Nacional je 25. listopada 2023. primio službeni dopis Jasne Jurčević, .v.d. predstojnice Područnog ureda Donji Grad Hrvatskog zavoda za socijalni rad, u kojem je ona službeno priznala da mučne poruke koje je tenisač Goran Ivanišević slao svojoj bivšoj supruzi Tatjani Dragović i njihovom malodobnom sinu opisuju obiteljsko nasilje. Ali Jasna Jurčević nije taj dopis poslala kako bi u tom kontekstu opisala što planira učiniti ili što je poduzela kako bi zaštitila žrtve Ivaniševićeva obiteljskog nasilja. Njoj je to priznanje praktički izletjelo u sasvim drugom, skandaloznom kontekstu. Ona je Nacionalu poslala dopis sastavljen od triju prvorazredno bezobraznih rečenica u kojima konstatira kako joj se „nametnula potreba iz pozicije zaštite dobrobiti djece“ tražiti od Nacionala da obustavi „objavljivanje mučnih sadržaja koji opisuju obiteljsko nasilje“.

Na tu tvrdnju nadovezala se apelom da Nacional, kako je napisala, „prestane sa senzacionalističkim prenošenjem i prikazivanjem događaja u predmetnoj obitelji, jer time neposredno izlaže djecu Ivanišević, ali i njihove malodobne sestre i braću iz sadašnjih obitelji njihovih roditelja, javnom sramoćenju i etiketiranju“. Još si je zaključno dala za pravo docirati navodom da Nacional na probleme u društvu može „ukazivati na način koji neće uključivati eksplicitno objavljivanje sadržaja nasilja ne samo u predmetnoj obitelji, nego i općenito“.

‘Nacional je članke objavio na temelju apela majke koja je vrlo precizno elaborirala zašto je izgubila vjeru u sustav, uključujući i zavod u kojem radite’, napisao je glavni urednik Berislav Jelinić

Glavni urednik Nacionala i jedan od potpisnika ovog teksta odgovorio joj je istoga dana, također službeno upućenim dopisom u kojem je, među ostalim, napisao sljedeće:

„Zahvaljujem se na dopisu koji ste poslali, a u kojem ste eksplicitno priznali da objavljeni sadržaj opisuje obiteljsko nasilje. Nacional je članke objavio na temelju apela majke koja je vrlo precizno elaborirala zašto je izgubila vjeru u sustav, uključujući i zavod u kojem radite. Tekstovi su u Nacionalu postavljeni upravo tako da propituju zašto je sustav zakazao ili je pristran u korist Gorana Ivaniševića i zašto ignorira prijave Tatjane Dragović. Naročito jer ste i Vi i druge institucije dulje vrijeme upoznati s mučnim detaljima tih obiteljskih odnosa. Pa koristim priliku da Vas, nakon što ste i sami konstatirali da se u ovom slučaju radi o obiteljskom nasilju, kao novinar upitam što ste poduzeli nakon što ste upoznati s tim slučajem? Jeste li se radi moguće lakšeg postupanja u zoni svoje nadležnosti raspitali što druge institucije poduzimaju u tom slučaju i kako to pridonosi dobrobiti njihove djece? Zaključno, kako ste vi i institucija kojoj ste na čelu dosad pridonijeli njihovoj dobrobiti?

Nacional se nije bavio malodobnim sestrama i braćom iz sadašnjih obitelji Gorana Ivaniševića i Tatjane Dragović. Nema o njima ni riječi u tim tekstovima, pa vaše uvlačenje njih u dopis koji ste poslali smatram krajnje neprimjerenim, da ne upotrijebim neku težu riječ. K tome, Amber Ivanišević je punoljetna osoba, poslovno sposobna, nažalost od ranije teško traumatizirana narušenim odnosima roditelja, vrlo vjerojatno puno više odnosom oca prema njoj u posljednjih par godina. Ali trebali biste o tomu znati puno više od mene.

