Zbog neprijateljskog djelovanja protiv premijera Andreja Plenkovića i hrvatskih institucija, SOA je od ravnatelja policije Nikole Miline tražila da kontroverznog austrijskog odvjetnika Gabriela Lanskog na tri godine proglasi personom non grata u Hrvatskoj.

Hrvatska Sigurnosno obavještajna agencija (SOA) prije nekoliko dana poslala je intrigantan dopis ravnatelju policije Nikoli Milini s prijedlogom da se na tri godine zabrani ulaz u Hrvatsku kontroverznom austrijskom odvjetniku Gabrielu Lanskom, proglasivši ga nepoželjnim u Hrvatskoj zbog neprijateljskog djelovanja protiv hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i hrvatskih institucija.

Po svemu sudeći hrvatska policija taj će zahtjev prihvatiti bez posebnog propitivanja, zato što se radi o zahtjevu koji je povezan s još jednim gotovo identičnim zahtjevom o kojem je Nacional izvijestio početkom lipnja, kada je u Hrvatsku na tri godine iz istih razloga zabranjen ulaz dugogodišnjem predstavniku engleske obavještajne službe MI 6 u Hrvatskoj i više zemalja bivše Jugoslavije Anthonyju Moncktonu. Otkrio je to Nacionalu izvor blizak policiji te pružio uvid u dokaz koji to i potvrđuje.

Zabrana ulaska u Hrvatsku za Gabriela Lanskog obrazložena je navodima da hrvatske institucije raspolažu saznanjima da je Lanski zajedno s Moncktonom djelovao protiv hrvatskih institucija. Što u praksi znači da Lanski, pojavi li se na graničnom prijelazu s Hrvatskom i to bude evidentirano, ne može ući u zemlju. Uspije li ući bez provjere dokumenata, a kasnije hrvatske vlasti ustanove da boravi na hrvatskom teritoriju, iz Hrvatske će ga ispratiti policija.

Lanskog se tereti da je s Moncktonom djelovao protiv hrvatskih institucija. Naručio je izvještaj koji se bavi djelovanjem SOA-e i pozicijama hrvatske vlade po pitanju Fortenove.

U istom dopisu koji zapravo pokazuje kako se u današnjim okolnostima nastoje zaštititi hrvatski strateški interesi i nacionalna sigurnost, navedeni su i neki njegovi osobni podaci, brojevi putovnica i dokumenata te državljanstvo.

Lanskom je privremeno zabranjen ulazak u Hrvatsku zato što je od Moncktona naručio izvještaj na engleskom jeziku koji nosi naziv „Project Stillo – Report, privileged and confidential; Enquiries into Fortenova Group“, a nastao je 9. studenoga 2023. Hrvatske institucije raspolažu i čvrstim dokazima koji to potvrđuju.

Prema navodima izvora bliskog policiji, upravo taj izvještaj potvrđuje kako postoji, u najmanju ruku, osnovana sumnja da je Lanski angažirao Moncktona, koji je posljednjih godina aktivan uglavnom kao poslovni savjetnik, kao produžena ruka ruskih hibridnih interesa u Hrvatskoj.

Isti izvor navodi da je Gabriel Lansky angažirao Moncktona da s njime surađuje na slučaju koji je Nacional otkrio početkom prosinca prošle godine pišući o šokantnoj međunarodnoj tajnoj operaciji usmjerenoj protiv premijera Andreja Plenkovića i hrvatskih institucija zbog Fortenova grupe.

Kontroverznom austrijskom odvjetniku Gabrielu Lanskom zabranjuje se ulaz u Hrvatsku jer je naručio izvještaj ‘Project Stillo – Report’. FOTO: Borna Filic/PIXSELL

Anthony Monckton zapravo je bio podizvođač kojeg je izravno angažirao Gabriel Lansky, kojeg je pak angažirao Miodrag Borojević, glavni operativac Krešimira Filipovića, s ciljem da od više hrvatskih i stranih izvora, pa čak i od zaposlenika državne administracije SAD-a, rekonstruira poteze i veze Plenkovića i hrvatskih službi oko Fortenova grupe s ciljem spašavanja 300 milijuna eura koje je Krešimir Filipović, ruski oligarh s hrvatskom putovnicom, zamijenio s ruskim bankama za njihov udio u Fortenova grupi.

