Objavljeno u Nacionalu br. 559, 2006-07-31

Najprestižnija biciklistička utrka na svijetu Tour de France ove je godine započela bez favorita diskvalificiranih zbog sumnje u umiješanost u doping, a nakon utrke je pozitivan na testu bio i pobjednik Floyd Landis

Najpoznatija i najvažnija biciklistička utrka na svijetu Tour de France bila je ove godine posebno uzbudljiva, a mnogo se o njoj i tijekom utrke, a posebno neposredno nakon završetka pričalo ne samo zbog njenog dramatičnog kraja, nego i zbog neobične osobnosti njenog pobjednika Floyda Landisa. O Landisu se raspisao svjetski tisak pokazujući kako je na ovogodišnjem Tour de Franceu pobijedio čovjek koji je po svim medicinskim kriterijima invalid, napominjući da će on ubrzo već za nekoliko tjedana morati na tešku operaciju, te se možda, ako operacija ne uspije, više nikada neće moći natjecati na profesionalnim biciklističkim utrkama. Unatoč velikim bolovima, koji su ga pratili cijelu utrku, a zbog kojih je u 16. etapi imao ogromnu krizu, on je – tvrdio je tisak – na kraju uspio pobijediti uvelike zbog svojih neobičnih korijena, jer mu je njegov neobičan odgoj davao golemu snagu, neuobičajenu za druge njegove američke sunarodnjake. No sada se o utrci i Landisu, te o njegovoj neobičnoj pobjedi počelo još više govoriti, ali zbog novog razloga. Četiri dana nakon trijumfalnog završetka utrke i proglašenja pobjednika na pariškim Elizejskim poljanama, stigla je vijest da je Landis pao na doping testu, koji je napravljen nakon sudbonosne 17. alpske etape, na kojoj je ovogodišnja utrka odlučena.

To bi značilo da Landis u toj etapi nije pobijedio zahvaljujući snazi svojeg karaktera i sposobnosti da suzbije strašne bolove, nego zahvaljujući – nedopuštenim stimulativnim sredstvima. Ako i kontrolni doping test uzorka njegova urina uzetog istog dana opet pokaže da je Landis imao u organizmu nedopuštena sredstva, konkretno povišenu razinu testosterona, bit će mu oduzeta titula, bit će izbačen iz svojeg tima, a sigurno će uslijediti i duga suspenzija. Bit će to prvi put nakon 1906. da je jednom pobjedniku oduzeta titula, a sigurno će pasti i teška ljaga na cijeli profesionalni biciklizam, koji je već nekoliko godina pod optužbom da se u njemu masovno koriste nedopuštena sredstva. Ovogodišnji Tour de France bio je vrlo uzbudljiv zbog nekoliko razloga. Kao što je poznato, prošlogodišnji pobjednik, superpopularni američki sportski heroj Lance Armstrong, čovjek koji je proteklih godina apsolutno dominirao Tourom, nakon svoje sedme rekordne uzastopne pobjede objavio je da se više neće natjecati, pa su se javili razni drugi pretendenti za pobjedničko postolje u ovogodišnjoj utrci, uvjereni da im se sada pruža šansa kada Armstronga više nema. No neposredno prije početka iz utrke su zbog sumnje da su uzimali nedopuštena sredstva isključeni neki od najboljih biciklista današnjice, među ostalim i izvanredni njemački biciklist Jan Ullrich i najbolji talijanski biciklist, pobjednik ovogodišnje utrke Giro d’Italia Ivan Basso, te još neki potencijalni favoriti ovogodišnjeg Toura.

Tako se otvorio prostor za uspjeh vozačima o kojima se do sada gotovo uopće nije govorilo kao o potencijalnim favoritima. Jedan od njih je bio i Floyd Landis, 30-godišnji Amerikanac koji je već nastupao na Touru, u početku kao član ekipe US Postal Lancea Armstronga, i to kao vozač zadužen samo da pomaže Armstrongu da on što bolje vozi. On je 2005. napustio Armstrongovu ekipu, jer je dobio vrlo povoljnu financijsku ponudu jednog drugog tima, te je završio prošlogodišnji Tour na devetome mjestu, što je dobar, ali ne i dojmljiv rezultat. Nakon što su ove godine iz Toura otpali Armstrong, Ullrich, Basso i drugi, počelo se i o Landisu govoriti kao o mogućem prikrivenom favoritu. On je dosta dobro vozio u nekim pripremnim utrkama, te u prvim etapama ovogodišnjeg Toura. Bilo je tako sve dok 16. srpnja, kada se već vozila 14. etapa, a Landis već bio među najbolje klasificiranim vozačima, američki dnevni list The New York Times nije objavio ogroman članak o Landisu u kojem je otkrio njegovu najveću tajnu, da Landis jedva vozi zbog velikih bolova u desnom kuku. List je otkrio da je Landis svima tajio da je teško bolestan, da su to znali samo njegova supruga i njegovi liječnici. On je prije dvije godine prilikom treninga u južnoj Kaliforniji pao i lako ozlijedio kuk.

