Knjigu ‘Zov savjesti’ u kojoj su na 170 stranica prikazani životni put, usponi i padovi političara, ekonomista i političkog disidenta Marka Veselice, priredila je njegova kći Snježana Veselica Majhut, koja niz godina radi kao izvanredna profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Nedavno je, u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade i Udruge HVIDR-a Imotski, objavljena knjiga „Zov savjesti“ u kojoj su na 170 stranica prikazani životni put, usponi i padovi političara, ekonomista i političkog disidenta Marka Veselice.

Marko Veselica rođen je 1936. u Sinju, a umro je 2017. u Zagrebu. Studirao je i doktorirao ekonomiju u Zagrebu. Bio je jedan od najpoznatijih aktera hrvatskog proljeća – kulturno-političkog pokreta koji je nastao ranih 70-ih godina prošlog stoljeća kao izraz težnje za legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta – te disident i dugogodišnji politički zatvorenik. U svojim govorima i člancima zalagao se za više samostalnosti i državnosti Hrvatske, a bio je optužen za nacionalizam, uhićen i osuđen, 1972. i 1981., na ukupno 18 godina zatvora i osam godina izgona iz javnosti. Također je poznato da je bio pravi inicijator osnivanja HDZ-a, ali poslije je Franjo Tuđman s Vladimirom Šeksom organizirao tajnu osnivačku skupštinu i uklonio Veselicu iz upravljačkih tijela u toj stranci.

Knjigu je priredila njegova kći Snježana Veselica Majhut, doktorica znanosti, izvanredna profesorica koja niz godina radi na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje traduktološke kolegije. O svome ocu i radu na knjizi Snježana Veselica Majhut govorila je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Koliko ste dugo i kako radili na ovoj knjizi?

Na knjizi sam radila nekih pola godine. Ova knjiga je važna jer se u njoj prvi put našao autentični i integralni tekst intervjua koji je Marko Veselica dao novinaru njemačkog Der Spiegela u ljeto 1980. Sudbina intervjua je vrlo zanimljiva: cjeloviti tekst tog intervjua bio je 1980. i 1981 objavljen u tri brošure, dvije u Velikoj Britaniji i jednoj u Njemačkoj: na hrvatskom jeziku pod naslovom „Zašto smo protiv?“ 1980., na njemačkom pod naslovom „Radikalno rješavanje neriješenog hrvatskog pitanja. Preduvjet za demokratizaciju Jugoslavije“ te opet 1981. na engleskom jeziku pod naslovom „Hrvatsko nacionalno pitanje – Ahilova peta Jugoslavije“ 1981. Tekst intervjua je, istina, u Hrvatskoj bio objavljen u knjizi „Moja hrvatska sudbina“ 2003., ali ne u izvornom obliku, nego nadopunjen različitim umetanjima referenci na kasnije okolnosti koje su uslijedile u 1990-im godinama.

‘Nakon uhićenja 9. siječnja 1972. Marko Veselica bio je prvooptuženi u skupini proljećara te je dobio najvišu kaznu – sedam godina zatvora i tri godine zabrane javnog istupanja’

NACIONAL: Koji vam je bio poticaj za ovu knjigu?

Poticaj za pripremu knjige bio mi je i što sam smatrala da je važno taj tekst predstaviti hrvatskoj javnosti u obliku kakav je bio u trenutku kad je nastao. Usto knjiga donosi i tekst optužnice te završnu riječ na suđenju, u kojoj je Marko Veselica nastojao obrazložiti svoje poglede na situaciju u Jugoslaviji i svoju ukupnu političku filozofiju. Iznošenje završne riječi trajalo je četiri sata i pripremajući ga, koristio je vrlo širok spektar tekstova kako bi dokazao ne samo svoje tvrdnje iz intervjua nego i svoje pravo da govori, pa da je i pogrešno, a da za to ne bude kažnjen zatvorom. Dakle, u obrani je ponovno citirao tvrdnje iz vlastitog intervjua, samo što ih je potkrijepio i podacima iz tadašnjeg tiska, uglavnom podacima koje su tada iznosili liberalnije orijentirani ekonomisti i političari. Meni je u sjećanju posebno jedna misao, koja je za tadašnje sudačko vijeće vjerojatno bila posve neshvatljiva, a to je Camusova tvrdnja da je u krajnjoj liniji slobodno društvo ono u kojem se pojedinac ne slaže s vlašću. Vjerojatno su takve ideje sudačkom vijeću, ali i cijelom političkom establišmentu djelovale potpuno nevjerojatno, kao i to što si netko daje truda četiri sata govoriti i obrazlagati svoja stajališta na suđenju za koje se ionako već zna kakva će biti presuda. Naprosto je bio najdublje uvjeren da je ono što govori točno, a za to je osim svojih uvida imao potvrdu i u mišljenjima drugih aktera koji nisu nosili stigmu rušitelja sistema. On jednostavno kao da nije vidio drugog načina da se brani osim da to ponovi.