Nacional je objavio i dijelove spomenutog izvještaja – Projekta Stillo. Već taksativno pobrojana poglavlja izvještaja kao i izvori koji su u tu svrhu korišteni, pokazuju da je izvještaj nastao korištenjem povjerljivih izvora. Naročito to ilustrira i način na koji su ti izvori opisani.

Projekt Stillo napisan je na više desetaka stranica. Prva stranica s pobrojanim poglavljima otkriva da se, nominalno, u središtu interesa klijenta koji je angažirao autore istraživanja nalazi najmoćniji hrvatski poduzetnik Pavao Vujnovac. Izvor koji je Nacionalu omogućio uvid u taj izvještaj smatra spornim što se autori izvješća bave funkcioniranjem Središnje obavještajne agencije ili pozicijama hrvatske vlade po pitanju Fortenova grupe.

Projekt Stillo bavi se na četiri stranice, između 14. i 19. stranice, aktivnostima Pave Vujnovca oko Fortenova grupe. Potom se na sljedećih nekoliko desetaka stranica opisuju njegovi odnosi na više područja, da bi se na tridesetoj stranici našlo poglavlje „Pozicija hrvatske vlade“, a odmah potom „Pozicija frakcija unutar SOA-e“. To poglavlje dugo je četiri stranice.

Već letimičan uvid u pojedine dijelove spomenutog izvješća pokazuje da autori pogrešno izvode pojedine zaključke. To vjerojatno ponajbolje ilustrira teza po kojoj čelnik Domovinskog pokreta Ivan Penava praktički potpuno kontrolira Pavu Vujnovca. Sličnih je pogrešnih zaključaka nekoliko. Međutim, sporno je to što su se njegovi autori bavili dubinskim istraživanjem hrvatskih institucija, a naročito Sigurnosno obavještajne agencije, te da ono izlazi iz zone uobičajenih „business intelligence“ aktivnosti.

Donedavni ravnatelj SOA-e Daniel Markić poslao je još ranije policiji sličan dopis u slučaju bivšeg britanskog špijuna Moncktona. FOTO: Borna Filic/PIXSELL

Posebno je intrigantno to da su autori izvješća naveli listu izvora koje su koristili. Opisali su ih ovako: izvor A – poslovni čovjek blizak Vujnovcu; izvor B – međunarodni novinar zainteresiran za Fortenovu; izvor C – sigurnosni dužnosnik blizak Miodragu Borojeviću; izvor D – bivši dužnosnik srpske vojne obavještajne službe; izvor E – iskusni pravosudni dužnosnik iz Policijskog nacionalnog Uskoka; izvor F – hrvatski multimilijunaš; izvor G – službenik američkog State Departmenta angažiran u Hrvatskoj; izvor H – dužnosnik pri US Commerce Department’s Bureau of Industry and Security; izvor I – dužnosnik pri američkom Treasury Departmentu (FinCen); izvor J – izvor pri američkom Treasury Departmentu (OFAC) te zaključno izvor K – risk analitičar specijaliziran za političko-poslovne mreže.

Nacional je u prosincu 2023. otkrio da je hrvatski premijer Andrej Plenković upozoren i precizno informiran o tome da je Miodrag Borojević angažirao Gabriela Lanskog da špijunira i dubinski istražuje Plenkovićeve pozicije uz pomoć više specijaliziranih stranih istražitelja. Spomenuti dijelovi Projekta Stillo tek su jedno od uporišta na temelju kojih hrvatske institucije osnovano sumnjaju da su autori tog izvješća prekršili Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu, i to u članku 23. koji predviđa mogućnost obavještajne djelatnosti pojedinaca te ujedno predstavlja neprijateljski čin i prema euroatlantskim asocijacijama (NATO i EU) jer je naručen i plaćen za potrebe ruskih interesa i od osoba koje su pod američkim i britanskim sankcijama. Izvješće je već nekoliko mjeseci dostupno i hrvatskim institucijama i zapravo je poslužilo kao ključna potvrda za već ranije prikupljena saznanja o tome da Monckton kao podizvođač Lanskog prikuplja informacije o hrvatskim političarima i institucijama.

