Ne zna se je li Barbara Celjska (1381.-1451.) u hrvatskim narodnim pričama “arhivirana” kao Crna kraljica zato što se bavila alkemijom, zato što je nosila crno ili zato što je rano ostala udovica. Ne može se sa sigurnošću utvrditi je li se alkemijom bavila iz pravih ili lažnih pobuda, odnosno je li bila šarlatanka koja je ljudima nastojala “uvaliti” lažno zlato ili ju je vodila plemenitija težnja za savršenstvom koje se očitovalo u materijalnom i u duhovnom svijetu. Ali neupitno je to da je ta hrvatska kraljica i carica, supruga kralja i cara Sigismunda I. Luksemburškog, bila prva europska alkemičarka nakon Marije Židovke. I to dovoljno obrazovana da poznaje europske alkemijske spise i dovoljno važna da su o njoj pisali europski alkemičari Johann von Laaz i Bazilije Valentin. To što je u njezino doba Samobor obilovao bakrenom rudom olakšavalo joj je alkemijsku pretvorbu metala, a u podrumu svog samoborskog dvorca uredila je alkemijski laboratorij.

Uz Petra Bona, Daniela Istranina, Ivana Brattija, kanonika Ivana, Federika Grisogona, Ivana Leopolda Payera, službenog dvorskog alkemičara cara Leopolda II. Ignjata Martinovića, Tomaš Mikloušića i Filipa Šufflaya, Barbara Celjska pripada hrvatskim alkemičarima koji su djelovali na tlu Hrvatske u širokom rasponu od 14. do 19. stoljeća. Njih je prvi put istražila povjesničarka znanosti Snježana Paušek-Baždar koja od 2016. radi u Antropološkom centru Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u knjizi “Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća”. (Školska knjiga i HAZU, 2017.). Time je zaronila u drevnu vještinu koja je prisutna gotovo osamnaest stoljeća u povijesti zapadnoeuropske znanosti i kulture, područje o kojem je objavljeno više od tisuću knjiga i gotovo isto toliko spisa, ali su se time bavili rijetki, između ostalog i zato što su autori pisali nerazumljivim jezikom i stilom, uz čestu uporabu simbola i kratica. U sintezi višegodišnjih istraživanja autorica je alkemijska gledišta hrvatskih autora protumačila u europskom kontekstu, krećući se od prirodoslovlja kasnog srednjeg vijeka do renesansne novoplatoničke prirodne filozofije i hermetizma te kršćanske kozmologije.

‘Najbolja je definicija alkemije ona J. H. Shepparda prema kojoj je to umijeće preobrazbe manje vrijednog, bilo materijalnog ili duhovnog, u ono vrjednije’

Kako je rekla u razgovoru za Nacional, sama je inicijalno bila upoznata s baštinom europskih alkemičara, ali je mislila da se u Hrvatskoj nitko time nije bavio. “Hrvatske alkemičare otkrila sam preko onih europskih koji su pisali o njima, a zatim sam, nakon tog početnog impulsa, dalje istraživala. Oni nisu ni po čemu zaostajali, odmah su bili prepoznati u europskoj znanosti i u tom smislu imali su legitimitet već od 14. stoljeća. Djelo Petra Bona jedno je od prvih djela koje je bilo spomenuto uz bok najvažnijim europskim alkemičarima i bilo je tiskano u najznačajnijem zborniku alkemijskih tekstova, a koristilo se i citiralo u srednjovjekovnoj Europi i u doba renesanse. U skladu s tadašnjom europskom alkemijskom tradicijom, Petar Bono polazio je od jedinstva suprotnosti kao jamca za postignuće savršenstva. Smatrao je da od žive koja je hladna i vlažna s jedne strane i sumpora koji je vruć i suh i dolazi iz dubine vulkana s druge strane, u harmoniji suprotnosti, dolazi do stvaranja alkemijskog agensa, kamena mudraca. Danijel Istranin, profesor gramatike iz Pule koji je napisao zanimljivu poemu o alkemiji i koji je smatrao da je pretvorba iz ‘nižeg’ u ‘više’ moguća kada je čovjek ponizan, ima čistu dušu i savršenu misao, nakon 25 godina uzaludnih pokušaja navodno je načinio kamen mudraca. Barbara Celjska bila je, pak, više praktična alkemičarka, a manje je polazila od prirodnofilozofskih postavki te je stoga bila korak bliže kemiji kao znanosti od alkemičara”, objasnila je Snježana Paušek-Baždar.