Nema u tekstovima Nacionala ni natruhe senzacionalizma te mi se, da vas parafraziram još jednom, nameće potreba izraziti snažno žaljenje što se uopće upuštate u procjenu novinarskog posla, koji evidentno ne razumijete niti ste za to stručni. Uz molbu da mi na postavljena pitanja odgovorite što je ranije moguće, zaključno izražavam žaljenje što je sustav čiji ste dio svojim načinom rada doveo jednu ženu, građanku ove zemlje, do te razine očaja. Interes javnosti taj je koji ovdje prevladava, doista mi je žao što je trebalo objaviti takve mučne detalje kako bi se sustav pokrenuo i reagirao, pa makar to za početak bilo i ovako kako ste to vi učinili šaljući dopis na koji reagiram. Sustav je taj koji je isprovocirao njihovo objavljivanje, tekstovi Nacionala upravo su tako postavljeni da to javnosti bude jasno i zato tako eksplicitno objavljeni. Koliko ste sami tome pridonijeli, neka ide vama na dušu. Ljubazno molim da mi na postavljena pitanje odgovorite što je moguće ranije.“

Rada Borić, predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba, kaže da ako je točno da je Tatjana Dragović nasilje prijavljivala socijalnim službama, te su institucije trebale provjeriti je li se nasilje doista dogodilo i morale su poduzeti određene korake. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

Do zaključenja ovog broja Nacionala, predvidljivo, nije stigao nikakav odgovor. Što dodatno potvrđuje licemjerje i pristranost u postupanju institucija u ovom slučaju. Dodatno je indikativno i to što se malo tko i u javnom prostoru referirao na otkriveno obiteljsko nasilje Gorana Ivaniševića.

Nisu to primjereno učinile ni nadležne institucije koje su obvezne ili pak pozvane zaštititi žrtvu i suditi nasilniku. Kontaktirali smo stoga predstavnice nekoliko ženskih udruga za zaštitu žena žrtava nasilja u obitelji, ali i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić i upitali ih zbog čega je izostala reakcija i javnosti, ali i onih koji su u ovakvim slučajevima dužni reagirati i stati u obranu žrtve.

Nekadašnja saborska zastupnica, a danas predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba Rada Borić, u hrvatskom medijskom prostoru poznata i kao dugogodišnja aktivistica za prava žena i borkinja protiv obiteljskog nasilja, za Nacional je prokomentirala slučaj obiteljskog nasilnika Gorana Ivaniševića i medijski istup njegove bivše partnerice Tatjane Dragović. Na pitanje je li i sama osjetila potrebu da reagira i javno iznese svoje mišljenje o cijelom slučaju, Rada Borić odgovara da, nažalost, nije pažljivo pratila konkretan slučaj, no da ni ona, ali ni udruge koje se bave zaštitom žena žrtava obiteljskog nasilja nemaju pravo stati u obranu osobe koja sama nije zatražila zaštitu. „Budući da sam umirovljenica i da sam u politici, više nisam članica nijedne od tih udruga i ne mogu istupati u njihovo ime. Koliko mi je poznato, Tatjana Dragović nije zatražila pomoć neke od ženskih udruga, a sigurna sam da nijedna od njih neće krenuti u obranu žrtve samo temeljem novinskih napisa, a da im se žrtva nije i osobno obratila i zatražila pomoć. Nitko se neće nametati i gurati svoju pomoć jer vas u tom slučaju mediji lako optuže da na tragediji žrtve skupljate poene i tražite pozornost javnosti“, rekla je Borić i dodala kako osobno može dati savjet svim ženama žrtvama nasilja kada ga zatraže, može ih uputiti kome se javiti i od koga mogu zatražiti pomoć I to, kako tvrdi, često i čini, a većina tih žena nije medijski eksponirana. Možda se Tatjana Dragović, ističe Borić, nije javila udrugama za zaštitu zlostavljanih žena jer se nalazi u poziciji da može zatražiti pravnu pomoć odvjetnika, pa kada je shvatila da pomoć neće dobiti od nadležnih institucija, svoj je problem pokušala riješiti uz pomoć odvjetnika jer si ga je mogla priuštiti, za razliku od mnogih drugih žrtava nasilja.

