Nakon što je hrvatski glumac Rade Šerbedžija na jednoj televiziji u Srbiji dao intervju, u kojem je rekao da je ‘’Krajišnik, čovjek i Srbin iz Hrvatske’’ te da su Jugoslaviju u rat odveli kriminalci koji su kasnije slavljeni kao ratni heroji, glazbena kritičarka Jagoda Martinčević te je izjave komentirala na prilično grub način. Rekla je na svom Facebook profilu da su mu dali krivi otok te da je trebao dobiti Goli. Na taj je njezin grub komentar reagirala 58-godišnja Snježana Banović, redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica. Rasprava se zahuktala, a Snježana Banović nije željela odustati i stala je u Šerbedžijinu obranu. U intervjuu Nacionalu pojašnjava razloge toga, ali i komentira prilično turbulentno razdoblje kad je hrvatsko kazalište u pitanju – kraj trećeg mandata Dubravke Vrgoč, intendantice HNK u Zagrebu, probleme s kojima se već neko vrijeme suočava Marin Blažević, intendant riječkog HNK. Snježana Banović osvrnula se i na situaciju u Zagrebu, gdje je nedavno za pročelnicu za kulturu izabrana Emina Višnić, ali i prvi put govorila o neugodnoj situaciji iz Dubrovnika kad je 1997. morala dati potvrdu da nije Srpkinja.

NACIONAL: Povod za razgovor je intervju koji je Rade Šerbedžija dao jednoj televiziji u Srbiji. Rekao je da su Jugoslaviju u rat odveli kriminalci koji su kasnije slavljeni kao ratni heroji. No vi ste zapravo reagirali na Facebook status glazbene kritičarke Jagode Martinčević koja je, prilično grubo, rekla da su Radi dali krivi otok, aludirajući na Brijune gdje ljeti održava festival, te da su mu trebali dati Goli otok.

Da, a u toj sumanutoj diskusiji – jer uslijedilo je dosta komentara na taj sramotni status – govorilo se između ostaloga da je njemu Hrvatska toliko toga dala, a da je on uvrijedio njihove heroje. Ne preuzimam često ulogu njegove odvjetnice, no kadgod to činim dobijem i sama žestoko po nosu. Ono što mi je tamo najviše zasmetalo jest da mišljenje svakoga tko se usudi bilo što drugačije reći – a pritom kao Rade dobiva to naše, umalo nebesko gostoprimstvo, misli se na Brijune koji se simbolički, naročito kod kritičara Teatra Ulysses uvijek otvaraju kao prostor komunističke arkadije, kao da primjerice Franjo Tuđman nije tamo nikad boravio – treba slati na Goli. Taj Goli otok, naravno, uvijek ima i jaku političku simboliku, usto i grubi, ružni pečat.

NACIONAL: Zašto ste osjetili potrebu stati u obranu Rade Šerbedžije?

Zato što kad ljudi imaju potrebu tjerati druge ljude u logore osjetim automatsku potrebu da se pobunim i stanem u obranu principa da je tako nešto nedopustivo. Bez obzira na to što ga u stvari jedva poznajem jer smo posve druga generacija, te bez obzira na to što imamo neka posve oprečna mišljenja o nekim protagonistima naše kulturne scene, branim do kraja princip da Šerbedžija i bilo tko drugi tko izlaže nepopularne stavove ima pravo na to, bez da ga se prvo: odmah šalje u logor i drugo: da se umjetnika njegova kalibra omalovažava uz obligatno prekrajanje njegove velike biografije. Krenula sam u komentare na postu gospođe kritičarke u obranu Šerbedžije koji je bio dio ekipe, u kultnoj predstavi ‘’Karamazovi’’ KPGT-a koja je prva u jugo-kazalištu progovorila o kompleksnom i tragičnom pitanju Golog otoka te se tako usprotivila predugoj šutnji oko tog komunističkog logora. Nisam uopće imala želju raspravljati s ostrašćenim, fašistoidnim gospođama no one su odmah, kao u zboru i bez argumenata krenule u napad na mene, ukratko da me može biti sram što branim nekog takvog i još štošta što mi se na ovome mjestu ne citira. Nevjerojatno mi je, čak i na tom otvoreno rigidnom polju Facebooka, da se neznalice dižu na zadnje noge kad iznosim činjenice o struci o kojoj očito nemaju pojma – post-činjenično razdoblje u kojem živimo stvara svaku povijest, pa i one osobne, nanovo, a ta je platforma nažalost idealna za to. Naročito me zbunjuje gospođa Martinčević, vlasnica profila s kojeg je krenula lavina, a koja je cijeli život provela u kazalištu, usto je iz kazališne obitelji pa da na taj prizemni način, tako flagrantno, preskače činjenice duboko ugrađene u našu kazališnu povijest. Šerbedžija je, naime, jedan važan dio naše kulturne povijesti, u jednom je razdoblju duboko označio hrvatsko kazalište, te je teza zlobnih hrvatskih kuloara da je njemu Hrvatska dala sve, on njoj ništa, u potpunosti pogrešna.

