Na nedavnom Fažana Media Festu, u organizaciji Centra za istraživačko novinarstvo, održan je panel na temu „Od nekulture cenzure do kulture otkaza“. Jedna od panelistica bila je i Snježana Milivojević, profesorica na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Beogradu. Rukovoditeljica je doktorskih studija Kulture i medija, master studija Komunikologije i ravnateljica Centra za medijska istraživanja.

NACIONAL: Na panelu na Media Festu govorili ste o sintagmi „cancel culture“ ili, u prijevodu, kulturi otkaza. To je relativno novi fenomen u našem javnom prostoru, a Aidan White iz Mreže za etičko novinarstvo smatra, pak, da je to zapravo novi naziv za stari koncept bojkota. Kako biste vi to objasnili na ovim našim prostorima? 

Jedna od karakteristika novog medijskog okruženja jest i potreba za novim medijskim vokabularom. Sada možemo preciznijim jezikom definirati ono što smo nekada zvali cenzurom, odnosno – isključivanjem ljudi iz javne komunikacije. Međutim, val promjena je tako brz da je pojava koju nazivamo „cancel culture“ već doživjela određenu evoluciju. Taj pokret izvorno dolazi iz krugova manjina i marginalnih skupina i naslanja se na borbu protiv rasizma i diskriminacije. Polazi od pretpostavke da razni moćnici – odnosno, javne osobe koje imaju novac, privilegije ili političku moć – imaju sposobnost izbjeći odgovornost za ono što rade i govore, čak i kada nanose veliku štetu drugima. Upravo zato te razne manje moćne skupine odlučuju uskratiti pažnju takvim sadržajima i ljudima i bojkotirati ih na internetu. U osnovi je, dakle, nastojanje onih čija je jedina moć pažnja koju imaju, da je iskoriste za svoju zaštitu. Cancel culture je, međutim, postao kulturni fenomen i alat u kulturnim ratovima onoga trenutka kada je počeo imati komercijalne posljedice. Kako živimo u komercijalnoj kulturi, gubitak podrške publike, odnosno gubitak klikova, znači i gubitak oglašivača i u konačnici gubitak novca za vlasnike velikih platformi. Zbog toga oni, kao i mnoge druge organizacije, počinju podilaziti publici koja bojkotira određene javne osobe. Publika, pak, počinje koristiti tu moć manipulativno i tako nastaje jedna kompleksna kultura otkazivanja. Oni protiv kojih je uperena gube poslove, angažmane, lukrativne zarade, jer dio publike smatra da moraju osjetiti gubitak zarade ili reputacije zbog onoga što su radili ili govorili. Razumijem taj dio cancel culturea kao pokušaj da se u javnu sferu vrati pitanje odgovornosti kroz spontanu akciju ljudi koji kažu – ja ništa drugo nemam na raspolaganju osim svoje pažnje, svog vremena i podrške, a njih vam ne dam zato što ih ne zaslužujete.

NACIONAL: Ustvrdili ste da je taj termin počela zloupotrebljavati i desnica?

Točno, termin „cancel culture“ pojavio se prije otprilike pola desetljeća i već je promijenio prvobitno značenje. Rekla bih da postaje uzurpiran od desnice, odnosno, desnica je izvršila svojevrsnu „otmicu“, preuzela ga je i sada ga zloupotrebljava za obračun s neistomišljenicima i zastrašivanje javnosti tvrdnjom da su svaka kritika ili pozivanje na odgovornost moćnijih ustvari ljevičarski zahtjevi za cenzurom. Takvu otmicu vidimo kada, na primjer, predsjednik Trump ili neki lokalni diktatori svaku kritiku na svoj račun proglašavaju cenzurom i ugrožavanjem svoje slobode. Čak i slobodu da nesmetano lažu i ponižavaju ili diskriminiraju druge, nazivaju slobodom izražavanja, a zahtjev da se tome suprotstavi proglašavaju napadom na demokraciju. Oni su, dakle, preuzeli pojam i počeli ga koristiti u suprotnom značenju, kako bi zapravo ukinuli odgovornost u javnoj komunikaciji i zaštitili status quo. Time se pokazala druga važna dimenzija cancel culturea – velika nejednakost u moći u javnom životu. U Srbiji je to očigledno – od siječnja ove godine u javnost je izbilo nekoliko velikih afera seksualnog uznemiravanja i silovanja, u kojima su akteri jedan političar, jedan poznati glumac, jedan vlasnik popularne škole glume i jedna ugledna istraživačka stanica. Nijedna nije dobila sudski epilog. Usprkos velikoj mobilizaciji javnosti, svojevrsnoj srpskoj verziji pokreta #MeToo, te su afere utišane, osobito one vezane uz gradonačelnika Jagodine Dragana Markovića Palmu. On nije samo uspio izbjeći bilo kakvu odgovornost, nego i sasvim ušutkati glasove kritike u javnosti stalnim gostovanjima u režimskim medijima. Tu, dakle, vidimo da se nikakvo „otkazivanje“, odnosno – spontani bojkot, ne može suprotstaviti snazi državnih medija i podršci političke vlasti koja ga štiti.