Skandalozan dopis Jasne Jurčević, v.d. predstojnice Hrvatskog zavoda za socijalni rad, područnog ureda Donji Grad stigao je 25. listopada, a glavni urednik Berislav Jelinić odgovorio je istog dana. FOTO: Nacional

Rada Borić smatra da je ovaj slučaj ponovno potvrdio činjenicu da oni muškarci koji imaju više moći u javnosti i u društvenoj zajednici, imaju i više utjecaja na državne institucije. A dobro je poznato, kaže, da naše institucije nisu imune na takvu vrstu utjecaja. „Ako je točno da je ona nasilje prijavljivala socijalnim službama, te su institucije trebale provjeriti je li se nasilje doista dogodilo i morale su poduzeti određene korake. Pogotovo ako je ovdje određeno psihičko nasilje trpio i dječak, onda su institucije doista propustile djelovati u zaštiti prava djeteta“, konstatirala je Rada Borić. „Ako nije postojao direktan pritisak Gorana Ivaniševića na državne institucije, onda se institucije, nažalost, unaprijed ponašaju tako da staju na stranu onoga tko ima više društvene moći i utjecaja. Ne bih ovdje htjela inkriminirati institucije, no činjenica jest da je u sudskim postupcima u ovom slučaju sudila ista sutkinja koja je sudila i u medijski vrlo eksponiranom postupku dodjele maloljetnog djeteta Severine Vučković ocu Milanu Popoviću, što može dovesti u pitanje nepristranost institucija“, istaknula je Rada Borić.

I ona se slaže da bi institucije trebale biti nepristrane i jednake prema svima bez obzira na ime i prezime. „Ne možemo reći da državne institucije nisu pod različitom vrstom upliva. Tome svjedočimo gotovo svakodnevno. Jer ako premijer može utjecati na institucije sustava, onda posve opravdano možemo zaključiti i da mnogi od predstavnika toga sustava imaju unaprijed stvorene stavove, predrasude, nerijetko i vrlo mizogine, o ženama koje im onda utječu na odluke koje donose. A da ne spominjemo koliko često lako lijepimo etikete ženama poput Tatjane Dragović, optužujući ih na osnovi patrijarhalnih predrasuda za ‘unosnu udaju’ i ‘iskorištavanje’ bogatstva supruga. Tko kaže da ni sudac ili sutkinja ili predstavnik socijalne službe nemaju isto takvo patrijarhalno, petrificirano mišljenje? Znajući cjelokupnu situaciju u Hrvatskoj, a vezano uz utjecaj na institucije države, sigurno ima predrasuda prema ženama, pa tako i prema Tatjani Dragović“, zaključila je Rada Borić.

Obratili smo se i Autonomnoj ženskoj kući čiju smo predsjednicu Nevu Tölle upitali je li se Tatjana Dragović u proteklim godinama obraćala toj udruzi sa zahtjevom za pomoći i zaštitom od obiteljskog nasilja, no Tölle nam je odbila konkretno odgovoriti na to pitanje, napisavši tek da su njima „povjerljivost i diskrecija iznad svega, jer kako bi drugačije uživale povjerenje žena da tako ne rade“.