NACIONAL: Tko je za vas Šerbedžija, odnosno koja je njegova važnost za hrvatsku kulturu?

Oni koji zastupaju tu zlobnu tezu ne znaju da je Šerbedžija između ostaloga bio i član ansambla HNK 1980-ih. Zbog toga sam dodatno reagirala. Naime, upravo pišem knjigu o 80-ima, na početku sam, tek razrađujem kontekst i priče. Jedna od tih priča je i ona o KPGT-u, iznimno važnoj kazališnoj trupi registriranoj u Zagrebu, ne bez otpora, čiji je Šerbedžija bio i osnivač, koja je imala za cilj ujedinjavanje jugoslavenskog kulturnog prostora. Danas se većini diže kosa na glavi od toga, ali tada je ta ideja bila u stvari revolucionarna – ujediniti nešto što se već počelo raspadati. Za podsjećanje na ta vremena čitam i njegove memoare ‘’Do posljednjeg daha’’, naročito stranice u kojima opisuje događaje i vrijeme kad je bio na vrhuncu, u svojim 30-ima i 40-ima, kao vjerojatno najpopularnije lice kazališta, kulture i javnosti općenito. U cijeloj Jugoslaviji pa i u njegovoj rodnoj Hrvatskoj, da. Usput budi rečeno, u to vrijeme, točnije u proljeće 1980. imala sam težak sukob s njim, kao mlada nadobudna novinarka sam u Poletu napisala neistinu o njemu, koju su mi servirali zlobni kuloari toga vremena. Tako je počeo moj novinarski život, s jednom totalnom glupošću o njemu. Nakon isprike redakcije, pošalje me moj tadašnji dečko J. B. Štulić da mu se i ja ispričam jer je on s njim bio dobar, a s KPGT-om se upravo spremao ići u Ameriku. Na moj užas, pomirba nije uspjela – umjesto da prihvati ispriku, napadne me žestoko i naša se komunikacija zamrzne na dugi niz godina, i o tome će biti riječi u knjizi. Usto, ne mogu mu oprostiti potpis na peticiji ‘’za’’ Dubravku Vrgoč. Dakle, nemam nekog posebnog osobnog razloga da ga branim, ali se moje javno lice buni jer 30 godina slušam kako je taj čovjek kriv za sve, uz Miru Furlan, Dežulovića i neke druge ‘’mete’’’, ljude koje su postali tepisi za otiranje najblatnijih nacionalističkih cokula. Reagiram u stvari iz higijenskih motiva.

NACIONAL: Da, jer bilo je dosta komentara ‘’što je on to dao hrvatskom kazalištu?’’.

Dao je mnogo i još daje. Dao je Peer Gynta, Richarda III., Leonea, o glavnoj ulozi u ‘’Oslobođenju Skopja’’ da ne govorim, spominjem samo one kojih se i danas zorno sjećam. Sve do Leara na Brijunima, uz još mnogih divnih predstava i filmova, nemamo mjesta za navođenje onih najvažnijih. Čini mi se da je mnogo Hrvata i Hrvatica koji ga pljuju u stvari tajno zaljubljeno u njega – rekao bi Igor Mandić da ih Rade magnetski privlači desetljećima. Baš kao što su svi zaista bili zaljubljeni u njega tih 80-ih kad je bio referentna točka, zaista. I onda ga se iz takvih cipela odjednom stavilo u cipele nevjerojatne mržnje. Jer je netko morao biti kriv, a on je idealan krivac: rođen u Hrvatskoj, a srpskoga roda. Dakle, idealna izdajica.