No ta je ozljeda imala dugoročne posljedice jer mu je blokirala pritjecanje krvi u kuk, koji je on stalno trenirajući teško opterećivao. Landis je bio pravi manijak kada je riječ o treningu, te je svakodnevno vozio bicikl mnogo dulje nego što je to uobičajeno i za profesionalne vozače. Došlo je do degeneracije tkiva, pa su se kosti počele trljati jedna o drugu. Prošlog ljeta liječnički pregled je pokazao da mu je kuk potpuno uništen te da će morati ugraditi umjetni. I on sam je počeo osjećati sve veće bolove, ali je o tome šutio. Bolovi su bili toliko snažni da noćima nije mogao spavati, počeo je šepati dok je hodao, nije više mogao trčati, a kad je sjedio, nije mogao staviti nogu preko noge. Na bicikl se mogao popeti samo s jedne strane, a i na biciklu je osjećao bol, iako manje nego pri hodanju ili ležanju. On je o tome šutio jer se bojao da bi ga šefovi njegove ekipe Phonak mogli zbog toga isključiti iz momčadi. Šutio je i trpio, te pod tim bolovima trenirao i više nego prije. Njegovi kolege iz tima nisu ništa neobično primjećivali, a to što se strašno znojio, te očito trpio prilikom treninga i utrka pripisivali su njegovoj upornosti i navici da uvijek daje sve od sebe. Kada je New York Times objavio informaciju da Landis vozi s teško ozlijeđenim kukom, te da će odmah nakon Toura morati na operaciju da mu ugrade umjetni metalni kuk, svi su na njega počeli gledati drukčije. Mnogi su se upitali kako je on unatoč takvoj boli među najboljima, pa su počeli istraživati tko je zapravo Landis i došli do neobičnog otkrića. Iako Landis danas sa ženom i djetetom živi u južnoj Kaliforniji, on je podrijetlom iz jednog sela iz istočne američke savezne države Pennsylvanije. U toj državi žive i neke neobične stare europske kršćanske zajednice, i to na isti način kako su njihovi preci živjeli u Europi prije nego što su se u 17. stoljeću doselili u Ameriku jer su ih progonili.

Najpoznatija takva zajednica su Amiši, koji žive u nekoliko istočnih američkih saveznih država, mahom se bave poljoprivredom, a njihovi pripadnici odbijaju modernu tehnologiju. U selima gdje žive Amiši nema struje, automobila, prevoze se kočijama, a odijevaju na starinski način. Jedna od takvih zajednica su i menoniti, a toj zajednici pripada Landis. On se 1975. rodio u selu Farmersville u okrugu Lancaster savezne države Pennsylvanije, stotinjak kilometara zapadno od američkog velegrada Philadelphije, te je odgajan u menonitskom duhu. Menoniti u svojim selima imaju struju, voze automobile, ali je kod njih dopušteno samo slušanje radija, ali ne i gledanje televizije ili odlazak u kino. Odijevaju se tako da sve mora biti pokriveno osim glave i ruku, zabranjene su razne uobičajene zabave, na primjer ples. Menoniti se ne smiju družiti s drugima, jedino je djeci dopušteno da idu u javne škole. Menoniti su pacifisti, odbijaju služiti vojsku i upotrebljavati oružje. Vrlo su marljivi, iznimno disciplinirani, požrtvovni, spremni da pomognu jedni drugima, pa njihove ruralne zajednice dobro prosperiraju. Landis je odgajan u takvom duhu, te je bio disciplinirani dječak sve dok sa 15 godina nije kupio bicikl, kako bi brže odlazio do rijeke gdje je volio pecati. Vožnja biciklom mu se jako svidjela, pa je sve češće odlazio biciklom na dulje vožnje, a počeo se zanositi mišlju da postane sportski biciklist.

Otac je bio jako protiv toga, zabranjivao mu je da tijekom dana vozi bicikl, pa je on potajno noću izlazio iz kuće kako bi se vozio. Kad je to otac otkrio, nije mu zabranio vožnju, nego ga je potajno noću pratio da kontrolira kako mu sin ne bi upao u neku nevolju. Roditeljski dom napustio je zbog biciklizma. Počeo je osjećati da bi mu biciklizam mogao pomoći da se izvuče iz svoje sredine i krene vlastitim putom. Poželio se učlaniti u neki biciklistički klub, a kad je saznao da je u SAD-u biciklizam najrazvijeniji u Kaliforniji, odlučio se tamo preseliti. Upisao se u jedan klub, u kojem su ga jako lijepo primili. Kolege su ga prvi put odveli u kino, naučili kako se ugovaraju susreti s djevojkama, a on je njih poticao da što više vježbaju i na treninzima budu što discipliniraniji.