NACIONAL: Što kažete na tezu da se u postsocijalističkim zemljama regije puno češće susrećemo s drugom vrstom kulture otkaza, a to je ignoriranje, odnosno blokada ljudi iz kulture, intelektualaca, novinara koji su „nepodobni“ od strane tzv. državotvornih medija. Njima je uskraćen javni prostor, što je poznati recept još iz doba socijalizma.

U post-socijalističkim društvima, gdje političke elite i dalje nastoje strogo kontrolirati javne, a sve češće i komercijalne medije, ova kultura ignoriranja je dobro uhodana. Ona postavlja zid pred ljude koji bilo kako kritiziraju vlast ili joj se suprotstavljaju. Tako se njima zapravo politički zabranjuje, odnosno sprječava, ulazak u javnost. To je moguće jer vlasti raspolažu različitim javnim resursima i tu vrstu isključivanja iz javnosti primjenjuju na sve koje smatraju politički problematičnima. Čak i tamo gdje se toleriranjem nekog vida kritike čuva privid demokracije, sistematski se ignorira i ušutkuje ono što može ugroziti vlast. To je veoma efikasna preventivna cenzura. 

‘U Srbiji su svi mediji u službi autokrata, a ono malo neovisnih medija izgurano je na marginu’. FOTO: Centar za istraživačko novinarstvo, privatna arhiva

NACIONAL: Kada je u pitanju komunikacija na društvenim mrežama, nije li zastrašujuće da umjesto glavnih urednika, odgovornost za ono što je objavljeno preuzimaju tehnološki divovi? Možemo li mi računati na njihovu etičnost i imaju li oni taj kapacitet?

Naravno da nemaju, kao što nemaju ni interes, jer njihov primarni interes je profit, a on ovisi o broju klikova. Ono što se dogodilo s pet vodećih kompanija u informacijskoj industriji – Google, Amazon, Facebook, Apple i Microsoft – u vrlo kratkom periodu, od 2004. naovamo, takva je koncentracija moći i vlasništva kakva u 400 godina povijesti tiskanih medija nije bila zamisliva. Dakle, pet korporacija manje-više gospodari globalnim tržištem, odnosno digitalnim prostorom. Osim nove digitalne arhitekture, u regulatornom vakuumu pojavile su se i nekontrolirane bujice narativa koji je bio nezamisliv i nedozvoljen u tradicionalnim medijima, a vlasnici tih velikih platformi postavili su se tako da niti žele uvažavati države i njihove zakone niti novinarsku profesiju, jer, prema njihovom mišljenju, ona ni ne postoji na mrežama. Ako se sjetimo razloga zbog kojih društvene mreže nisu bile regulirane, to su uvijek bili argumenti zaštite.

Tvrdilo se da bi regulativa spriječila kreativnost i slobodu izražavanja, blokirala nove medije u ekspanziji, koji su, međutim, u svega 15-ak godina zavladali planetom. Čak su i akteri i pojave koji nisu imali pristup javnosti – od terorista i kriminalaca do pedofila i rasista – dobili svoj prostor. Kao i legalno i demokratski izabrani vođe nekih zemalja, koji koriste društvene mreže za borbu protiv demokracije. I zato mi se, uz sve kritike i oprez prema državnim vlastima, ipak čini da je bolje da regulatorne okvire postavlja koliko-toliko demokratski izabrana vlast nego da ih nema ili da se prepuste tržištu. Vjerovati da će tržište nagraditi kvalitetu je uzaludno, što je povijest medija i potvrdila. Kao i ova naša dramatična tranzicija. 

NACIONAL: Ipak, Twitter je na kraju blokirao Trumpa…

Na kraju, nakon što su njegove pristaše ugrozile sam izborni proces i kuću američke demokracije. Ali mali lokalni trumpovi i dalje obilno koriste društvene mreže za širenje lažnih vijesti i obračun s političkim protivnicima. I u Srbiji je Twitter nedavno izlistao desetak medija koji su povezani s državom, odnosno, u kojima država vrši kontrolu nad sadržajem preko financijskih sredstava, političkim pritiscima ili kontrolom distribucije. To je izazvalo uzbunu do samog vrha države, a i sam predsjednik Aleksandar Vučić, koji se i inače oglašava o svemu, imao je potrebu više puta to komentirati. Ustvrdio je da su nepravedno diskreditirani neki mediji u Srbiji i da je to cenzura. Pokušao je čak moćnu medijsku mašineriju koju koristi kao svoj propagandni servis, predstaviti kao žrtvu velikih svjetskih cenzora. Upravo je to dobar primjer kako se termini koje smo spominjali elastično koriste i pretvaraju u svoju suprotnost, odnosno, pretvaraju u oružje i koriste kao batina. Dakle, desnica sada koristi narativ liberalnih snaga, koje su se uvijek borile protiv ograničavanja slobode, kako bi maksimalno zloupotrijebila deregulaciju i branila informacijski kaos.