NACIONAL: U Brijunima Šerbedžija ove sezone prikazuje predstavu koja je nastala slično kao u vrijeme KPGT-a, rade je nekoliko kazališta iz bivše Jugoslavije. Kako vam se sviđa takva ideja?

Događanja na Brijunima pratim s distance jer imam problem s modelom upravljanja te manifestacije koju je još Tito Strozzi opisivao kao ‘’kumstvo i šogorija naprijed, ostali stoj!’’, o čemu sam i pisala više puta. Ono što je za pohvalu je to da Rade i Lenka, iznimno kreativni ljudi, stvaraju odličan festivalski repertoar koji masovno privlači publiku i sponzore i okuplja značajne suradnike iz regije i svijeta. Sad festival obilježava 20 godina, to je respektabilna obljetnica, nemam razloga ne željeti im sve najbolje. Nisu se, međutim, puno pomaknuli od početka, uvijek je to isti krug ljudi u organizaciji, krajnje je vrijeme da započnu proces pomlađivanja i profesionalizacije ekipe.

NACIONAL: Moramo se stalno vrtjeti oko politike, a i vi ste imali jednu vrlo grubu epizodu vezanu uz politiku, kad ste se 1997. namjeravali javiti na natječaj za ravnateljicu Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, ali je – kako tvrdite – upravo spomenuta Jagoda Martinčević, tada pomoćnica ministrice kulture, naložila da se provjeri jeste li Srpkinja. Je li to moguće?

Tražili su me potvrdu da nisam Srpkinja. Jagoda Martinčević je bila predvodnica kampanje u kojoj se dokazivalo da sam ja Srpkinja i da takva ne može voditi dubrovački teatar, među ostalima bila je tu i jedna Mani Gotovac. Nekoga drugog se željelo postaviti na to mjesto i odjednom se pojavim ja, koja tada nisam imala baš nikakvu podršku struktura, totalni marginalac koji dobiva poruku da mora dokazati da je Hrvat, što mi nije padalo na pamet jer je to za mene ispod svakog ljudskog dostojanstva – bila sam mlada da bih im javno odgovorila nešto u stilu ‘’Idioti, rođena sam kao Hrvatica, nisam kriva, no ne bih bila ništa manje sretna, lijepa i pametna da sam Srpkinja’’. Tadašnji pročelnik za društvene djelatnosti, tj. kulturu rekao mi je – i to na daljini od deset metara kao da sam kužna – da moram priložiti domovnicu da bih dokazala da sam Hrvatica. Pitala sam ga kakav je on to Hrvat da ne zna da se domovnicom dokazuje državljanstvo, a ne nacionalnost. Naravno, odustala sam od prijave nakon takvih pritisaka.

NACIONAL: Kako ste se u tim trenucima osjećali?

Grozno, ali baš grozno. Tada sam u Dubrovniku radila neku predstavu, taman sam je završavala. Odjednom te neki ljudi prestaju pozdravljati, dobivaš čudne poruke preko kolega i prijatelja, nisi svjesna da odjednom hodaš kao Srpkinja po Stradunu, što ispada skandalozno. U to vrijeme nisam se imala kome žaliti, to je bio hard HDZ, jedna koalicija snažno združenih velikih Hrvata. I da jesam Srpkinja, što sam trebala? Zauvijek otići, nestati? Odlučila sam se boriti protiv takvih predrasuda, što činim sve do danas.

NACIONAL: Je li netko od kolega stao u vašu obranu?

Nije bilo obrane od kolega, kao i obično. Rekao bi Krleža: ‘’Našutjesmo se do sita!’’. Nisam im bila neki ‘’kalibar’’, iako sam već jako puno radila. Vratila sam se upravo iz Amerike, s Fulbrighta. To je pak sve bilo preveliko iskakanje iz kutije, što ona misli tko je? Samo je jedan čovjek stao glasno na moju stranu. Naime, moj je ‘’slučaj’’ došao je i do Vijeća Dubrovačkih ljetnih igara. Da nije tada tamo bio Joško Juvančić, moj dragi, bivši profesor, koji je uz zgražanje zaustavio tu priču koja je već krenula prema malignim izmišljotinama, ne znam što bi bilo. Jupa je bio velik, nedostaje mi jako, poslije smo Igre radili zajedno – jedan od najljepših poslova u mome životu.

NACIONAL: I takve stvari još uvijek se događaju.

