‘Emocionalni sam zarobljenik devedesetih, ali je moj sin pripadnik generacije kojoj je, nadam se, cijela Europa domovina’, kaže Sofija Kordić, novinarka i spisateljica, autorica dvaju romana u kojima piše o odlasku u Prag 1990-ih, jer ‘nije željela živjeti u zemljama u kojima je zlo mjerilo domoljublja’.

Zadranka Sofija Kordić otišla je 1985. s partnerom na studij u Beograd te na prijelazu u devedesete počela raditi kao novinarka u tadašnjim medijima suprotstavljenima Miloševićevu režimu, Borbi i Našoj borbi. Kada je u Hrvatskoj počeo rat, vratila se u Zadar da ujesen 1991. ode na novinarske specijalizacije u Dansku i Nizozemsku pa na poslijediplomski studij u Prag, gdje je godinama radila kao novinarka južnoslavenskog servisa Radija Slobodna Europa. S obitelji je ostala u Pragu, gdje i danas živi i radi kao slobodna novinarka i spisateljica. Njezin roman “Hipofiza u egzilu” ušao je 2016. u polufinale natječaja VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, ali su okolnosti htjele da u Hrvatskoj bude objavljen tek osam godina kasnije, ove godine. U intervjuu Nacionalu Sofija Kordić objasnila je zašto je tako: “Želja mi je bila da ‘Hipofizu u egzilu’ najprije objavim u Hrvatskoj, jer je napisana iz potrebe da uspostavim mir s posljedicama odlaska, s osjećajem nepripadanja, mir sa sobom i s domovinom. Ispostavilo se, međutim, da je tajming bio loš, izdavačka djelatnost tada je bila u izrazito lošem stanju čemu je kumovao i tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je većini kuća ukinuo potpore ili su drastično smanjene. Nekima se dogodilo da im Ministarstvo nije otkupilo nijedan objavljeni naslov, što se do tada nije pamtilo. Šest izdavačkih kuća odgovorilo mi je gotovo istovjetno. Neke nisu ni odgovorile, a jedan dobronamjerni urednik nagovijestio mi je da bi i sadržaj romana mogao biti prepreka za njegovo izdavanje s obzirom na tadašnju atmosferu u društvu. ‘Hipofiza’ 2018. izlazi u Beogradu, i u Pragu na češkom jeziku. Prije tri godine Jesenski i Turk objavio mi je ‘Priče o neskladu’. Mišo Nejašmić iz Jesenskog i Turka imao je sluha i za ‘Hipofizu’ što mi je pričinilo neizmjernu radost. U šali kažem da sam se osjećala kao izvanbračno ili izopćeno dijete koje je nakon dugo godina primljeno u obitelj.”

NACIONAL: Sudbina knjige koja je pisana za jednu zemlju, ali je prije toga ipak objavljena u drugim dvjema, i to čak u prijevodu, pa tek potom ondje gdje je trebala prvotno izaći, podsjeća na vremena od prije 1990. u zemljama istočne Europe i više nije tipična. Za čitatelje koji ne poznaju “Hipofizu u egzilu”, molim, opišite ukratko roman: o čemu pripovijeda?

Dvoje mladih Zadrana rat zatekne u Beogradu. Mia je Srpkinja, Marko Hrvat. Za političare, za medije, za okolinu i za rat oni su jedno drugom neprijatelji. Kroz Mijine odlaske, u Nizozemsku, Dansku i naposljetku Prag, kroz odnos s Markom i razmjenjivanje pisama s prijateljicama iz Londona, Zadra, Tel Aviva i Beograda, prolamaju se turobna ratna i emigracijska iskustva ljudi kojima se raspao svijet. Kako stvoriti novi dom, novog sebe, s uzdrmanim identitetima i traumatičnom prtljagom. Mia nije u stanju začeti novi život u Pragu, njezina hipofiza otkazala je poslušnost. Novinarska profesija ne dozvoljava joj odmak od ratnih strahota. Usporedo s brojnim pokušajima umjetne oplodnje, Mia pokušava uspostaviti mir s osjećajem izmještenosti, iskorijenjenosti, osloboditi um zarobljeništva ratnih devedesetih. U tome joj pomažu i pisma koja šalje i prima od prijateljica. Pišu kako bi lakše živjele, kako bi potisnule osjećaj izmještenosti i uzaludnosti, bilo da su napustile domovinu ili se vratile u njezino okrilje. Rječnikom Amina Maaloufa, roman je o ubilačkim identitetima, o apsurdu rata, izbjeglištvu, emigraciji, o prijateljstvu, nadi i čežnji, o ljubavi. O tome kako ti rat i nacionalne politike, ako preživiš, ukradu ljudskost i sve identitete, ostave ti samo jedan, onaj nacionalni, i time te učine neslobodnim čovjekom.