Ona smatra da je najbolja definicija alkemije ona J.H Shepparda, prema kojem je to umijeće preobrazbe manje vrijednog, bilo materijalnog ili duhovnog, u ono vrjednije. “Alkemiju nije lako istraživati. Ona je prirodna znanost koja je upila filozofiju, religijski sinkretizam i psihologiju. Istodobno sadržava ono poznato, što možemo dokazati, ono nepoznato koje može postati poznato i ono nespoznatljivo. Postojao je ‘naputak’ da o kamenu mudraca treba pisati tako da mudrima bude razumljivo, osrednjima uvjerljivo, a nevaljalima nepristupačno. Nuklearni kemičar Jacques Bergier rekao je da bi timovi stručnjaka trebali proučavati alkemiju zato što su alkemičari možda došli do tajne odnosa materije i energije i da su možebitno poznavali neka svojstva atoma koja nama još nisu poznata. U pejorativnom shvaćanju alkemija je bila puko pravljenje zlata, ali treba razlikovati istinske alkemičare koje je vodio znanstveni razlog i varalice koje je vodila pohlepa za zlatom. Ona je bila nešto puno uzvišenije i složenije od pravljenja zlata koje je kao element simboliziralo savršenstvo materijalnog svijeta zbog svog svojstva da odolijeva svim promjenama. Naime, kao što mi danas tragamo za Božjom česticom, alkemičari su tragali za pratvari svih stvari svijeta za koju su smatrali da je bezlična, da je nositeljica svojstava i da se može mijenjati. Cilj je bio postignuće savršenstva, a u tome su slijedili ideju – koja postoji još iz razdoblja koje je prethodilo predsokratovcima – da je prirodi imanentno da teži savršenstvu, pri čemu joj alkemičar u tome pomaže”, istaknula je Snježana Paušek-Baždar.

Kada je riječ o porijeklu alkemijskog nauka, njezina doktrina sastavljena je dijelom od grčke filozofije, prvenstveno od Platona i Aristotela, a dijelom od mističnih nazora Perzijanaca i Kaldejaca te gnosticizma, kabale i mističnih maštanja. Što se tiče grčke filozofije, posebno su važna Platonova gledišta o žitkim i taljivim vodama i ona Aristotelova o nastajanju minerala i metala dimnim i parovitim isparavanjima iz unutrašnjosti Zemlje. Rana alkemijska teorija obuhvaća aleksandrijsku, arapsku i europsku alkemiju, a ona kasna odnosi se na renesansnu alkemijsku teoriju i kasnija razdoblja. “Alkemija se počela razvijati u 2. stoljeću prije Krista, u Aleksandriji koja je tada bila središte učenog svijeta. Uvijek je naglasak bio na osnovnoj ideji težnje prema savršenstvu, ali su postojale varijacije na temu, što je ovisilo o intelektualnom obzoru određene epohe. Premda se nakon Descartesovih spisa u 17. stoljeću stvaraju temelji moderne znanosti, alkemija ostaje privlačno područje, pa se čak i vrhunski znanstvenici poput velikog Isaaca Newtona i kemičara Roberta Boyla potajno bave alkemijskim umijećem. U 18. stoljeću na alkemijskim idejama zasnovana su brojna umjetnička i književna djela, među kojima je globalno poznata Goetheova dramska poema ‘Faust’. Iako je alkemija prisutna u tragovima čak i u 19. stoljeću, znanost se usmjerava isključivo na materijalni, zemaljski svijet čime se sužava prostor za alkemiju. Zbog toga i/ili zato što alkemičari nisu iznašli savršenstvo u materijalnom obliku, odnosno pretvorili manje vrijedni metal u zlato, alkemija se u jednom smjeru počela razvijati kao medicinska i mineraloška kemija, dok je njezina duhovna komponenta završila u magiji i misticizmu”, podcrtala je autorica pionirske knjige. Dodala je da je 296. car Dioklecijan zabranio alkemiju jer se bojao da lažno zlato ne poremeti ekonomiju carevine, dok je papa Ivan XXII. to učinio 1317. zato što je alkemija bila nekompatibilna s kršćanskim naukom s obzirom na to da je, iz perspektive te religije, alkemičar na sebe preuzimao ulogu Boga.

‘Alkemija je prirodna znanost koja je u sebe upila filozofiju, religiju i psihologiju. Sadrži ono poznato što možemo dokazati, ono nepoznato koje može postati poznato i ono nespoznatljivo’