NACIONAL: Ima li u ostavštini vašeg oca nečeg neobjavljenog, imate li neke nove ideje za budućnost?

Pa, neke, ne još dozrele ideje postoje. Možda bi jedan od prvih koraka bio objavljivanje ove knjige na engleskom, kao važnog dokumenta i za inozemne povjesničare koje zanima problematika Jugoslavije, ali i općenito komunistički sustavi u Europi.

NACIONAL: Kako je taj intervju primljen i odjeknuo, gdje su ga sve čitali, što je značio za percepciju Jugoslavije, ondašnjeg režima i položaja Hrvatske u SFRJ?

Kako je Marko Veselica jednom prilikom opisao, ozračje straha u kojem su disidenti živjeli po izlasku iz zatvora postalo je još zlokobnije u ljeto 1980. godine, nakon javnog istupa dr. Dušana Dragosavca, tada člana CK SKH, koji je ustvrdio da je u Jugoslaviji sloboda predviđena za radne ljude, a ne za izdajnike i teroriste, ne za šovinizam i šoviniste. Možda je jasnije na što je točno mislio ako znamo da je već tada, početkom srpnja, Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu podnijelo zahtjev za provođenje istrage protiv Vlade Gotovca zbog intervjua za švedsku televiziju. U to doba nekoliko hrvatskih proljećara istupalo je pred inozemnim medijima premda je u tim okolnostima to bilo i tehnički teško izvedivo, uzmu li se u obzir tehnološke mogućnosti i prismotra pod kojom su konstantno bili. Franjo Tuđman je također dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju i francuski radio, što je dobilo epilog u sudskom postupku u veljači 1981. Takvi istupi, premda vrlo riskantni za same aktere, pomogli su da do inozemne javnosti dopre drukčija slika o situaciji u Jugoslaviji i položaju Hrvatske od one koju je gradio režim.

NACIONAL: Možete li detaljnije opisati djelovanje vašeg oca prije i za vrijeme hrvatskog proljeća?

Moj otac se intenzivnije politički aktivirao krajem 1960-ih godina. Bio je vrlo aktivan u Sindikatu, od 1968. bio je član Predsjedništva Sindikata, od 1969. član Društveno-političkog vijeća Savezne skupštine u Beogradu. Uz rad na Ekonomskom fakultetu angažirao se u nizu gospodarskih projekata, u Borovu, Agrokombinatu, gdje je okupljajući suradnike nastojao pretočiti svoje ekonomske spoznaje u konkretne, praktične projekte. Jedan njegov student iz tog doba sjeća se kako njegov kabinet na Ekonomskom fakultetu nije bio klasični profesorski kabinet, nego vrlo živahno mjesto gdje su se okupljali studenti, kolege, gospodarstvenici, ali i lingvisti, književnici, generali… Ponesen zanosom koji je nosio ljude u doba hrvatskog proljeća, istupao je na nizu skupova u organizaciji Matice hrvatske i pokrenuo Hrvatski gospodarski glasnik. Nakon uhićenja 9. siječnja 1972. godine bio je prvooptuženi u skupini proljećara i kao takav dobio najvišu kaznu od sedam godina strogog zatvora i tri godine zabrane javnog istupanja.

‘Moj otac je rekao da je SR Hrvatska od 1960. do 1970. sudjelovala u investicijama sa svega 11 posto dok je u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije sudjelovala s 27 posto’ Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

NACIONAL: Zašto je baš on, po vašem mišljenju, bio tako velika žrtva tijekom hrvatskog proljeća? Kako to da mu nije pomoglo to što je bio iz partizanske obitelji?