Krajnji cilj većine tih aktivnosti zapravo je pokušaj spašavanja tristotinjak milijuna eura koje je Krešimir Filipović, skriven iza fantomskog arapskog investitora Saifa Alketbija, netransparentno htio prebaciti iz Rusije u Hrvatsku tako da ih zamijeni sa sankcioniranim ruskim bankama za njihov 42,5-postotni vlasnički udio u Fortenova grupi.

U setu tih kompleksnih, ali u biti spornih poslovnih aktivnosti, kojima su istodobno kršili sankcije nametnute Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, Krešimir Filipović i ruska tvrtka SBK Art, preko koje se preuzimanje većinskog paketa Fortenova grupe trebalo zakulisno realizirati, završili su pod međunarodnim sankcijama.

Pa je, među ostalim, Borojević angažirao Lanskog kako bi rusku tvrtku SBK Art pokušao skinuti s popisa sankcioniranih, što im je u to vrijeme trebalo pomoći da pokušaju preuzeti većinski udio u Fortenova grupi. Kako Lansky sa svojim aktivnostima nije stao, nego je čak i nakon što je Moncktonu zabranjen ulazak u Hrvatsku i dalje itekako aktivan, upravo je to potaknulo hrvatske institucije da zaoštre svoja postupanja i prema njemu.

Nedugo nakon što je Nacional prije par mjeseci osvijetlio te njegove aktivnosti, Gabriel Lansky podigao je protiv Nacionala SLAPP tužbu u Beču, očito pokušavajući izbjeći hrvatsko pravosuđe. Postupak pred bečkim sudom počinje 23. rujna. Već sredinom kolovoza slučaj je privukao pozornost utjecajnih austrijskih medija, kada je poznati austrijski dnevni list Der Standard objavio veliku priču o Gabrielu Lanskom i tekstovima objavljenima u Nacionalu, potaknut prvenstveno kontroverznom tužbom koju je Lansky protiv Nacionala podnio na sudu u Beču. Ova tužba predstavlja svojevrsni presedan jer se bečki sud proglasio nadležnim iako Nacional uopće ne izlazi u Austriji, pa je za očekivati bilo da Lansky tužbu podnese u Zagrebu, a ne u Beču.

Osim Der Standarda, ovom je slučaju velik prostor posvetio i podcast Die Dunkelkammer austrijskog istraživačkog novinara Michaela Nikbakhsha koji je ujedno i jedan od autora teksta objavljenog u Der Standardu.

Interes austrijskih medija za ovaj slučaj važan je i zato što je cijeli taj slučaj podignut na međunarodnu razinu te se o ulozi Gabriela Lanskog u cijelom procesu oko Fortenova grupe više ne govori samo unutar granica Hrvatske. Lansky je za Borojevića, a zapravo za Krešimira Filipovića, trebao odraditi posao lobiranja u europskim političkim krugovima radi pokušaja povratka ruskog kapitala u Fortenovu te plasirati Borojevićeve teze u hrvatski medijski i politički prostor. Osobito im je pritom važno da se preko Lanskog i njegove odvjetničke tvrtke prikriju stvarni naručitelj i korisnik tih aktivnosti, odnosno Miodrag Borojević i Krešimir Filipović. U svojim lobiranjima Lanski nije uspio.

Lansky predvodi veliki odvjetnički ured LGP – Lansky, Ganzger, Goeth + Partner sa sjedištem u Beču. Urede imaju i u više država srednje Europe, ali i u Turskoj, Kazahstanu, Sjevernoj Makedoniji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Gabriel Lansky profilirao se kao jedan od istaknutijih europskih odvjetnika za pokušaje ukidanja sankcija sankcioniranim ruskim tajkunima, a uz odvjetničke, svojim klijentima osigurava i neformalne lobističke i propagandne usluge. Lansky je i jedan od osnivača Društva austrijsko-ruskog prijateljstva, a sa svojim odvjetničkim uredom donedavno je bio i pravni zastupnik Ruske Federacije u Austriji. Neke austrijske nevladine organizacije nazvale su Društvo austrijsko-ruskog prijateljstva „jednom od najglasnijih organizacija u Austriji, koja brani Rusiju i poziva na ukidanje zapadnih sankcija“.

