Objavljeno u Nacionalu br. 835, 2011-11-15

U Hrvatskoj je upravo objavljen roman Ma Jiana o tabuima Kulturne revolucije i masakra na Tiananmenu

“Bilo je to 1968., jedne od najnasilnijih godina kulturne revolucije. U Guangxiju nije bilo dovoljno samo ubiti klasne neprijatelje, nego su lokalni revolucionarni komiteti prisiljavali ljude da ih još i pojedu. U početku su leševi neprijatelja bili kuhani u velikim bačvama skupa sa svinjskim nogama. Ali kako je pokret napredovao, leševa je bilo sve više pa su kuhana samo srca, jetra i mozgovi.” Te šokantne riječi izgovara dr. Song u romanu “Pekinška koma” kineskog disidenta Ma Jiana koji upravo izlazi u Zagrebu u izdanju AGM-a.

Ma Jian se rodio 1953. u Quingdaou – obalnom gradu koji ima 4,5 milijuna stanovnika i ubraja se u najbogatije i najnaprednije kineske gradove. Ma Jian je ondje radio kao urarski pomoćnik i crtač propagandnih plakata, a tijekom Kulturne revolucije čak je sudjelovao i u nekim državnim priredbama. U kasnim dvadesetima preselio se u Peking i pridružio umjetničkoj underground sceni, a za život je zarađivao kao fotoreportrer. No i ondje je dao otkaz pa je tri godine proveo putujući Kinom uzduž i poprijeko. Iskustva s Tibeta, opisana 1987. u knjizi “Isplazi jezik”, stajala su ga egzila. U knjizi je nemilosrdno opisao Tibetance kao zatucane ljude u čijim obiteljima vlada incest, spolno zlostavljanje i ritualna silovanja, što je potaknulo kineske vlasti da je zabrane kao “vulgarnu i opscenu knjigu koja blati lik naših tibetanskih drugova”.

Ma Jian – koji se uvijek potpisuje na kineski način, tako da prezime prethodi imenu – skrasio se potom u Hong Kongu, ali nije mogao odoljeti protestima na Trgu Tiananmen 1989. i ondje se pridružio studentima. “Šest tjedana sam se gurao sa studentima u natrpanim domovima i improviziranim šatorima, sudjelovao u štrajku glađu, plesao na Simona i Garfunkela i zaljubljivao se. Bio sam deset godina stariji od njih, a njihova strast i idealizam su me impresionirali i zabrinjavali. Dok su se borili protiv vlastite povijesti, zaboravili su da politički protesti u Kini uvijek završe krvoprolićem”.
Ma Jianov brat je nespretno pao dok je prelazio cestu u njihovu rodnom gradu i udario glavom u pločnik – tako da je Ma Jian bio 1000 kilometara daleko od masakra na Tiananmenu, sjedeći uz brata u komi. Ma Jian je potom ponovno pobjegao u Hong Kong, pa u Njemačku, a od 1999. živi u Londonu sa suprugom i svojom prevoditeljicom Florom Drew.

Prva knjiga na Zapadu bili su mu putopisni memoari “Crvena prašina – put kroz Kinu” koje je objavio 2001. i za njih dobio nagradu turoperatora Thomasa Cooka. Zbirka priča “Isplazi jezik” objavljena mu je na engleskom 2006., a “Pekinška koma” 2008. Njen je glavni junak student Dai Wei kojeg je pogodio policijski metak dok je demonstrirao na Trgu Tiananmen, od čega je ostao u komi. Kada su u bolnici otkrili da je demonstrant, prisilili su njegovu majku da ga odnese doma. “Želio sam napisati knjigu koja će svjedočiti o nedavnoj povijesti i izboriti ljudima pravo na to da se sjećaju. Kroz Dai Weija opisujem brutalnost i nepravdu, ali i stvari koje život čine vrijednim življenja: ljubav, nadu, slobodu, istinu i potragu za uzvišenim. Budući da je deset godina zarobljen u vlastitom tijelu, Dai Wei se mora okrenuti prema unutra i suočiti sa svojom prošlošću, a dok to čini, postaje sve slobodniji, pa čak i življi od komatozne stvarnosti što ga okružuje. Čin sjećanja daje životu značenje. To je čin pobune protiv tiranije i smti”, kaže Ma Jian.

