Glumac Zijah Sokolović opet je oduševio Zagrepčane dvjema predstavama izvedenima u sklopu XII. ljetnih noći Teatra EXIT

U sklopu ovogodišnjih XII. Ljetnih noći Teatra EXIT odigrat će se 47 izvedbi i 25 različitih naslova. Većina programa održava se u Muzeju za umjetnost i obrt, a ostatak programa na dvije lokacije stotinjak metara dalje – u Studiju EXIT (Gundulićeva 37/1) i u Dvorani F22, na sceni Akademije dramske umjetnosti (Frankopanska 22), dok će se u drugom dijelu Ljetnih noći, od 29. kolovoza do 12. rujna. tri programa održati i u Teatru EXIT (Ilica 208).

I ove godine na Ljetnim noćima u Muzeju za umjetnost i obrt nastupio je Zijah Sokolović i to s dvjema predstavama.  CABAres CABArei i Lijevo desno glumac. Predstava Lijevo desno glumac, koja je hrvatsku premijeru na Ljetnim noćima imala prošle godine, naišla je na iznimno pozitivnu reakciju publike koja je kraj predstave ispratila dugotrajnim stojećim ovacijama.

Nakon prošlogodišnjih Ljetnih noći Zijah Sokolović nije imao izvedbe svojih predstava u Teatru EXIT zbog višemjesečnih komplikacija uzrokovanih koronavirusom krajem listopada 2020. Ozdravio je početkom ožujka, no zbog otežavajućih okolnosti u pogledu organizacije i produkcije uslijed pandemije, Teatar EXIT do sada nije uspio organizirati izvedbe predstava Zijaha Sokolovića.

ZgNews: Ako se mislima vratimo dvije godine unazad, na X. pa i na prošlogodišnje XI. Ljetne noći, je li vam se čini da je to vrijeme prošlo kao da je jučer bilo ili su nas obilježili događaji dostatni najmanje za jedan eon?

To se tako kaže, romantično, sjetno, a u stvari sretno, kao da je jučer bilo, a i nije bilo jučer, jer tako vladamo strahom od prolaznosti i vremenom u kojem smo starili. To može biti poetično ruganje saznanju da se sjećamo prošlosti u vremenu sadašnjem, da smo od tada evo, od jučer, danas preživjeli i živi smo i zadovoljni. Ah, ta korona! Sjećam se kako je to bilo prije korone. A sjećam se da smo i prije korone govorili  kao da je ovaj rat bio jučer. I ono vrijeme prije Tita, kao da je bilo jučer. To je jedan, ipak, umjetnički odnos do empatičnog razumijevanja života. Ne želim da mi i jedan eon obilježava sadržaj mog života. Mogu reći, evo, sjećam se, koliko jučer, da su neki željeli da budemo eonisti i da eon vlada nama, a ne vlada. Ne. Za sada. Do danas.

ZgNews: Trpjeli su svi – i publika i glumci i kazališta i kritičari i novinari, za čim danas vapimo: katarzom možda? Je li konačno došlo vrijeme za katarzu?

Katarza je bila koliko jučer na X. i na XI. Exitovim Ljetnim večerima, ali je nismo osjetili, jer smo koliko jučer, bili i prepotentni i uobraženi i nezadovoljni. Kao da smo trpjeli strašne muke, a samo smo bili sudionici u paradi civilizacije. Hranili smo se hrabrom prošlošću i iščekivali svijetlu budućnost i od straha tog razočarenja, sada bismo i katarzu potrošili. Daj bilo što, pa i katarzu. A ona je tu, s nama, svaki trenutak sadašnjosti.

ZgNews: Na XII. Ljetnim noćima igrali ste svoje dvije predstave, CABAres CABArei i Lijevo desno glumac, do sada ste ih odigrali nebrojeno puta, niti jedna predstava nije ista, no jesu li ove predstave biti drugačije?

Kabare CABAres, CABArei igram 28 godina, a sjećam koliko jučer je bila premijera u Beču. Na Exitu će biti 1405. predstava. Obrana ideje zbog koje sam pisao i napravio ovaj kabare je ista. Branim tu ideju i dušom i tijelom. Godinama. Jer to je tako rijetko. Čak se i bojim predstave. Ali jesu ti kabarei drugačiji, jer ih određuje vrijeme u kojem nastaju i gledatelji koji stare s njom ta dva, dva i pol sata. I naravno moja sreća da igram. Sreća koja se ne može opisati, jer nestaje po završetku odigrane predstave. I moja starost i bogatstvo ponavljanja koja često mijenja logiku i misli i rečenica u kabareu.

ZgNews: CABAres CABArei govori o upoznavanju, o iskustvu, o običnom danu, o uspjehu i neuspjehu, o dogovaranju, o borbi mišljenja, o hrani, o zdravom razumu, o vožnji autom, o budućnosti, o kazalištu kao frižideru zabluda, o mediokritetima, o rodbini, o zaostalosti, o pomirenju sa životom, o budalama, o seksu i starosti. O čemu zapravo danas govori ova predstava?

Koliko jučer, a i do današnjih dana, mozaično, kabaretski i riječima i gestom, priča o, ipak, normalnim, pa i veselim trenucima usamljenosti koju stručno obilježavaju kao krizu srednjih godina. Pošto se ta kriza manifestira službeno kod svih ljudi, onda je najlakše s njom komunicirati u mom kabareu. U stvarnosti, ona dolazi noću, kad ne možeš spavati, a svi drugi spavaju normalno. Kada te nitko ne razumije i ne čuje, a jedino mravi, koji ideološki i fizički opslužuju kapitalizam, oni te i razumiju, pa čak i vole. Predstava tako živi od sretne ljudske prirode, da svake sekunde netko padne u krizu srednjih, a netko misli da je prije sekundu iz iste krize izašao normalan.

ZgNews: O predstavi Lijevo desno glumac: svi mi imamo i igramo svoje uloge.  Naša stvarnost, naš život je proizvodnja i igra javnih i osobnih uloga. Tko smo zapravo mi?

Mi smo svi angažirani glumci u kazalištu države, braka, kapitalizma, nacionalizma, primitivizma, gluposti. A evo i korone. Vakcinirani i nevakcinirani glumci. Glumci koji vjeruju u ponuđenu ulogu da glume da korona postoji i glumci koji glume uloge da ništa ne postoji i da je sve zavjera. Glumci koji vjeruju da je svaka uloga koju igramo ona prava i da će nas baš ona proslaviti. Ah, izvinite, evo čovjeka koji je koliko jučer glumio običnog čovjeka, a sada glumi ulogu predsjednika. A mi imamo uloge da glumimo vjerovanje da baš on govori pametno i uloge glumimo da ništa gluplje nisam čuo. Tako smo mi svi u tom kazalištu i pisci, i režiseri, i kostimografi, i scenografi svojih života sastavljenih od tisuće malih epizoda. A nema velikih uloga, ima samo velikih glumaca. Drage kolege glumci, koliko jučer, sjećam se, honorari su bili neto. A danas…