‘Nemogućnost pripadanja tamo gdje je pripadanje prirodna stvar, stvorila mi je otpor pripadanju bilo čemu; zato ponekad osjećam da imam dvije domovine, a ponekad nijednu’

NACIONAL: Može li se govoriti o cijelom jednom žanru te vrste, ili podžanru, u okviru književnosti u regiji poslije 1990.? Mnogo sjajnih pisaca, naime, djeluje u zemljama u koje su otišli, ali ostaju u vlastitoj kulturi.

Teško mi je govoriti o svom književnom djelu u tom kontekstu, posebno zato što je “Hipofiza u egzilu” moj prvijenac. I nakon druge objavljene knjige još uvijek me obuzima nelagoda kad me se nazove književnicom. Ali sigurno se može reći da postoji poslijeratna južnoslavenska književnost u egzilu, od književnika i književnica starije generacije tu su velika imena: Predrag Matvejević, Slobodan Šnajder, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Bora Ćosić. Izdvojila bih Ugrešić, jednu od “vještica” za hrvatski establišment devedesetih. Koliko god je neki “naši” nisu htjeli, nametnula se izuzetnom kvalitetom i ljudskim dostojanstvom. U jednom eseju pod naslovom “Pisati u egzilu”, pozivajući se na Brodskog, Ugrešić je precizno secirala poziciju pisaca u egzilu. Egzilantski tekstovi su, prema Ugrešić, nervozni, fragmentarni, montažni, eksplicitno ili implicitno polemični, ironični, autoironični, melankolični, subverzivni i nostalgični, a sam egzil je “neuroza, nemirna aktivnost testiranja vrijednosti i poređenja svjetova, onog koji smo napustili i onog novog u koji smo stupili”. Sve to možete naći u suvremenoj egzilantskoj književnosti. Bosanski Berlinac Saša Stanišić u sjajnoj knjizi “Porijeklo” piše da nema gore nego kad znaš kamo pripadaš, a tamo ne možeš biti. Bekim Sejranović, najpoznatiji izbjeglica među našim suvremenim piscima, napisao je prekrasan roman indikativnog naslova “Nigdje niotkuda”. Tragična je Bekimova sudbina, srce mu nije izdržalo teret sjećanja i lutanja ni kad se činilo da je našao smiraj od nigdine. “Niotkuda s ljubavlju” naslov je predivne knjige Đorđa Matića, koji je rebus vakuuma odisejski našao u povratku iz Nizozemske u Hrvatsku, ali ne u Zagreb iz kojeg je otišao, već u Istru. Iz Nizozemske se, pak, Ugrešić nikad nije vratila. Dubravka je smatrala da se većina egzilanata ne vraća, čak ni kada se čini da su kod kuće rane zacijeljene, jer samo rijetki imaju snage za dva egzila, dva ista tegobna puta. Domovina je za nju postala prazno mjesto, ali je znala govoriti da nostalgija ipak postoji, da ima nepredvidive skrivene puteve i da nas domovina iznenada zaskoči, npr. u mirisima koje osjećate u zraku europskih gradova dok se šire iz balkanskih dućana. Treba spomenuti i pisce egzilante unutar južnoslavenskog prostora, npr. pokojne Mirka Kovača i Dašu Drndić, zatim Miljenka Jergovića, Igora Štiksa.

Romani Sofije Kordić ‘Hipofiza u egzilu’ i ‘Priče o neskladu’ objavljeni su nedavno u Hrvatskoj | Foto: Jesenski i Turk

NACIONAL: Kako se osobno i intelektualno nosite s lomom odlaska? Imate li vi i vaša obitelj nijednu ili dvije domovine – Hrvatsku i Češku?

