor filma zovem ‘emocionalna arheologija’ prateći Miletov put od odrastanja u Njemačkoj i zagrebačkim Gajnicama do afirmacije kao vrhunskog kantautora”, ispričao nam je Mujadžić koji ove godine kao glazbeni producent obilježava 30 godina rada. Njegova priča počela je sredinom osamdesetih kada je, kao i mnogi mladići u to vrijeme, odlučio osnovati svoj bend. Njegova se grupa zvala Lorraine i s njom je snimio nekoliko demo snimaka, ali nikada nisu objavili samostalno izdanje. Godine 1987., kada se u Zagrebu održavala Univerzijada, sa svojom tadašnjom djevojkom, a danas suprugom Irenom, nastupao je kao ulični svirač. Nakon nekoliko vrlo uspješnih godina sviranja po zagrebačkim, ali i europskim ulicama i trgovima, Mujadžić se prijavio za posao na Radiju 101, gdje je kao novinar pratio domaću glazbenu scenu. Ubrzo potom rodila se i želja da se posveti glazbenoj produkciji te je u svom stanu u Sopotu počeo svoj posao glazbenog producenta. Danas, nakon 30 godina bavljenja tim poslom i vlastitog studija PreSent u Strmcu Samoborskom, Denis Mujadžić Denyken može biti i više nego zadovoljan jer je zaslužan za glazbenu produkciju nekih od najvažnijih domaćih albuma: “Džinovski”, “Šamar” i “Knjiga žalbe” Hladnog piva, “Fred Astaire” i “Bog” grupe Pips Chips & Videoclips, “Razdor” i “Vrijeme je da se krene” grupe Majke, “Fildžan viška” Zabranjenog pušenja, a bio je i koproducent albuma “Nebo” Nine Badrić, “Halucinacija” i “Sex, Disco & Kung Fu” Kojota, “Second Hand” Jinxa, kao i prva četiri albuma grupe Vatra itd. Za ta i mnoga druga izdanja osvojio je šest nagrada Porin i tri nagrade Crni mačak. Upravo zbog svega toga te zbog dugogodišnjeg prijateljstva, ali i velikog respekta prema njegovom radu, Mile Kekin ne krije svoje poštovanje spram Mujadžića.

“Ono što me kod njega inače najviše oduševljava je njegova sposobnost da stalno uči. Ja sam mu ušao u studio kad se sve više okretao filmu, počeo snimati tehnički zahtjevne videospotove, kupovati skupu filmsku opremu. Više je želio razgovarati o filmu nego o glazbi pa vjerujem da mu je moj svirani film došao u pravom trenutku da spoji ta dva svijeta. Osim toga, on je jedini kojeg znam da dolazi na probe benda mjesecima prije nego što bend uđe u studio, sudjeluje u razradi aranžmana. Bude tu i puno rasprava, pa i svađa, zato što je emocionalno angažiran oko pjesama i albuma. Veliki je emotivac, elokventan, načitan i naslušan. Zanimaju ga svi aspekti glazbe, od onog apstraktnog neuhvatljivog sve do tehnike, pojačala, efekata i akustike općenito. Ukratko, rijetko je pojava. Nije uvijek lako raditi s njim, ali ako zagrize, ako mu se svidi pjesma, dat će sve od sebe da ona zazvuči, kako on voli reći, veće od života.”

Njihovo prijateljstvo i poštovanje je obostrano i traje već punih 30 godina. “Ja sam uistinu fan Miletove lirike! Mislim da je na ovom albumu postigao taj rijedak moment i umješnost da s malo, ali odabrano kaže toliko puno i u sridu. Njegovi su stihovi cizelirani i rezoniraju u mnogima pa tako i u meni svojom kirurškom preciznošću seciranja svijeta oko nas. Da njega nema te bi nam riječi vječito ostale na vrhu jezika. Ono što ovaj album razlikuje od njegovih ostalih je da je tu prisutan i jedan pogled u sebe, rekao bih skoro pa dominantan. Pun je introspekcije i refleksija njegovog uzbudljivog života koje on filmskom slikovitošću opisuje u deset izabranih pjesma. Kažem izabranih jer evo recimo detalja koji na neki način najbolje opisuje njegovu posvećenost; mi smo završili skoro 15 pjesama za album, ali on je kao savjestan autor izabrao samo najbolje za prvotimce. Osim svoje jake kreativnosti, Mile je profesionalan i organiziran.”