Da, a ispada da su i to uvijek isti ljudi. Koji stvaraju nove i nove sljedbenike za koje su društvene mreže idealan prostor dokazivanja neznanja i predrasuda.

‘HNK je jedino državno kazalište, u drugima na čelu može biti bilo tko, ali Zagreb je najvažniji’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Politika, pretpostavljam, još uvijek jako utječe ne samo na kadrove, nego i na repertoar u kazalištima?

Ako gledamo samo HNK u Zagrebu, od osamostaljenja Hrvatske bila su samo četiri intendanta – Georgij Paro, Mladen Tarbuk, Ana Lederer i Dubravka Vrgoč. Pripadaju različitim političkim strujama i svi za sebe tvrde da nisu pod utjecajem politike. To je nevjerojatno jer je – nemoguće. HNK od njegova postanja baš uvijek vodi politička glava, a zna li ta glava išta o tome što je bilo prije njih HNK, što jest i što ima postati, to uopće nije bitno. HNK je jedino državno kazalište koje imamo, u svim drugima na čelu može biti bilo tko, ali Zagreb je politici uvijek najvažniji. A u međuvremenu nećemo ništa napraviti za to kazalište, nećemo izgraditi drugu scenu, ali ćemo stalno tvrditi da je to središte naše kulture. Duboko pogrešan pristup.

NACIONAL: Dubravka Vrgoč završila je svoj mandat intendantice HNK u Zagrebu, imali ste mnogo kritika na njezin račun, čak vas je i tužila. Kako biste ocijenili njezino upravljanje?

Kao katastrofu u stilu ‘’prije mene ništa, poslije mene potop’’, a usput je golema propagandna mašinerija stvorila njezinu neupitnu genijalnost. Primjerice, godinama vrti istu laž i prodaje je kao svoj najveći podvig – da je zatekla golemi dug i da je zaradila goleme prihode. Oboje je neistina, njezina prethodnica Ana Lederer, ako je nešto znala, znala je voditi brigu o stanju o računu, o tome sam ponešto i objavljivala, ali zaludu, plus sve piše crno na bijelo u zapisnicima Kazališnoga vijeća da nikakvog duga nije bilo. Isto je tvrdila u ZKM-u, prethodnika Šnajdera proglasila tâtom i mračnom figurom – oprobana metoda za uspjeh, u stvari neznanje o razlici između aktive i pasive na računu! Najveću odgovornost za njezino imenovanje snosi bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić koja joj je dala prvi mandat jer je bila stravično pritisnuta od ekipe Bandić-Ljuština-Lovrić. Bila sam tada na čelu njezina Vijeća za kazalište i jedan od dva glasa koji je argumentirano glasao protiv tog imenovanja, svjesna njezina nedopustiva načina kojim je ‘’menadžerirala’’ ljudskim sudbinama, ostali su bili navijačka skupina ‘’Sve za Dubravku, Dubravku za ništa!’’. Njezin je način upravljanja diletantski, ušla je u kazalište na velika vrata preko Bandića, bez ikakvog prethodnog iskustva u praksi pa joj je ispoljavanje sile nad zaposlenicima postao glavni ‘’program’’. I HNK, kao i ZKM dobila je kako bi rekao Slobodan Šnajder, ‘’pod bor’’. Nakon toga je se za sve nestašluke, o kojima je prošle godine na saborskom Odboru za kulturu zorno govorio zastupnik Vili Matula, očito moralo nagraditi. Kad sam jednom prilikom pitala Ivicu Lovrića otkud im uopće pada na pamet da osobu koja zlostavlja zaposlenike stave na čelo HNK, rekao mi je da napokon ‘’prava osoba dolazi na pravo mjestu’’. Oh, rekoh, kakav kulturno-politički autoritet, takva i izabranica! HNK je u njezina dva mandata otišao barem 50 godina unazad kad je u pitanju tzv. umjetnički naboj kolektiva, od tehničkog, organizacijskog pa do umjetničkog. Počinjena je totalna dezintegracija kolektiva, uz zapuštanje misije HNK i krajnje osebujno tumačenje zakona. U analizi menadžmenta po Adizesu, upravljanje Dubravke Vrgoč naziva se stilom palikuće. Slikovito i najkraće rečeno, sve kontra pravila Stanislavskoga i njegove ‘’zapovijedi’’: ‘’Voli kazalište u sebi, a ne sebe u kazalištu’’. Mi smo u slučaju Dubravke Vrgoč imali osam godina potvrđivanja obratne teze: kazalište – to sam ja! I kad se to izgovori na tisuće puta, to postane istina. Vrgoč je možda najveći propagandni stroj u povijesti tog kazališta.