Miodrag Borojević angažirao je Lanskog kako bi rusku tvrtku SBK Art pokušao skinuti s popisa sankcioniranih, što im je trebalo pomoći u pokušaju preuzimanja većinskog udjela u Fortenova grupi. FOTO: Jurica Galoic/PIXSELL

Lanskom se u Austriji obraćaju ruski oligarsi u problemima sa sankcijama, a zbog tih veza austrijski Profil prozvao ga je početkom srpnja 2023. i jednim od glavnih austrijskih boraca protiv sankcija Rusiji. Nedavno je otvorio ured u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, u Dubaiju, gdje se okupljaju milijarderi i ruski oligarsi. Među njima je i Krešimir Filipović koji se prošle godine nastanio u Dubaiju.

Međutim, zabrana ulaska Lanskom u Hrvatsku pokazuje kako postaje sve izvjesnije i da njegove aktivnosti hrvatske institucije već doživljavaju kao nelegalne i protivne europskim propisima, što bi moglo dovesti i do reakcija zapadnih administracija. Još 5. rujna 2010. austrijski list Die Presse pisao je kako je Lansky blizak socijaldemokratima, a dok su oni bili na vlasti, oporba je optuživala Lanskog da je političkim vezama dobio ugovor o zastupanju austrijskih državnih željeznica uz godišnju naknadu od 4,5 milijuna eura do 2017. Oporba je tvrdila da Lansky dio novca od tog ugovora vraća socijaldemokratima i tako ih nelegalno financira.

Kolege su Lanskog u tom slučaju opisale kao izvrsnog odvjetnika, ali kontroverznih metoda. Naveli su da „briljantno manipulira medijima i ima ludu mrežu te koristi medijske kontakte kako bi izvršio pritisak na vlasti“.

Tijekom 2007. zet kazahstanskog predsjednika Nazarbajeva Rahat Alijev pao je u njegovu nemilost i pobjegao u Europu, a u Kazahstanu je osuđen na 40 godina zatvora. Kazahstan je tada angažirao brojne resurse da Alijeva iz Austrije izruče Kazahstanu. Njemački Der Spiegel napisao je 2013. da je upravo Gabriel Lansky „moćnik u kazahstanskoj igri Monopoly vrijednoj milijarde koja se sada odvija na europskoj pozornici“ te naveo kako Lansky čini sve što je u njegovoj moći da Alijeva izvede pred sud.

Tada je Lansky pomogao da se u slučaj Alijev uključi i bivši njemački ministar unutarnjih poslova Otto Schily, kako bi slučaj u Njemačkoj dobio punu pozornost. Der Spiegel je tada objavio i da je Lansky ujedno i vjenčani kum bivšeg austrijskog kancelara Alfreda Gusenbauera, koji je tada bio posebni savjetnik kazahstanskog predsjednika. Gusenbauer je u to vrijeme bio i savjetnik Aleksandra Vučića.

Alijev je nedugo potom tijekom 2014. uhićen u Austriji, a već 2015. pronađen je obješen u ćeliji istražnog zatvora. Sredinom prosinca 2016. austrijski ORF objavio je ekstenzivan članak u kojem više austrijskih istražitelja iznosi argumentirane sumnje da se u tom slučaju nije radilo o samoubojstvu. U članku je citirano izvješće njemačkog forenzičara Bernda Brinkmanna, koji je nakon analize obdukcijskih protokola i fotografija tijela odbacio sumnje da se Alijev objesio, što je izjavio i pred novinarima u Beču.

Lako je moguće da je Lansky i u slučaju pravnog i lobističkog angažmana za Miodraga Borojevića, odnosno sankcioniranog Krešimira Filipovića, također već angažirao svoje medijske i političke veze, uključujući i bivšeg njemačkog ministra unutarnjih poslova Otta Schilyja. Schily je u slučaju Alijev pokušao utjecati na njemačkog regionalnog ministra pravosuđa u Falačkom Porajnju, a preko svojih veza pokušao je o tom slučaju plasirati tekstove u Der Spiegel, koji je o tome i pisao.