Nemogućnost pripadanja tamo gdje je pripadanje prirodna stvar, stvorila mi je otpor pripadanju bilo čemu, zato ponekad osjećam da imam dvije domovine, a ponekad nijednu. Ali čovjekova potreba za pripadanjem, prihvaćanjem i priznanjem je prirodna, egzistencijalna. Zato su oni koji su otišli stalno u nekom sukobu i nemiru. Pobjegli ste od svrstavanja, otišli ste iz kolektiva koji vas iz nekog razloga nije htio ili ga vi takvog niste htjeli, dolazite negdje drugdje, ali i tamo želite naći stanište, utočište, dom, želite pripadati, ali tamo ste već “po difoltu” stranac. Stalno ponavljam da je ipak lakše biti stranac u stranoj državi nego u svojoj, premda je moja pokojna baka znala govoriti za sve iz naše obitelji koji smo otišli, “jadni moji u tuđini”, jer je tuđina podrazumijevala muku. Treba razlikovati osjećaj pripadnosti naciji i državi od pripadnosti domovini ili podneblju. Mirko Kovač je pisao i govorio da nema osjećaj pripadnosti naciji, vjeri, društvu, zajednici, da je u takvim skupinama usamljen. Za njega je bolje tragati za identitetom nego se utvrditi u bunkere svojih nacija. Govorio je da je rodoljublje ili domoljublje vrlo često zaslijepljenost i samo jedna istina, obično pogrešna, i da ono opravdava mnoga zla. Potpuno se slažem s tim. Za mene je najteži osjećaj pred početak i za vrijeme rata bio osjećaj izmještenosti. Rat nas je sve izmjestio, i vas koji ste ostali. Muke nam se drugačije manifestiraju, ali bol je slična, jer smo doslovce izmješteni iz života, iz nekih prirodnih procesa, kao kad obitelj zadesi strašna tragedija. To rat čini društvu. Danski pisac Kaspar Colling Nielsen je u distopijskom romanu “Danski građanski rat 2018-2024” napisao da je rat divovski organizam koji u određenom trenutku počinje funkcionirati neovisno o ljudima. Imam osjećaj da se nama svima taj prirodni proces zaustavio ’91. jer još uvijek nismo procesuirali ni rat ni njegove posljedice. S druge strane me odlazak obogatio u mnogo čemu. Sama činjenica upoznavanja drugog jezika i kulture je neprocjenjiva. Prag nam je postao dom i utočište. Posebno me veseli što mi sin odrasta u dvjema kulturama, što je bilingvalan od malih nogu, nakon čega s lakoćom usvaja i ostale jezike. Ima 16,5 godina, a tečno govori tri jezika i uči četvrti. On puno lakše od mene i supruga može uživati u blagodatima dviju domovina, bez tereta traume i prošlosti, bez preispitivanja o pripadanju. To je, barem se nadam, nova generacija kojoj je cijela Europa domovina.

NACIONAL: Jeste li ikad razmišljali da promijenite jezik i kulturu, kao Milan Kundera?

Osoba koja žudi napustiti mjesto gdje živi je nesretna osoba, rekao bi Kundera.