NACIONAL: Čak i za vrijeme NDH nije bilo tako?

Čak ni taj notorni intendant Žanko, prvi intendant u NDH, nije radio kazalište po sebi nego po poglavniku. Dubravka Vrgoč je, historijski gledano, kraljica propagande našega kazališta. I sad je velika briga naše politike gdje smjestiti Dubravku? Ako je tako genijalni menadžer, kako to da ne pršte svjetske ponude? A možda se u stvari zna da su deseci ljudi završili kod psihijatra, dali otkaze, otvarali dugotrajna bolovanja, tu su i čak 34 su tužbe za mobing. Što kao povjesničarka kazališta dobro mogući izvući iz toga? Činjenicu da se za njezina mandata digla u HNK prva prava buna iznutra, iz kolektiva, da nije bilo te bune koja je krenula u Operi, HNK bi i dalje bio školski primjer posluha i straha. Naime, morate pažljivo listati po analima da biste pronašli primjere neposluha u HNK. To što se dogodilo 1953., kad su neki glumci otišli iz HNK i osnovali Gavellu, to je bio pokret u potrazi za novim teatrom koji je usput budi rečeno, ubrzo propao. Ovo je bila prava buna, pobunio se jedan cijeli ansambl, pola drugog a treći je šutio, nije se htel baš mešati, po običaju. Ipak, krik protiv toga mandata prešao je okvire kazališnih sofita, s prosvjednicima izišao i na ulicu, popeo se u Sabor, a takvu zaštitu resornog ministra kakvu je Vrgoč imala od Nine Obuljen, ne pamte ni naše najdeblje teatrološke knjige. Bila sam kao prijateljska savjetnica dio te pobune i time se ponosim. Pitanje koje se postavlja: ako je njezin mandat bio tako uspješan, kao što to tvrdi ministrica, zašto nije dobila treći mandat?

NACIONAL: Kad smo kod podrške, na nekim je lokalnim portalima objavljena informacija da je ministrica Nina Obuljen Koržinek zvala neke HDZ-ove članove riječkoga Gradskog vijeća, koji su prethodno odbacili financijsko izvješće HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, i urgirala da na idućoj sjednici to izvješće prihvate.

Ništa me ne čude takve tvrdnje. Riječki je slučaj već dugo teško i pratiti, više ni nema veze s politikom, već s patologijom. Jedan čovjek drži za taoce tolik broj ljudi, zbog svoje lude ambicije da postane doživotni intendant, najveći operni redatelj, najveći savjetnik ministrice, najuspješniji autor novog kazališnog zakona. U povijesti. Pa to se ne bi usudili ni Benešić, Miletić ni Gavella ni Matković ni Paro zajedno. Takav se Superman kakav je Marin Blažević još nije rodio u povijesti hrvatskog kazališta, uz Vrgoč, naravno. Da jedna osoba sebi uzima tolike ovlasti i to u sprezi s ministricom, da se novi ZOK piše po njemu, da se uz sve to manipulira javnim novcem, da se postojeći zakoni zaobilaze u širokom luku kako bi se stvorili ugovori prema kojima intendanta i još neke, njegovi najbliže suradnike, čekaju lijepa radna mjesta kad im isteknu mandati – to je sve skandal pameti.

NACIONAL: Zapravo je to jedna od najvećih zamjerki prijedloga novog Zakona o kazalištu, da će intendant imati faraonske ovlasti, ali i da je cilj zakona nestanak ansambala. Kako na to gledate?

Ja sam mislila da je svojedobno Tarbuk vodio HNK u Zagrebu faraonskim stilom, ali on je mala beba prema Blaževiću, dugujem mu ispriku. Tarbuku. A gdje su umjetnici? Oni nisu važni, samo su važne bahate uprave na čelu kojih su poslušni i sigurni ravnatelji ili intendanti. Ako se pažljivije čita taj prijedlog zakona, ispada da je vjerno opisan profil i ambicija intendanta riječkog HNK, ma samo što nije napisao kako se valja odjenuti i koje cipele obuti za svečanost izbora u novo zvanje intendanta. I taj će zakon proći u Saboru, kao i prethodni o kulturi, na silu.