Lansky ima brojne veze prema nekim europskim medijima, a preko nekih je već pokušao vršiti pritisak na hrvatske i europske političke i pravosudne vlasti oko odlučivanja u slučaju Fortenova. Lansky je tijekom ove godine dao ostavku na mjesto člana austrijskog odbora Reportera bez granica. Naime, bio je odvjetnik austrijskog novinara Christiana Wehrschütza kojeg su ukrajinske vlasti optužile za širenje ruske propagande i zabranile mu izvještavanje iz Ukrajine. Lansky je napustio odbor nakon što su ga neki njegovi članovi optužili da je tražio da Reporteri bez granica osude ukrajinsko postupanje prema novinaru, ali da im se istodobno nije deklarirao kao njegov odvjetnik te da je u sukobu interesa. Christian Wehrschütz 3. lipnja objavio je u austrijskom Kleine Zeitungu tekst u kojem obrađuje navodni vlasnički sukob najmoćnijeg hrvatskog poduzetnika Pave Vujnovca i spomenutog Saifa Alketbija u Fortenova grupi. U tekstu je donio izjave Alketbija i Miodraga Borojevića, koji su iznijeli svoje viđenje situacije u Fortenova grupi. Borojević je za potrebe tog teksta predstavljen samo kao savjetnik Saifa Alketbija, dok se njegove veze s Krešimirom Filipovićem ne spominju. Borojević je za te austrijske novine iznio nekoliko zamjena teza te izjavio kako je cilj Pave Vujnovca iskoristiti sankcije EU-a protiv tvrtke SBK Art, kako bi potpuno preuzeo Fortenova grupu. Vujnovca je optužio da zloupotrebljava režim sankcija te naveo kako Europski sud pravde u Luksemburgu mora razjasniti ovo pitanje kao i pitanje je li ta tvrtka s pravom stavljena na popis sankcija EU-a.Taj tekst zapravo je predstavljao dodatnu epizodu unutar šireg spleta aktivnosti koje je po svemu sudeći pozadinski koordinirao Lanski.

Dijelovi Projekta Stillo tek su jedno od uporišta na temelju kojih hrvatske institucije osnovano sumnjaju da su autori tog izvješća prekršili Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu.

Prije 15-ak godina čelnik ruskih socijaldemokrata i bivši časnik KGB-a Vladimir Kišenin pokušao je vratiti 170 milijuna dolara koje su mu Njemačka i Austrija zamrznule zbog sumnji u kriminal. Kišenin je 2007. angažirao bivšu časnicu istočnonjemačke tajne policije Stasi Christinu Wilkening da lobira za njega, uključujući i davanje mita. Ona se tada smatrala velikim igračem u privatnom poslu trgovanja vijestima, a u najmanju ruku je neizravno radila za veće korporacije i ostvarivala milijunske prihode od prodaje. Kišenin je Christinu Wilkening angažirao putem ugovora o savjetovanju i radu, preko jedne od svojih tvrtki sa sjedištem na Britanskim Djevičanskim otocima. Wilkening je trebala uspostaviti temelje za razgovore s europskim dužnosnicima, otvoriti kanale prema bankama, saznati stanje na računima, pribaviti dosjee i dokaze.

Prema pisanju portala Spartanat od 7. travnja 2018., Gabriel Lansky koordinirao je potpisivanje ugovora koji je propisao sve detalje tog posla. Ali on nije bio samo koordinator njegove izrade i potpisivanja, već i njegove provedbe – sve svoje aktivnosti Christina Wilkening trebala je prijaviti Lanskom, koji je vodio računa o tome da sve njezine aktivnosti budu koordinirane i da se izbjegnu pravne pogreške u djelovanju. Tako je Lansky bio koordinator operacije koja u brojnim detaljima odgovara upravo onom što je Krešimir Filipović mjesecima pokušavao napraviti u svom slučaju: lobirati kod europskih političara kako bi mu se odmrznula milijunska sredstva koja bi potom, preko Dubaija, prebacio iz Rusije u Hrvatsku kao vlasnički udio u Fortenova grupu. Za to je angažirao iskusnog i umreženog pravnog i lobističkog savjetnika, koji mu je osigurao kanale utjecaja prema zapadnim političkim, pravosudnim, obavještajnim i medijskim krugovima. Osim Lanskog, teško da postoji puno osoba u Europi koje bi to mogle i željele obaviti.

