Nedavni slučaj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, kad je od koronavirusa preminuo operni pjevač Ante Topić, a intendanticu Dubravku Vrgoč neki zaposlenici tog kazališta optužili da je njegov život izgubljen zbog nepoštovanja epidemioloških mjera u kazalištu tijekom ove pandemije, u fokus je stavio funkcioniranje kazališne scene u Hrvatskoj od ožujka naovamo. Nacional je napravio veliku analizu stanja, a sugovornici – sve redom intendanti ili ravnatelji velikih hrvatskih kazališta – objasnili su na koji način oni vode kuće kojima su na čelu tijekom ove korona-krize te su dali svoje viđenje teške situacije. Apsolutno je jasno da će sva kazališta biti u minusu jer najnovije mjere ostavljaju kazališne dvorane poluprazne, sa svega šestinom od ukupnog kapaciteta gledališta.

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek Nacionalu je dala ‘’rekapitulaciju’’ kazališne scene i ove ‘’korona-godine’’. Ona kaže:

“U Republici Hrvatskoj djeluje 25 javnih kazališta – pet nacionalnih te regionalna i zagrebačka gradska kazališta, šest posebnih ustrojstvenih jedinica koje se bave profesionalnom kazališnom djelatnošću u sastavu druge pravne osobe i jedna kazališna kuća. Za vrijeme korona-krize većina kazališta je djelovala i ostvarivala repertoar pod posebnim epidemiološkim mjerama, što je uzrokovalo niz poteškoća u poslovanju, koje su se odrazile na smanjeni broj premijernih naslova i općenito broj izvedbi u kazalištu kao i smanjen broj publike, a time i smanjenje vlastitog prihoda od ulaznica. Javni kazališni sektor je u okolnostima pandemije ipak održao stabilnost u isplatama plaća kazališnim umjetnicima i djelomičnom ostvarenju planiranog repertoara. Ministarstvo kulture i medija je putem financiranja redovnog programa javnih kazališta osiguralo sredstva za ostvarenje repertoara te u otežanim okolnostima nemogućnosti realizacije programa odobravalo prenamjene i odgode realizacije programa. Na samom početku pandemije 24. ožujka 2020. Vlada je u tom smislu donijela Odluku o odgodi izvršenja ugovorenih programa javnih potreba u kulturi i uvjetima isplate sredstava za odobrene programe u posebnim okolnostima.”

Ministrica je detaljnije opisala situaciju, u brojkama: “U području dramske i plesne umjetnosti u 2020. nije realizirano odnosno otkazano je oko 35 programa od odobrenih 453 te je Ministarstvo isplatilo odobrena sredstva kao i odobravalo pripremne troškove za programe koji nisu mogli biti realizirani, doprinoseći stabilnoj potpori realizacije programa u profesionalnoj kazališnoj djelatnosti, kazališnom i plesnom amaterizmu te suvremenom plesu i pokretu. Osnivači kazališta nadležni su za isplate plaća te djelovanje i ostvarenje repertoara kazališta kojima su oni osnivači. Procjena i praćenje epidemiološke situacije unutar svake ustanove dužnost je njezine uprave, a poštivanje važećih epidemioloških mjera odgovornost svakog pojedinca. O otkazivanju i odgodi programa Ministarstvo se obavještava u smislu promjene plana izvršenja ugovorenih godišnjih programa. Glazbeni festivali i manifestacije održani su u visokom postotku – od 85 manifestacija koje Ministarstvo sufinancira, usprkos pandemiji održano je čak 78. Šest manifestacija otkazano je radi pandemije, a jedna radi posljedica potresa u Zagrebu. Od devet međunarodnih i hrvatskih natjecanja održano je osam, dok je samo jedno natjecanje odgođeno za 2021. Od 190 programa koncertnih gostovanja otkazano je svega 8 programa, dok su za 2021. odgođena samo dva koncerta. Svi koncerti i manifestacije održavale su se u skladu s uputama nadležnih epidemioloških službi.”

Ministrica se dotaknula onih najpogođenijih ovom krizom, samostalnih umjetnika i nezavisnih profesionalaca u području kulture. Uviđajući ozbiljnost situacije, pojasnila je kako je Ministarstvo poduzelo niz mjera i osiguralo novac putem ad hoc natječaja, ali jednako i isplatama honorara za realizaciju programa odobrenih putem Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi za 2020., uključujući i honorare za odgođene programe čija realizacija je planirana za 2021. U financiranju programa u 2021. vodit će se, kaže, osobito računa o potpori programima u kojima sudjeluju samostalni umjetnici i nezavisni profesionalci kako bi se i tim putem dala potpora kontinuitetu njihova umjetničkog rada.

Procjenu financijskih troškova nastalih uslijed otkazivanja bit će moguće, kaže ministrica, prikupiti početkom sljedeće godine, kada se napravi financijska rekapitulacija 2020., no i sada je, kaže, jasno da će sve ustanove imati pad prihoda od ulaznica, što će se razlikovati s obzirom na broj izvedenih programa u djelomičnom ili potpunom opsegu.