Kundera je do smrti ostao u nesporazumu s Češkom i Česima. Tek u prosincu 2019. tada devedesetogodišnjem Kunderi, koji je od 1975. živio u Francuskoj, nakon 40 godina vraćeno je državljanstvo koje su mu oduzeli komunisti. Razloga za nesporazum ima dosta, to je velika i zasebna tema, ali pretpostavljam i nagađam da je iz tog nesporazuma i velike otuđenosti i nastala Kunderina potreba za bijegom od materinskog jezika. Francuski jezik je na kraju očigledno doživljavao bližim, više svojim. Kundera se izolirao, nije komunicirao s medijima, nije dolazio u Češku. Sve vezano uz Češku, pa i jezik, izgleda da mu je postalo daleko. Izrazito mi je neugodno uspoređivati se u bilo kojem kontekstu s velikanom svjetske književnosti. Od svog jezika i kulture ja ne mogu pobjeći. Prije svega sam bila i ostala novinarka koja piše iz Praga za medije s naših prostora na svom jeziku, a pisanje knjiga mi se pojavilo dosta kasno u životu. Ostala sam u kontaktu s jezikom, često dolazim u Hrvatsku. Da sam kojim slučajem došla u formativnim godinama u Češku, da sam se školovala na češkom, možda bih danas pisala na češkom. Napisala sam par novinskih tekstova na češkom, to mi ne predstavlja problem, ali se još uvijek ne usuđujem pisati beletristiku na češkom. Kad se suočim sama sa sobom i praznim ekranom, mozak i prsti na tastaturi biraju materinski. Ne znam, doduše, što se može dogoditi za par godina, ništa nije u životu sigurno, ali koliki god nesporazum imala s državom i društvom iz kojih sam otišla, napuštanje jezika bi me satralo. Jezik je nešto što ti nitko ne može oduzeti.

‘Moje prokletstvo je moj poziv, pisanje. Onaj tko piše, za njega se sve lijepi’ | Foto: Richard Klíčník

NACIONAL: Od raspada Jugoslavije prošlo je više od 30 godina. Kako ste te događaje doživjeli kao mlada žena u dvadesetima, a kako danas gledate na taj proces opterećen ratom i strašnim razaranjima?

Meni se tada doslovce razbio svijet, srušio temelj pod nogama. Bolan mi je bio raspad Jugoslavije, ali to čovjek može prihvatiti, sastajanje i razdvajanje čovjeku je imanentno, no nisam mogla prihvatiti da se ubijamo, koljemo, da se siluju žene i djeca, da se pljačkaju i ruše kuće, groblja, crkve i džamije, da smo dojučerašnjim članovima obitelji, prijateljima i susjedima neprijatelji, da se ljude tjera s posla i iz svojih kuća zbog nacionalnosti i vjere i da to većina podrazumijeva i ne reagira. Podrazumijevanje i prihvaćanje neljudskosti, divljaštva, do te me mjere unesrećilo da svoje mjesto više nisam vidjela ni u Hrvatskoj, koja mi je domovina, ni u Srbiji gdje sam, kad je počeo rat, živjela i radila. Otišli smo suprug i ja iz protesta, jer nismo bili ničiji, nitko nas takve nije htio niti smo mi htjeli zemlje u kojima si primoran imati neprijatelje i u kojima je zlo mjerilo domoljublja. Mi smo, doduše, imali izbora, mnogi nisu i zatekli su se u situaciji da ih netko napada, da su primorani braniti svoje obitelji, kuće, ulice, gradove. Tu poziciju istinski razumijem i suosjećam s ljudima koji su dovedeni u situaciju da s oružjem u rukama, riskirajući živote, brane svoje domove, ali bih voljela da se razumije i pozicija ljudi čiji je izbor bio odlazak. Duboko me je potreslo prošlogodišnje izlaganje Rajka Grlića u Labinu na temu “Umjetnik u egzilu”, o Miri Furlan i Dubravki Ugrešić: “Njih dvije umrle su od različitih bolesti, a ja imam teoriju da su one iznutra izjedene, jer je taj egzil kod njih imao kemijsku reakciju. I to je bilo strašno. One nisu izdržale taj ‘neizdrž’ koji ih je stalno pratio. One su bile možda najradikalnije od sve naše generacije koja je otišla. Da se ne treba vratiti. Da ne treba nikad ništa napraviti ovdje što bi došlo u kompromis. Što bi iole potvrdilo ovu vlast, da ima pravo, da čini to što čini.” Grlić smatra da je egzil isisao život i iz Mire i iz Dubravke, da iz njihovih tekstova i knjiga iz egzila isijavaju ljutnja i gorčina. Tu ljutnju i gorčinu vidim i kod sebe i kod mnogih koji su otišli, posebno kad se prisjetimo devedesetih. Rijetki su se toga oslobodili. Moje prokletstvo je moj poziv, pisanje. Onaj tko piše, za njega se sve lijepi. Jedne se stvari oslobodi, druga se taloži. Strahote u Ukrajini, Izraelu i Gazi aktivirale su moje ratne traume i bijeg. Nemoguće je biti slobodan dok gledaš direktan prijenos istrebljivanja bilo kojeg naroda ili etničke skupine. Razgovarala sam prije osam godina s preživjelim iz Auschwitza, slovačko-mađarskim Židovom, a češkim znanstvenikom, neurofiziologom Tomášom Radilom, koji mi je u razgovoru za portal Lupiga rekao da je ključ svega da se nakon rata mora prestati s osvetom i mržnjom, jer će se u protivnom zlo ponavljati. Rekao je da u ubijeni u besmislenim ratovima i zločinima u bivšoj Jugoslaviji devedesetih, žive intenzivnijim životom nego kad bi bili živi i da je njihova smrt pogonsko gorivo za preživjele u negativnom smislu, podloga za nove ratove. To me istinski plaši, jer ništa nismo naučili. Dok god su nam ratni zločinci heroji, jer su “naši”, pomaka nema.