Lanskog i njegov odvjetnički ured još u veljači 2023. angažirala je tvrtka SBK Art nakon uvrštavanja na sankcijsku listu. Uz Lanskog, na slučaju je angažiran i Philip Goethe iz njegova ureda LGP. Službeni glasnik EU-a otkriva da su oni u ime SBK Arta 26. veljače podigli tužbu protiv Vijeća Europske unije pred Europskim sudom pravde koja se vodi pod oznakom T-102/23. News Insight je 4. srpnja 2023. objavio ekstenzivan članak o odvjetničkim uredima koji zastupaju ruske tvrtke i oligarhe u pokušaju skidanja sankcija. Takve parnice su vrlo unosne za te odvjetnike, a EU Observer također je proveo istraživanje desetaka odvjetničkih kuća koje zastupaju Ruse i naglasio da se radi o etičkom pitanju za cijeli europski pravni sektor. U tom kontekstu EU Observer posebno je početkom lipnja izdvojio i LGP koji zastupa devet ruskih oligarha ili tvrtki. Među ostalim, LGP zastupa ruskog milijardera Andreja Meljničenka, čija je supruga Aleksandra hrvatska i srpska državljanka i oboje su pod sankcijama. LGP zastupa i ruskog milijardera Dmitrija Pumpjanskog i njegovu suprugu Galinu kao i rudarskog magnata Vladimira Raševskog. LGP prilikom zastupanja svojih ruskih klijenata na svojoj internetskoj stranici kao svoju prednost ističe iskusni tim “Senior Expert Counsel”, odnosno „skupinu stručnjaka iz svih područja biznisa, pravosuđa i politike, s desetljećima iskustva u svojim poljima i dobro umreženim širom svijeta“.Zastupanje Rusa u ovakvim slučajevima brojni europski odvjetnički uredi ne prihvaćaju jer im to predstavlja ozbiljan reputacijski rizik. Međutim, ogromna zarada na tim parnicama dobar je mamac za urede poput LGP-ja, koji su spremni prihvatiti taj rizik. EU Observer navodi da slučaj sankcija na Europskom sudu pravde može trajati od 18 do 24 mjeseca i rezultirati stotinama naplativih sati za tim partnera i pridruženih odvjetnika. Procjenjuje se da 76 parnica u vezi ukidanja sankcija vrijedi desetke milijuna eura. Spomenute tužbe protiv sankcija mogu sankcioniranim osobama privremeno biti prilično korisne, jer njima kupuju vrijeme i bude nadu da bi im sankcije mogle biti i ukinute. Osim toga, tužbe pomažu sankcioniranim klijentima u legitimnom prijenosu financijskih sredstava preko banaka u EU-u za ispunjavanje tekućih ugovora ili plaćanja za održavanje zaplijenjenih jahti i vila. Što otkriva da se i te kontroverzne aktivnosti razvijaju u unosan biznis, sve dok ne uđu u zonu u kojoj krše zakon i nalaze se u području neprijateljskog obavještajnog djelovanja. U toj zoni od prije nekoliko dana definitivno se našao i Lanski.

‘Monckton je bio važan britanski ‘igrač’ oko davanja diskutabilnih izvještaja o jatacima Ante Gotovine’

Anthony Monckton također nije nepoznat hrvatskoj javnosti. U središtu pozornosti našao se već početkom 2000-ih kada se Hrvatska suočila s brojnim pritiscima nakon bijega Ante Gotovine pred haaškim istražiteljima jer se pojavila ozbiljna sumnja da je Monckton bio važan britanski „igrač“ oko davanja diskutabilnih izvještaja o jatacima Ante Gotovine u Hrvatskoj i manipulacija o navodnom skrivanju Gotovine na području Hrvatske. Ti frizirani izvještaji poslužili su kao argument za usporavanje hrvatskog pristupnog puta u EU, pod pritiskom službene britanske politike koja je tada inzistirala na tezama da hrvatske vlasti pomažu skrivanju Gotovine u Hrvatskoj i ne surađuju potpuno s Haaškim sudom.

Nacional je u to vrijeme otkrio mrežu koja je na području Hrvatske pod kapom MI 6 prisluškivala hrvatske građane i uz pomoć pojedinih novinara plasirala u javnost dezinformacije o Gotovini. Nedugo nakon tog otkrića Nacionala, britanski špijuni s područja bivše Jugoslavije su zamijenjeni. Međutim, najveći udarac zadali su im beogradski mediji koji su tada dekonspirirali upravo Anthonyja Moncktona, kojem očito nisu mogli oprostiti agilan angažman na pripremi uhićenja Slobodana Miloševića.