NACIONAL: Kako gledate na izbor Ive Hraste Sočo za novu intendanticu HNK u Zagrebu?

Vrlo dobar izbor jer za kaos koji zatiče ona ima neophodnu stabilnost, znanje, odlučnost, a vjerujem i rješenje za tako nužnu integraciju raspadnutog kolektiva. Kako je ona moja kolegica na Odsjeku produkcije na Akademiji, nije u redu da govorim unaprijed da će biti dobra. Mogu samo reći da se najtoplije nadam da hoće. Ako ne bude tako, već sam joj rekla da ću biti prva koja će je kritizirati.

NACIONAL: Kako komentirate situaciju u Zagrebu? Nacional je upravo objavio tekst prema kojem se, po svemu sudeći, iz Gradskog ureda za kulturu usmenim putem urgiralo vijećnicima Umjetničkog paviljona da se izabere druga kandidatkinja od one prvotno predložene. Je li kulturna politika Možemo! u suradnji s SDP-om na dosta lošem kolosijeku? Kako to može funkcionirati ako će se nastaviti ono što se zamjeralo bivšoj gradskoj vlasti?

Kad govorimo o kulturi, onda bi zaista trebala postojati strategija proglašena konsenzusom. A kulturna politika najkraće rečeno nije ništa doli kontinuitet i jasna ideja o važnosti promjene. A sad se događa da nova vlast obavlja tek kontinuitet i to s lošim starim praksama. Kad čitam vaš tekst o Umjetničkom paviljonu, kao da čitam o novim čudesima iz laboratorija Bandić-Lovrić. Ako je istina ono što se piše i priča o Teodoru Celakoskom kao o najmoćnijem čovjeku zagrebačke kulture, onda se nismo ni pomakli od zastarjelih metoda Duška Ljuštine & comp, što je velika šteta. Ipak, kao dobar potez ocjenjujem onaj nove pročelnice za kulturu Emine Višnić koja je pozvala sve zainteresirane da se uključe u kreiranje kulturne strategije, što Zagreb nikada nije napravio, tragičan je to podatak. No njezin je poziv odmah naišao na žestoke reakcije, posebno od umjetnika s nezavisne scene jer im poziv izgleda kao izigravanje demokratičnosti i paravan za daljnje osiljavanje pojedinaca iz vladajuće garniture. Javit ću se na taj poziv jer ne želim odmah u startu odbiti mogućnost za sudjelovanjem. Ako uspijem proći, bit ću dobar đak i nastojati pridonijeti što više znam i umijem.

NACIONAL: Spomenuli ste da pišete knjigu o Zagrebu 1980-ih, kad ste se formirali. Kad je u pitanju kultura i život u Zagrebu, čega se najradije sjetite? Može li se taj duh ikad vratiti u Zagreb?

Nažalost, ne može. Objasnit ću to s jednim jedinim projektom, izvan uvijek spominjanog tzv. Tobacco roada i ostalih kultnih mjesta u Zagrebu gdje smo provodili svoje dane i noći: RANS-om Moša Pijade, danas Pučko otvoreno učilište i neki čudni privatni fakultet. Od druge polovice 1980-ih bilo je to središte kulturnih događanja, strateški mišljeno da postane prostor za kazališne trupe koje su se tada počele osnivati, poput KGPT-a i Šerbedžijina Aktera: predstave, koncerti, u svemu – kulturna senzacija. Današnji Zagreb nema ništa slično, svaka usporedba je zapravo besmislena. Jedino što je ostalo isto su hladne institucije s kojima nitko ne zna što napraviti. To je jedini relikt socijalizma koji toliko preziremo, s bivšom zemljom koja je s vremenom postala simbol užasa, ali problem s tim institucijama nemamo nikakav. Željela bih doista da Emina Višnić započne taj revolucionarni korak preobrazbe tih ‘’hramova umjetnosti’’ u kojima je dominantnija socijalna i interesna od kulturne politike.

NACIONAL: Jeste li razočarani stranačkom politikom, ne samo Možemo!, već i SDP-om?

SDP nema šanse za nikakav iskorak. Između ostaloga jer se SDP i kultura javno ne vole. A kako i ne bi, pa oni ne vide, sad već desetljećima, dalje od kafića na Iblerovu trgu.