NACIONAL: Je li vam lako pisati? Je li vam pisanje o tim temama forma terapije ili posao koji osjećate da morate obaviti, ali vas ipak opterećuje?

Stalno preispitujem samu sebe odakle ta potreba. Mislim da čovjek treba djelovati onako kako osjeća. “Hipofizu” sam napisala iz osjećaja potrebe da se oslobodim tereta, muke i gorčine. Koliko god to s jedne strane pomaže, uvijek ostaju tragovi izmještenosti. Imam osjećaj da sam stalno u nekim bitkama i da sam emocionalno ostala zarobljenik devedesetih. Prije šest godina, nakon 25 godina života u Pragu, u razgovoru za tjednik Novosti nakon izlaska “Hipofize” u Češkoj i Srbiji, rekla sam da je egzil dvoglava neman. I sada, nakon 31 godine života u Pragu, mislim isto. Jedna vam glava omogućava širinu, zavodljivu slobodu, bistrinu rasuđivanja, odmak, distancu, ponajviše od zabluda, a u drugoj stanuju melankolija, nostalgija, iskorijenjenost, plutanje po pučini bez jasno zacrtanog cilja. Onaj osjećaj neobjašnjive sjete i tjeskobe koji obuzme mnoge u kasno nedjeljno popodne. To osjećam i kad pišem, i pročišćenje i tegobu.

‘Ništa nije u životu sigurno, ali koliki god nesporazum imala s državom i društvom iz kojih sam otišla, napuštanje jezika bi me satralo. Jezik je nešto što ti nitko ne može oduzeti’

NACIONAL: Osim ‘Hipofize u egzilu’ objavili ste i ‘Priče o neskladu’. Kako biste usporedili književno iskustvo s novinarskim i kako biste usporedili utjecaje tih dvaju načina pisanja?

Teško mi se osloboditi novinarstva i u pisanju beletristike, otud i ta podvojenost i nelagoda od nazivanja same sebe književnicom. Zato je i u “Pričama o neskladu” vidljiva društvena angažiranost, spominju se politički događaji, ratovi, problemi manjina, nacionalizma, rasizma, homofobije. Kritičarka Vanja Kulaš primijetila je da su mi rečenice u “Pričama o neskladu” novinarski izravne i jezgrovite, “cijepljene od filozofičnog okolišanja i svjesno oslobođene stilističkog ekshibicionizma”. Pišem treću knjigu te je i u njoj to vidljivo, ali osjećam da mi je literarni izričaj sve važniji, da mi je u njemu sve manje nelagodno, da me preuzima i ispunjava. Nisam od onih koji lako pišu, važem svaku rečenicu, u novinarstvu provjeravam sve nekoliko puta, a u književnosti odmjeravam svaku riječ, prevrćem, izvrćem, brišem, ustajem svako malo od ekrana, nemirna sam dok pišem, koliko sreće toliko i muke.

NACIONAL: “Priče o neskladu” opisao bih kao kratke, ali prodorne male studije o ljudskim karakterima, pisane s izvanrednom sposobnošću psihološke analize: svaka od njih doima se kao romaneskna skica koja bi se mogla razviti u poseban roman. Stvarate li svoje likove na temelju ljudi koje poznajete ili se rađaju, da tako kažem, iz vaše tastature, u procesu pisanja?