Nominalno savjetnik u britanskoj ambasadi u Beogradu, prema Nacionalovim informacijama iz tog vremena, on je ujedno i bio glavni koordinator svih akcija britanske tajne službe na području bivše Jugoslavije.

Srbijanski tjednik Nedeljni Telegraf, inače blizak srbijanskim tajnim službama, objavio je 11. kolovoza 2004. na naslovnoj stranici njegovu fotografiju i tako ga do kraja razotkrio. List je objavio i njegovu posjetnicu s brojem telefona na koji ga se može kontaktirati. Četiri dana kasnije engleski The Times u opsežnom je tekstu objavio da su osvetoljubivi Srbi posve razotkrili glavnog britanskog špijuna na Balkanu te opisao moguće razloge za njegovu smjenu i donio kratak presjek njegove špijunske karijere.

List je citirao Moncktonu bliske diplomate koji tvrde da je stradao zato što je bio izuzetno angažiran na rasvjetljavanju pozadine ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, a možda i zato što je imao ključnu ulogu prilikom izručenja bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića Haagu. Ne isključuju ni mogućnost da je u pozadini bio interes pojedinaca koji su u to vrijeme smatrali da su u Srbiji iznad zakona, a koje je također ugrozio svojim radom.

Monckton – kojega je jedan prijatelj opisao kao klasičnog špijuna džentlmena – prijateljima se tada povjerio da ga je šokirala višestruka objava vlastite fotografije. Srbi i Crnogorci koji su ga poznavali tvrde da je Monckton imao više profesionalnih promašaja. Glas javnosti 7. prosinca 1999. objavio je da se Monckton u istrazi britanske protuobavještajne službe MI5 našao na listi potencijalnih suradnika zloglasnog Stasija, tajne službe DDR-a.

Anthony Leopold Colyer Monckton nije prva generacija špijuna u svojoj obitelji. Djed mu je, navodno, kao agent tajnih službi nadzirao bivšeg engleskog kralja Edwarda VIII. Monckton je na Balkan stigao odmah po raspadu bivše Jugoslavije. Prvi mandat bio mu je u Bosni i Hercegovini, a potom je 1996. stigao u Zagreb, formalno na mjesto prvog političkog tajnika pri britanskoj ambasadi. S te pozicije Monckton je često putovao u Republiku Srpsku, gdje se u to vrijeme vjerojatno dugo skrivao ratni zločinac Radovan Karadžić, čiju su dugotrajnu nedostupnost haaškom sudu Moncktonovi suradnici tada ocrtavali također kao propust u njegovoj karijeri.

Neposredno prije pada Slobodana Miloševića u jesen 2000., Monckton je premješten u britansku ambasadu u Beogradu. Suradnici mu u toj fazi u karijeri pripisuju status glavnog obavještajnog informatora Paddyja Ashdowna, bivšeg lidera britanskih liberalnih demokrata koji je u to vrijeme obnašao funkciju visokog međunarodnog predstavnika u BiH.

Podatke o špijunskim aktivnostima Anthonyja Moncktona javnosti je prvi učinio dostupnima Richard Tomlinson, koji je kao agent D/813317 regrutiran 1991. Tomlinson se nedugo nakon raspada Jugoslavije kao britanski agent također pojavio u BiH, gdje se nalazio i Monckton. Nekoliko godina poslije, nezadovoljan načinom njena rada, Tomlinson je napustio službu i počeo odavati britanske državne tajne o radu MI6, a otkrio je i popis 116 agenata MI6, među kojima je bio i Monckton, zbog čega je jedno vrijeme proveo u zatvoru, bio šikaniran i u egzilu u Švicarskoj.

Njegovo svjedočenje o tadašnjoj ulozi MI6 kao prethodnice službene britanske politike u regiji, pokrenulo je ozbiljne i po MI6 vrlo neugodne rasprave, u koje su se uključili i vodeći britanski mediji.

Preko novinarskih suradnika ta je mreža pod britanskom koordinacijom mjesecima početkom 2000-tih dezinformirala hrvatsku javnost o slučaju Gotovina te se na koncu posve infiltrirala u hrvatski obavještajni sustav.

Posljednjih godina Monckton se pretežno bavio poslovnim savjetovanjem, među ostalim, i nekih potencijalnih investitora u Hrvatsku. A onda ga je koncem protekle godine kontaktirao Gabriel Lansky.