predsjednica Autonomne ženske kuće Neva Tölle ističe da su im povjerljivost i diskrecija iznad svega, jer inače ne bi uživale povjerenje žena. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Informaciju o tome je li i kako reagirala na slučaj zlostavljanja i obiteljskog nasilja koje je na štetu bivše supruge Tatjane Dragović vršio Goran Ivanišević, zatražili smo i od pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić. Evo njezina odgovora: „U vezi s navedenim slučajem, obavještavamo Vas da se instituciji Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Tatjana Dragović nije obratila radi pokretanja ispitnog postupka niti zatražila zaštitu. Ističemo da Pravobraniteljica, u skladu sa svojim ovlastima propisanim Zakonom o ravnopravnosti spolova kao neovisno tijelo za suzbijanje diskriminacije temeljem spola, bračnog i obiteljskog statusa, trudnoće i materinstva te spolne orijentacije, temeljem pritužbi razmatra slučajeve diskriminacije te kršenja načela ravnopravnosti spolova te inicira i provodi ispitni postupak isključivo na zahtjev i temeljem prethodne suglasnosti žrtve potencijalnog rodno utemeljenog nasilja. Prema javnosti Pravobraniteljica reagira javnim priopćenjima i na drugi odgovarajući način isključivo u slučajevima ako se radi o osobama na poziciji moći za donošenje političkih i/ili ekonomskih odluka u Republici Hrvatskoj pošto tada postoji mogućnost širih društvenih posljedica s obzirom na to da osobe na pozicijama moći utječu i na javno mišljenje i na druge donositelje odluka te imaju veću razinu odgovornosti za javnu komunikaciju kojom postavljaju primjer drugima. Isto tako Pravobraniteljica kontinuirano reagira ukoliko se radi o slučajevima korištenja seksizama u javnom prostoru, homofobnim ili transfobnim istupima, kao i istupima koji sadrže elemente kaznenog djela poticanja na nasilje i mržnju.“

U odgovoru se dalje navodi da Pravobraniteljica nema ovlasti postupati prema Državnom odvjetništvu i sudovima niti komentirati sudske postupke u tijeku te da poduzima radnje ispitivanja pojedinačnih prijava do pokretanja eventualnih sudskih postupaka. „No ako u postupcima pred drugim tijelima državne uprave i tijelima s javnim ovlastima u Republici Hrvatskoj dođe do situacija koje bi se, sukladno gore istaknutom, mogle okarakterizirati kao diskriminacija temeljem spola, stranka se može pritužbom obratiti Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova koja će tada postupati sukladno svojim zakonskim ovlastima“, stoji na kraju odgovora pravobraniteljice Višnje Ljubičić.

Isto smo pitanje o izostanku reakcija javnosti na medijski eksponirani slučaj nasilja u obitelji Gorana Ivaniševića, postavili i bivšoj predsjednici udruge B.a.B.e., a danas predsjednici Zaklade Solidarna Sanji Sarnavki. Ona kaže da se nije posebno bavila slučajem Tatjane Dragović i Gorana Ivaniševića, ali da je na Facebooku vidjela da je Ivanišević prvo postavio, a onda ubrzo i obrisao svoj post u kojem piše da od bivše supruge traži povrat novca. „Vidim i da se ona oglasila, ali moram priznati da nisam pažljivije pratila slučaj jer se trenutno bavim s nekoliko vrlo teških slučajeva žena koje godinama trpe obiteljsko nasilje, a uz to su i u teškoj materijalnoj situaciji, pa mi je to bio prioritet. Koliko mi je poznato, Tatjana Dragović se nikada do sada nije javila ni jednoj od ženskih udruga i organizacija za zaštitu žena i nije zatražila pomoć. Znate, u svakom takvom slučaju nerijetko je vrlo upitno zbog čega zlostavljana žena izlazi u javnost s podacima o nasilju tek sada, godinama nakon razvoda i raskida zajedničkog života, i zašto to nije učinila ranije. A istovremeno se njezin izlazak u javnost podudara s njegovim zahtjevom za povrat prilične sume novca pa smo u takvim slučajevima u pravilu vrlo oprezni“, odgovara Sarnavka na Nacionalovo pitanje zbog čega se ni ona ni njezina Zaklada Solidarna, kojoj u programu stoji i borba protiv nasilja nad ženama, nisu oglasile u slučaju Dragović-Ivanišević. Sarnavka je podsjetila na činjenicu da su stranice magazina i društvenih mreža godinama bile pune zajedničkih fotografija Tatjane Dragović i Gorana Ivaniševića i članaka o skladnom obiteljskom životu, a da sve to vrijeme ona nikada nije zatražila pomoć ženskih udruga zbog obiteljskog nasilja.