Meni je teško procjenjivati zašto je baš on bio najteže kažnjen. To što je bio iz partizanske obitelji čak mu je i odmoglo. Naprosto, Partija je vjerojatno u osobi kao što je on i stavovima koje je zastupao, uvijek javno i otvoreno, vidjela zapravo duboki poraz svog projekta i to je na neki način možda izazvalo potrebu da se upravo njega takvoga još jače kazni. Kao sin partizana, koji je poginuo 1944. kad je tata imao samo devet godina, prigrlio je otvorenog srca „socijalističku stvarnost“, videći u tom projektu mogućnost da se postigne društveni napredak, da se uspostave ravnopravni odnosi u društvu. No bit će da mu je, kako je bolje upoznavao tu stvarnost, sve jasnije bilo gdje sve leže problemi i da bi cijeli sustav trebalo decentralizirati, demokratizirati, ukinuti etatistički sistem financiranja razvoja, monopol SKJ u donošenju svih operativnih odluka i neracionalne investicije. Vjerujem da je on tada, prije 1971., ali i 1980. sebe doživljavao kao kritičara, nositelja alternativnih rješenja. Naravno, drugi je problem što sustav nije poznavao kritičare nego neprijatelje s kojima se mora obračunati. Tada, 1980., on je smatrao da su radikalne promjene za koje se zalagao jedini način da se izbjegne „stihijski raspad zbog duboke korozije koja prožima jugoslavensko društvo“, a rješenje je vidio, prema svojim riječima, „u istinskoj konfederaciji u kojoj će narodi u Jugoslaviji moći postići optimalni stupanj svoje autonomije i posebnosti, ali i istovremeno pronaći zajedničke veze bez davanja biljega i proganjanja onih koji imaju drukčiji pristup i put za ostvarenje ideala nacionalne i općeljudske slobode i socijalne pravde“.

NACIONAL: Je li istina da je postojala stalna opasnost da ga ubiju u zatvoru i da mu je spasilo život to što je vani bio poznat i ugledan?

Da. Prema onome što je govorio, položaj političkih zatvorenika u komunističkim zatvorima, koji su već po sebi bili užasni, bio je jeziv, jer su politički zatvorenici u hijerarhiji zatvorskog sustava bili najniža kategorija. Neke osobe osuđene za teška kaznena djela uživale su potpuno povjerenje uprave zatvora, dobivale razne privilegije kao što su mogućnost neograničenog dopisivanja i odlasci kući, a zauzvrat dobivale zadatak da maltretiraju i špijuniraju političke zatvorenike. O stanju u zatvoru otac je govorio i u intervjuu Der Spiegelu, opisujući Staru Gradišku kao mjesto koje i prema minimalnim standardima nije prihvatljivo za ljudski život bez obzira na to kakvo je tko kazneno djelo učinio.

‘Kabinet mog oca na Ekonomskom fakultetu nije bio klasičan kabinet, već živahno mjesto na kojem su se okupljali studenti, kolege, gospodarstvenici, ali i lingvisti, književnici

NACIONAL: Kakvu je političku filozofiju imao kao čovjek u totalitarnom režimu, a kakva je rješenja nudio za tekuće probleme Jugoslavije?

U završnoj riječi govorio je i o svom viđenju zadaće intelektualca, pa je tako rekao da pravi intelektualac mora biti kontrapunkt vlasti, ne iz obijesti, nego zato što je tako postavljen da ne može živjeti, a da ne reagira na ono što ugrožava bitne vrijednosti zbog kojih naš život ima smisla i kojima je posvećen.

NACIONAL: Kakav je bio njegov znanstveni doprinos kao doktora ekonomije, što je od toga danas ostalo?

Nakon izlaska iz drugog zatvora prestao se ozbiljnije baviti ekonomijom. Ali njegov glavni „krimen“ i jesu bili ekonomski argumenti, utemeljeni na vrlo konkretnim brojkama koje je iznosio još za Jugoslavije, kao na primjer da je tadašnja SR Hrvatska od 1960. do 1970. sudjelovala u novim investicijama sa svega 11 posto, dok je otprilike u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije sudjelovala s oko 27 posto. Njegovi su argumenti, da pojednostavim, bili da se etatistički i centralističko-birokratski način upravljanja Jugoslavijom pokazao potpuno neproduktivnim i da u tome leži nemogućnost opstanka takve zajednice, da je jedini način da se to održi provedba radikalnih reformi.