Ljudi su me oduvijek zanimali, intrigirali, osjećam i suosjećam s ljudskom patnjom, tugom, tjeskobom i strahovima. Ne znam odakle to dolazi, nekada mi je to veliko opterećenje, rekla bih da je u pitanju urođena prtljaga. Kad me bliski ljudi kritiziraju za preosjetljivost, u šali im kažem da sam se rodila sa senzorom za tuđe emocije. Likovi u “Pričama o neskladu” temeljeni su i na ljudima koje poznajem i njihovim životnim pričama koje sam nadogradila i izmijenila onako kako mi u trenutku pisanja odgovara, ali sam “porodila” i potpuno nove. I ti novi su, međutim, sastavljeni od osobina koje sam kod nekog zamijetila, osjetila, kao i od mojih viđenja i procjena. Ma o čemu pisali, uvijek je to u neku ruku iz vlastitog iskustva, vrijednosnog sistema, mašte i vlastitog doživljaja ljudi i njihovih osobina.

NACIONAL: Dopustite pitanje o temi koja znam da vam je osobito osjetljiva, a pitat ću vas zato što o njoj pišete i spremno javno govorite. Majka ste sedamnaestogodišnjaka koji je rođen umjetnom oplodnjom nakon dugih, upornih i teških nastojanja. Kako komentirate aktualnu plimu ultrakonzervativnih nasrtaja na pravo žene da odlučuje o vlastitom tijelu?

Ta me tema posebno pogađa jer zadire u najdublju čovjekovu intimu i slobodu raspolaganja vlastitim tijelom. Porazno je, neljudski i necivilizacijski da u 21. stoljeću netko ženama nalaže što bi trebale raditi sa svojim tijelom i svodi ih na reproduktivnu mašinu. Ja sam očajnički željela dijete, cijelo desetljeće sam izlagala i tijelo i dušu napornim zahvatima, procedurama i lijekovima, ali to je bio moj izbor. Izbor drugih žena je da se ne izlažu medicinski potpomognutoj oplodnji ili da uopće ne žele rađati. Neke žele, ali ne mogu ni nakon dugogodišnjih pokušaja. Neke zatrudne, ali ne žele roditi zbog okolnosti u kojima su se našle i to je njihova i samo njihova odluka. Ostavite konačno žene na miru! Mnoge su izgubile i živote i zdravlje u prošlosti da bismo mi imale slobodu odlučivanja, a da bismo sada nakon svega dopustili opskurnim organizacijama i zlonamjernim spodobama da nas vraćaju stoljeće unazad. Nijedna institucija, ni vjerska ni svjetovna, nitko nema pravo nešto nalagati ili zabranjivati u vezi s našim tijelima. Ne smijemo ultrakonzervativce samo ismijavati, meni to nije nimalo smiješno, to je itekako opasno, pogledajte Ameriku, Poljsku do jučer, gdje su žene umirale zbog totalne zabrane pobačaja. Izuzetno poštujem Arijanu Lekić-Fridrih i sve ostale aktivistkinje koje su shvatile da nam prijeti opasnost od molitelja i klečavaca i njihovih klerofašističkih sponzora. One su se hrabro izložile za dobrobit svih žena. I u Češkoj ima takvih organizacija i nasrtaja na osvojene slobode, njihovi se članovi uvlače kao savjetnici u ministarstva, pokušavaju izgurati korak po korak svoju nazadnu agendu, ali javnost je dovoljno osviještena da se to onemogući. Ekstremna desnica, međutim, jača i u Europi i u Češkoj. U Poljskoj su na početku mnogi ismijavali Ordo Iuris, da su to neki osobenjaci, marginalci, luđaci s radikalnim stavovima, a onda se jednog dana Poljska probudila s vladom koja je preuzela stavove ekstremista. Kad god se nasrne na prava žena, treba se tome suprotstaviti u korijenu, jer su žene samo prve na redu.

‘Ostavite žene na miru! Kolike su izgubile živote kako bismo imale slobodu odlučivanja, a poslije svega dopuštamo da nas opskurne organizacije vraćaju stoljeće unazad’