Kao prilog tezi da je povijest znanstvene, a time i filozofske, misli važna za nove uvide, ideje i otkrića, Snježana Paušak-Baždar navela je primjer nobelovca Friedricha Augusta Kekuléa koji je uzaludno pokušavao dokučiti molekularnu strukturu benzena. Bljesak spoznaje dogodio se kada se taj organski kemičar, u nekoj vrsti polusna, vraćao navečer iz laboratorija. Tada mu se “ukazao” repožder, drevni simbol alkemijskog nauka, zmija koja grize vlastiti rep i tvori krug – geometrijski oblik koji je predstavljao savršenstvo u novoplatonizmu – i tako se domislio prstenastoj strukturi benzena, što je tada bilo revolucionarno jer se nije znalo da postoje ciklički organski spojevi. “Lavoisier, francuski kemičar koji je postavio temelje suvremene kemije, detektirao zakon o neuništivosti materije kao osnovu kemijskih zbivanja i uveo egzaktnu kvantitativnu metodu mjerenja u kemijska istraživanja, čitao je antičke filozofe i bio nadahnut mišlju da iz ništa ne može nastati nešto, što mu je dalo impuls da se usmjeri na egzaktnija istraživanja. Peter Fischer, njemački povjesničar znanosti, napisao je zanimljivu knjigu ‘Svjetlucanje na tamnoj strani’, u kojoj je naveo znanstvena otkrića koja su plod neke vrste intuitivnog, naglog uvida. Ponekad uslijed dugotrajnog, iscrpnog istraživanja, kao u slučaju Kekuléa, dolazi do svojevrsnog zastoja. S druge strane, kada se umrtve osjetila i kada je čovjek u nekom podsvjesnom stanju, za koje neki kažu da se postiže polusnom, a drugi da je od pomoći vino, dolazi do prodora iracionalnog koje može postati racionalno”, rekla je Snježana Paušek-Baždar. Podcrtala je ono što se čini samorazumljivo, ali se unatoč tome često zanemaruje: drevno otkriće može se vrednovati samo i jedino prema misaonom obzoru koji je bio tada na djelu. Također je podsjetila na činjenicu da su alkemičari u tom svom, danas neshvatljivom, predanom i strpljivom traženju, prepunom nepokolebljive vjere otkrili puno novih elemenata i spojeva.

Kada je riječ o naporima i karakteristikama alkemičara, važnim smatra to što su ih odlikovale vrline kao što su poniznost, strpljivost, moralni dignitet i doza pozitivne tajnovitosti, kao i to što su pokušavali obuhvatiti totalitet, što je posve različito od rascjepkanosti i specijaliziranosti kao karakteristika današnje znanosti. “Uvijek su gledali na svoje spoznaje i istraživanja kroz prizmu jedinstva mikrokozmosa i makrokozmosa. Čovjekov život bio je shvaćen kao ogledalo makrokozmosa. Najveća dostignuća u povijesti znanosti postignuta su kada se promatrao svijet u totalitetu: kada je Faraday otkrio da zemaljska kugla ima ogromno magnetsko polje koje štiti našu biosferu, on je istodobno otkrio da se ono stvara iz unutrašnjosti Zemlje. Dakle postoji to suglasje ‘nebeskog’ i ‘zemaljskog’ jer se od rastaljenog željeza u unutrašnjosti Zemlje stvara polje oko zemaljske kugle. Međupovezanost svega koja je nerijetko prisutna ne možemo otkriti u egzaktnim i eksperimentalnim suvremenim istraživanjima. Ona su, dakako, potrebna, ali potreban je i jedan globalni pogled koji izlazi iz tih specijalističkih okvira”, istaknula je Snježana Paušek-Baždar. Kako kaže, suvremena kemija tek je nakon otkrića radioaktivnosti dokazala da dolazi do raspada radioaktivnih elemenata, a Ernest Rutherford otkrio je da se elementi raspadaju do olova. To je poveznica s alkemičarima koji su u jednom trenutku, imajući na raspolaganju onodobna znanja, metode i sredstva, označili upravo taj element kao žuđeno prapočelo. Paralelu nalazi i u izjavi astronoma Carla Sagana koji je u 20. stoljeću ustvrdio da su, izuzev vodika i helija, svi elementi nastali zvjezdanom alkemijom te da su ljudi građeni od zvjezdane tvari i hrvatskog alkemičara Grisogona koji je to “anticipirao” početkom 16. stoljeća, kada je rekao da je sve što se događa na Zemlji bilo već virtualno sadržano na nebu.

‘Alkemičari su tragali za pratvari svih stvari svijeta za koju su smatrali da je bezlična, da je nositeljica svojstava i da se može mijenjati. Cilj je bio postignuće savršenstva’

“Kemija je pametna kći lude majke alkemije”, glasi izreka. Imajući to u vidu, ne treba iz današnje “superiorne” perspektive zanemariti znanstveno-filozofsku misao u njezinu povijesnom kretanju. Kada se osvrne unazad, ta je staza posuta i zrnima “ludosti”, ali put je trebao biti upravo takav da bi današnji znanstvenici koji se ponekad s podsmijehom odnose prema spekulativnom i intuitivnom, a time i prema filozofiji iz koje je znanost potekla, mogli baratati fino destiliranim znanjem u kojem više nema ni natruha “iracionalnog”. To ne bi trebala biti samo puka zahvalnost prema onima koji su utrli put punokrvnoj znanosti kada su, koristeći samo apstraktno razmišljanje, pokušavali doći do onoga što se danas istražuje svim raspoloživim znanstvenim metodama. To bi trebala biti i svijest o tome da danas, u vrijeme svojevrsne antagonističke razdvojenosti znanosti i filozofije, kada se dođe do zida, od pomoći može biti misao Giordana Bruna koju Snježana Paušek-Baždar navodi u predgovoru knjige: “Ne želim se udaljiti od mišljenja drevnih jer u drevnosti je mudrost”.