‘mene užasno razbjesni kada vidim kako se premijer Plenković i ministar Piletić hvale jako progresivnim i učinkovitim mjerama socijalne politike, a ja svakodnevno gledam kako se ne čini ništa na terenu’, kaže Sarnavka

„Tatjana Dragović je, za razliku od brojnih žena s kojima se svakodnevno bavimo, obrazovana žena i u dobroj materijalnoj situaciji i sigurna sam da je dobro znala koje su joj mogućnosti zaštite i gdje i od koga može zatražiti pomoć, a vjerujem i da je imala pristup dobrim odvjetnicima“, kaže Sarnavka. No na pitanje kako komentira činjenicu da se Tatjana Dragović u nekoliko navrata obraćala i ondašnjim centrima za socijalnu skrb, odnosno današnjem Zavodu za socijalni rad, i to s posve konkretnim dokazima o sustavnom fizičkom i psihičkom maltretiranju, a da oni nisu poduzeli ništa kako bi je zaštitili, Sarnavka je konstatirala da je to uopće ne čudi. „Mene užasno razbjesni kada vidim kako se premijer Plenković i ministar Marin Piletić (ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, op. N.) hvale jako progresivnim i učinkovitim mjerama socijalne politike, a ja svakodnevno gledam kako se ne čini ništa da se doista promijeni situacija na terenu. Reformiranjem centara i njihovim preimenovanjem u zavode nije se dogodila nikakva stvarna promjena jer oni rade isto ono što su donedavno radili centri za socijalnu skrb, a to nije ništa učinkovitije od prijašnjih poslova i žrtva je, nažalost, uvijek ‘zadnja rupa na svirali’ aktualne socijalne politike“, tvrdi Sarnavka i upozorava da se svakodnevno susreće s tragičnom situacijom da socijalni radnici imaju više razumijevanja za nasilnike nego za njihove žrtve. Na Nacionalovo pitanje jesu li u ovom konkretnom slučaju nadležne službe kukavički šutjele i bile pristrane upravo zbog imena nasilnika i njegova ugleda u javnosti, Sanja Sarnavka odgovara kako je i to moguće, no da ovaj slučaj nije ništa drugačiji od ostalih s kojima se svakodnevno susreće i u kojima je također nasilnik zaštićeniji od svoje žrtve i o njegovim se pravima brine puno više nego o pravima žrtve nasilja i djece koja su odrastala u tom okruženju i svakodnevno svjedočila sukobima.

Sarnavka se složila s konstatacijom da je tragično da je žena kao žrtva obiteljskog nasilja, prisiljena zatražiti pomoć medija jer je nije dobila od nadležnih državnih institucija koje su joj bile dužne pomoći, no dodaje kako se i s tim scenarijem susreće gotovo svakodnevno u svojem radu. „Brojne žene u tišini trpe nasilje jer nemaju ni dovoljno znanja ni financijske sposobnosti da potraže pomoć. U ovom konkretnom slučaju imamo ženu koja je u situaciji da može angažirati odvjetnika kako bi se izborila za svoja prava, ali ima i pristup medijima kojima može ispričati svoju priču, a koja je medijski zanimljiva zbog imena nasilnika, što nikako ne umanjuje odgovornost sustava koji joj je trebao pomoći. No mnoge žene nemaju pristup medijima kojima njihove priče nisu zanimljive jer nasilnici nemaju javno poznato ime i prezime. Nemaju ni pristup odvjetnicima jer ih najčešće ne mogu platiti, a nemaju ni pomoć državnih institucija“, istaknula je Sanja Sarnavka i upozorila na nerijetko licemjerne postupke javnosti koja diže buku oko slučaja medijski eksponiranih ličnosti, a istovremeno prešućuje na stotine sličnih u kojima su i nasilnici i žrtve medijski nepoznati i novinarima nezanimljivi, a patnja je jednaka, nerijetko još i gora jer u mnogim takvim slučajevima žrtve žive i u financijski teškoj situaciji.