NACIONAL: Koliko su na to utjecali društveni mediji? 

Ne mogu tvrditi da su za to krive društvene mreže, ali su svakako imale utjecaja. Ovo je prva tehnološka revolucija koju nose komunikacijske i informacijske tehnologije. Kako je direktno vezana za proizvodnju i distribuciju znanja, njena posljedica je i ono što pojedini znanstvenici nazivaju epistemičkim kaosom. Način proizvodnje znanja se promijenio, ušli smo u eru u kojoj su informacije i podaci ključna moneta, a pravo na raspolaganje njima izrazito nejednako raspoređeno. Čak i podaci o korisnicima kojima raspolažu velike korporacije i javne vlasti, koje bi o njima trebale voditi računa, postali su predmet trgovine izvan kontrole onih na koje se odnose. Ljudi čak ne raspolažu ni podacima o sebi samima koje drugi imaju, a ta se nejednakost institucionalizira. Kad se tome doda informacijski kaos koji se širi profitno potaknutim algoritamskim pojačavanjem neprovjerenih informacija, to je jedna radikalno nova situacija. Zauzeti površinskim raspravama, ne vidimo kako se svijet dubinski mijenja. Zar nije zastrašujuće da je u onom prvom valu pandemije, kada je cijeli svijet bio zatvoren u kuće, Amazon zaradio svoj prvi trilijun? Kad pomislite na to da je nekome tako spektakularno dobro dok je planeta na rubu preživljavanja, logično je da građani razmišljaju kako vratiti kontrolu nad životnim okolnostima u svoje ruke. U tom pogledu su ove medijske promjene opasnije nego devedesetih, jer se sve to događa u jednom formalno demokratskom ambijentu u kojem čak i izabrani dužnosnici koriste demokratska sredstva kako bi se borili protiv demokracije, i to uz pomoć moćne tehnologije. 

NACIONAL: Kakva je situacija u Srbiji, gdje Vučić ima kontrolu nad većinom medija?

To što se događa u Srbiji je jedna otvorena autokracija u kojoj se zapravo gradi kult osobne vlasti jednog čovjeka, odnosno predsjednika Vučića. Odmah nakon izborne pobjede prvo je razarana opozicija, koja je bila i krhka i razjedinjena. Nakon toga je krenuo napad na institucije, političke, pravosudne, regulativna tijela i dalje redom. Sve su institucije razorene ili paralizirane. Kada uništite neovisnost pravosuđa ili ušutkate sveučilište, te stupove kritičkog mišljenja i zaštite sloboda, stvorili ste otvoreni prostor da jedan autokratski predsjednik kakav je Vučić donosi odluke izvaninstitucionalno. On odlučuje o svemu, kupuje respiratore, gradi autoputove, zida Beograd na vodi, određuje plaće i penzije. Nakon razorenih političkih institucija i pravosuđa, na udaru su mediji. I zato je pritisak na medije u Srbiji zaista neizdrživ. On ima različite oblike, a njegova glavna posljedica su zarobljeni mediji.

To je sada već sistem u kojem su svi mediji – od tzv. javnog servisa do najdesnijih glasila – u službi autokrata, a ono malo kritičkih, neovisnih medija koji još postoje, izgurano je na marginu. Oni su izloženi konstantnim napadima nositelja najviše političke vlasti, koji se sa skupštinskih govornica i iz televizijskih studija direktno obračunavaju s medijima, novinarima, ismijavaju ih, vrijeđaju, omalovažavaju. Tako podrivaju njihov ugled i povjerenje javnosti u medije. U međuvremenu se i vlastima lojalni mediji obračunavaju s kritičkim medijima, pozivaju na linč i dezavuiraju ih, što se prije nije događalo. Tako se u popularnoj svijesti stvara uvjerenje da je prirodna uloga medija da brane autokrata i režim, a ne da ih kritiziraju i budu u službi javnosti. Zbog toga je ta mala grupacija nezavisnih kritičkih medija koji ispred svega stavljaju javno dobro i javni interes, izložena neopisivim napadima koji su mnogo brutalniji i mnogo raznovrsniji nego u zemljama u okruženju.