Ma Jian se oglasio i zbog Olimpijskih igara 2008. kada se niz zapadnih političara i međunarodnih korporacija ispričavao kineskim vlastima zbog otvaranja tibetanskog pitanja. Najprije je Sharon Stone rekla da je tadašnji potres bio kazna Kini zbog okupacije Tibeta, nakon čega su se i ona i Christian Dior, čije je zaštitno lice bila, ispričali Kini. Potom se i Coca-Cola ispričala Kinezima zbog jedne svoje reklame u kojoj su nastupili tibetanski redovnici, a i francuski predsjednik Sarkozy je poslao Kinezima ponizno pismo nakon što je najavio da će bojkotirati otvaranje Olimpijade u Pekingu zbog kršenja ljudskih prava Tibetanaca. “Zapad ne čini uslugu Kini zato što se brže-bolje ispričava za sve i svašta”, napisao je Ma Jian. “Umjesto da pothranjuje kinesku paranoju, Zapad mora shvatiti njene izvore: sjećanje na poniženja kolonijalnih sila i cinično pothranjivanje nacionalizma, što komunistička vlada čini kako bi stekla legitimet. Zapad se mora prestati spremno ispričavati ako misli drukčije od novinske agencije Xinhua. Kinezima se već 60 godina ne dopušta da dovode u sumnju političko pravovjerje. Tko kritizira državu, odmah je rušitelj Kine i narodni neprijatelj. Ali to je problem Kine, a ne Zapada.

Kineska država želi samo takve prijatelje koji će joj govoriti ono što želi čuti. Ali da bi Kina postala pravednije i harmoničnije društvo, treba prave prijatelje koji govore otvoreno i principijelno.” Ma Jin je osobito protestirao zbog toga što je za vrijeme Olimpijade Peking bio doslovce pod opsadom, nisu se tolerirali ni najblaži izrazi sarkazma, a svi disidenti, doseljenici i duševno labilni stanovnici Pekinga jednostavno su bili uhićeni i držani u zatvoru Budući da je u međuvremenu postao britanski državljanin, Ma Jian je mogao redovno posjećivati Kinu – pod uvjetom da ondje ništa ne objavljue i da se ne druži s disidentima. Ma Jian je tako redovito posjećivao majku, braću i sestru, a sam kaže da mu je taj kontakt nužan i za pisanje i za duševni mir. Ondje je i iz prve ruke upoznao silan ekonomski napredak zemlje za koji tvrdi da je također rezultat totalitarnog sustava – naime, Ma Jian smatra da ni jedna demokratska zemlja ne bi dopustila takve ropske uvjete rada i tako niske nadnice kakve dopušta Kina.

“Komunistička partija stvara novo gospodarsko čudo, pokušavajući izbrisati sjećanje na pokolj na Tiananmenu, kao što je izbrisalo smrt 70 milijuna ljudi ubijenih tijekom Maove vladavine”, kaže Ma Jian. U “Pekinškoj komi” ma Jian evocira događaje nakon 3. srpnja 1968. kad je Mao Zedong izdao naredbu da se nesmiljeno udari na klasne neprijatelje. “Htio je eliminirati sve pripadnike pet crnih kategorija, što je obuhvaćalo svakoga tko je služio kao policajac prije oslobođenja, ili tko je bio poslan u zatvor ili u logor za preodgoj. Ali ne samo njih, nego i njihove obitelji i daleke rođake”, piše u “Pekinškoj komi” te se navodi da je 1968. ubijeno više od sto tisuća ljudi u pokrajini Guangxi, od toga je samo u okrugu Wuxuan, koji je bitan za radnju romana, usmrćeno 3523 ljudi, od kojih je 350 i pojedeno.

Ma Jian ističe i da gospodarski napredak ne donosi pravdu u Kinu. Dok na selu i dalje vlada siromaštvo, brojni Kinezi koji su dosegnuli udobnost života srednje klase moraju zaboraviti i na užase prošlosti, i na užase sadašnjosti. “Tragedija na Tiananmenu je ključan događaj 20. stoljeća, ali se u Kini o tome ne smije govoriti. Sjećanje je zločin. Kinezi ne smiju postavljati pitanja i nemaju prošlost. Žive kao u komi, zaslijepljeni strahom i novim blagostanjem.” Nikakvo čudo da je Ma Jianu od prošle godine zabranjen svaki pristup domovini.