U početku je on bio zainteresiran za brdski biciklizam, u kojem je počeo postizati i neke bolje rezultate, ali je 1999. promijenio disciplinu, te počeo nastupati u cestovnim utrkama. Postigao je dobre rezultate na nekim natjecanjima u SAD-u, pa ga je zapazio Armstrong i pozvao da se pridruži njegovu timu. U početku su se odlično slagali, a Landis je ubrzo postao predvodnik grupi vozača koji su Armstrongu morali taktički pomagati tijekom utrka da postigne što bolji rezultat. No njihovo je prijateljstvo puklo kada je Landis odlučio promijeniti ekipu, te počeo više misliti na vlastitu karijeru. Tijekom Toura 2005. među njima je izbilo pravo neprijateljstvo, a Landis je bio jedan od rijetkih biciklista koji se usudio javno svađati s moćnim Armstrongom. Nakon što je objavljen članak u New York Timesu opća je ocjena bila da je Landis unatoč bolovima tako uporan i uspješan na Touru zato što mu je njegova vjera izgradila takav karakter. Zbog svega toga kolege su počeli Landisa promatrati s još većim strahopoštovanjem, posebno nakon što je tijekom prvih brdskih etapa na Pirinejima i u Alpama odlično vozio, te učvrstio svoj položaj pri samom vrhu.

Nakon 15. etape, gdje je cilj bio na alpskom vrhu L’Alpe d’Huez, koju je vozio odlično te preuzeo prvo mjesto u generalnom poretku, svi su počeli govoriti da je on glavni favorit da osvoji Tour. No sljedećeg dana je došla kobna 16. alpska etapa Bourg d’Oisans – La Toussuire, tijekom koje se Landis jednostavno slomio, te su ga svi vodeći rivali pretekli, a on u velikim bolovima jedva na cilj stigao tek 23. s ogromnim zaostatkom. Svi su se raspisali da je s Landisom gotovo, da ga je njegov kuk uništio, a mnogi su mu preporučali da se više ne pati, nego da odustane. No Landis je u sljedećoj, posljednjoj alpskoj etapi ponovo briljirao, te ostavio za sobom sve druge vozače, došao na cilj prvi s golemom prednosti, nadoknadio sav gubitak iz prethodne etape, te ponovo najavio svoju kandidaturu za prvo mjesto. Prvo mjesto je potvrdio predzadnjom, 19. etapom na kronometar, a u zadnjoj etapi s ciljem u Parizu je pobijedio. U danima nakon Toura Landis je trebao nastupati na nekim promotivnim kratkim utrkama, imao je dogovorene intervjue i javne nastupe, ali se on dva dana nakon završetka Toura odjednom izgubio, te nitko nije znao što je s njim. Čulo se da se negdje povukao sa svojim liječnikom, pa su se u tisku pojavile spekulacije da je zbog bolova otišao na operaciju kuka.

A tada je uslijedila senzacionalna vijest o pozitivnom doping testu, i to upravo za 17. etapu. Nakon što je tu vijest objavio njegov biciklistički tim Phonak, odakle je javljeno da će Landis, ako i drugi test bude pozitivan, biti isključen iz tima, javnosti se obratio sam Landis, te zanijekao da je uzimao stimulativna sredstva. “Postoje dobri izgledi da očistim svoje okaljano ime, iako će dio ljage ostati zauvijek. U ovom trenutku jedino tražim da mi se dopusti da se branim, iako znam da je ovaj sport okrutan te se u njemu presude donose prije nego što se održi suđenje.” Landis je indirektno dao do znanja da je moguće da mu je netko sve to podmetnuo, a neki američki stručnjaci za doping tvrde da je neobično što je povišeni testosteron pronađen samo u jednom testu nakon 17. etape, a ne prilikom testiranja Landisa nakon prijašnjih etapa, jer je riječ o nedopuštenom stimulativnom sredstvu koje služi za obnavljanje mišića, ali – prema tvrdnjama tih stručnjaka – ima učinka samo ako se uzima nekoliko tjedana. No iz Međunarodnog biciklističkog saveza, u čijem laboratoriju je napravljen doping test, kažu da ih nikakve spekulacije ne zanimaju, da je test bio pozitivan, a to je za njih dovoljno da diskvalificiraju Landisa.