Mujadžić je u ovaj film ušao vrlo sentimentalno jer njime želi pokazati kroz što je posljednjih 30 godina prolazio i sam. “Dokumentirajući kamerom stotine sati kreativnog rada na ovom albumu uz gostovanje velikog broja relevantnih sugovornika pokušat ću u tih sat i nešto trajanja filma barem donekle približiti gledateljima taj za mene još uvijek čudesan svijet nastajanja jednog vrhunskog glazbenog uratka kakav po mom sudu jest album ‘Kuća bez krova’. Sentimentalno je to putovanje za mene jer se kroz rad na ovom filmu prisjećam i svih onih drugih albuma kojima sam uspio svjedočiti, ali ih nažalost nisam uspio zabilježiti kamerom i sačuvati slikom od vremena.” Mujadžić je, razmišljajući o konceptu filma, pokušao pronaći nišu koja na ovim prostorima nije baš zastupljena kao filmska tema i iskreno je bio začuđen kada je otkrio velik nedostatak makar i sličnih filmova ne vjerujući u vakuum u koji je ušao svojom idejom. “Sam ću sebi biti mjera što i nije neka ugodna pozicija, no, naravno, svjetska je diskografija i filmografija prepuna sjajnih primjera poput BBC-jeve serije ‘Classic Albums’ koja me je i najviše inspirirala na ovu avanturu. Trudio sam se ipak, vjerujući da je ta tehnička strana manje zanimljiva ljudima, prvenstveno napraviti film o čovjeku, umjetniku, njegovom kreativnom zanosu i hrabrosti da iskorači u nepoznato i zato sam tražio sugovornike velikog umjetničkog dosega i integriteta kojima upravo ti atributi nisu strani u želji da potvrdim onu nadahnutu tezu Oscara Wildea: ‘Budi svoj, svi ostali su već zauzeti.’” Ne skriva činjenicu da želi izbjeći zamku nizanja puste faktografije znajući da film mora funkcionirati prvenstveno na emotivnoj razini, no kako je film trenutno u fazi montaže koja se sastoji od odabira najboljih scena od nekoliko stotina sati snimljenog materijala, film zapravo još nema konačan oblik. “Upravo mi se film događa pred očima dok ga montiram i osjećam kako je tanak taj led i kako je fino to tkanje dobre filmske priče.”

‘Dokumentarac je veliki posao, tu nema ni love ni slave. Kad sam pitao Denykena zašto si je zadao toliki posao, rekao mi je da želi pokazati da album nije nešto što snimiš na brzinu’, kaže Kekin

Iako je film priča o snimanju albuma “Kuća bez krova” Mile Kekina, sam Kekin se uopće nije htio miješati u samo snimanje filma. “Odmah sam sa sobom raščistio da se neću ni na koji način petljati idejno u taj projekt. Premda se radi o mom albumu, taj dokumentarac je njegovo dijete, njegov dnevnik snimanja. Ja sam dosta veliki control freak pa mi se nije bilo lako prepustiti. Samo mi je s vremena na vrijeme znao poslati screenshot nekog gosta uz poruku: ‘Vidi tko je pristao reći par riječi o albumu.’ Meni je svaki put, naravno, imponiralo da netko koga poštujem i cijenim kao Zorana Predina, Radu Šerbedžiju i Josipu Lisac nešto ima za reći o mom albumu, a s druge strane sam mislio, koji vrag on to snima, što želi reći, kamo to sve ide?”

Bez obzira na to što ga mnogi vole i percipiraju kao pjevača grupe Hladno pivo, Kekin album “Kuća bez krova” smatra isključivo svojom vlastitom pričom koju je imao potrebu ispričati i zato ne skriva da je htio imati popunu kontrolu nad svim aspektima. Od izbora muzičara pa do producenta, aranžmana i naslovnice. Kako sam kaže, “Kuća bez krova” je album o odrastanju i stasanju. “Vjerojatno sam došao u godine kad sam počeo više razmišljati o svojim korijenima i tražiti odgovor na pitanje zašto sam ovakav, a ne drugačiji”, ispričao nam je Mile Kekin naglasivši da se trenutno nalazi u vrlo čudnoj situaciji jer priča o filmu koji jedva čeka pogledati iako nije vidio niti sekunde montiranog materijala mada film priča priču o snimanju upravo njegovog samostalnog albuma.

Premijera filma očekuje se sredinom listopada ove godine, dok se za produkciju filma, odnosno novac za film, pobrinula Cerny produkcija iza koje stoje ni više ni manje nego Denis Mujadžić Denyken i njegova majka. Uz malu pomoć prijatelja, a pogotovo Mile i članova njegovog pratećeg benda, koji jedini znaju koliko ih je “davio” dok je protekle tri godine snimao film “Kako je (g)rađena kuća bez krova”, napominje da bez svih njih od svega ovoga ne bi bilo ništa pa im ovim putem javno zahvaljuje te kroz smijeh obećava da će lijepo ispasti na filmu. “Ja jednostavno nisam kul tip i ne znam glumiti nezainteresiranost i distancu te neku emotivnu hladnoću. Svi koji me poznaju znaju da se na mom licu vidi i u mom glasu čuje strast za ono što me pokreće i to pokazujem. Meni je, jednostavno rečeno, stalo!”