No ono što je nakon odgovora ministrice, ali i razgovora s ravnateljima kazališta u Hrvatskoj ostalo vrlo jasno jest činjenica da kod funkcioniranja tijekom ove krize, odnosno rukovođenja kazalištima u krizi, pravila nema. Nema baš nikakvih ‘’naredbi’’, odluka ili zabrana, već je sve prepušteno ravnateljima na osobni odabir. Svaki od njih se stoga vodio nekim svojim načelima, sposobnostima, situaciji ‘’na terenu’’, neki su igrali (i još uvijek igraju) ansambl predstave, dok su se neki odmah prebacili na predstave s malim brojem glumaca, neki su ravnatelji pri pojavi zaraze odmah zatvarali kazalište na dva tjedna, dok su poneki od njih ‘’slali’’ pozitivne u samoizolaciju, ali redovito održavali predstave. Ovakva je neustaljena praksa, stihijsko ponašanje i samostalno donošenje odluka, mnogi se slažu, neodrživa jer se ipak neka pravila moraju znati. To potvrđuje i Snježana Banović, redateljica, dramaturginja i teatrologinja te redovita profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Ona kaže da je u hrvatskom kazalištu trenutačno vrlo kaotično, nekoordinirano i ad hoc, kao da se ne radi o vremenu najveće krize u povijesti kazališta:

“Nije mi od početka jasno zašto se nije išlo prema formiranju koordinacije na nacionalnoj razini, kao da se naivno mislilo da korona zaobilazi kazališne zgrade, a naročito scenu i prostore oko nje te da će ujesen sezona ići po starom, kao da su ljudi na sceni neosjetljivi na virus. Brinulo se o gledalištima u kojima se s novim mjerama Stožera sve više smanjivao broj publike, no nije se mislilo o zaštiti za zborove, orkestre i druge velike ansamble. Dogodilo se gore nego kod Balzaca u ‘Chagrinskoj koži’: želje nisu ispunjene, a izgubljeno je vrijeme. Nažalost, i životi. Primjereno se reagiralo u kazalištu Trešnja, oni su isprva ostavili programe vikendom, ali su već od prvoga vala punili svoje marketinške kanale novim i novim sadržajem ‘podgrijavajući’ svoju misiju za budućnost. Dobar primjer je i Dramsko kazalište Gavella koju je snašla trostruka nesreća: propala obnova, covid-19 i potres, no iskoračili su u druge prostore te napokon na vrijeme zaustavili produkciju. I njihov marketing radi dobar posao. Upravljanje krizom u HNK Split je također dobar primjer, samo čudi da intendant Srećko Šestan nije kao član Kazališnog vijeća zagrebačkog HNK utjecao na intendanticu da krene njegovim stopama. Jer ‘upravljanje’ krizom u zagrebačkom HNK ispalo je daleko najgore od svih, a odvijalo se pod cijenu sulude ambicije Dubravke Vrgoč da bude jedina na svijetu koja izvodi program uživo. Takav kaos i nemar uprave i Kazališnoga vijeća – na čelu s navodno najvećim menadžerom od kad je kazališta u nas – a što je najgore nedostatak empatije i solidarnosti sa zaraženima rezultirao je tragedijom koju će povijest bilježiti više nego mandate dotične.”

Spomenuta Dubravka Vrgoč na navode Snježane Banović o tome da je ona jedina na svijetu koja izvodi program uživo Nacionalu je rekla:

“Netočne su informacije da su sva europska kazališta zatvorena i da nitko u njima ne radi. Dapače, većina europskih kazališta je otvorena te ako ne izvode predstave za publiku, redovito održavaju pokuse. Važno je naglasiti da su se njihova vrata zatvorila za publiku u trenutku kada se u njihovim zemljama uvelo strogo zatvaranje (lockdown) ili policijski sat i to po odluci vlada tih zemalja ili osnivača kazališta, a ne uprave kazališta. Tako su u rujnu, listopadu, pa i dijelom studenoga predstave izvodila neka od značajnih europska kazališta. Danska Kraljevska opera prikazivala je u rujnu i listopadu Beethovenova ‘Fidelia’, a od kraja listopada Verdijeva ‘Simonea Boccanegra’. I milanska La Scala je u listopadu izvodila Verdijevu ‘Aidu’, u istom mjesecu kada ju je izvodila i Nacionalna opera u Pragu. Francuska su kazališta bila otvorena tijekom rujna i listopada. Čak i za vrijeme ‘prvoga policijskog sata’ kada se nije smjelo nakon 21 sat biti na ulicama, francuska su se kazališta adaptirala na te mjere te su predstave započinjali u 17 ili 18 sati kako bi se završile do 20 sati, a publika stigla kući prije početka ‘policijskog sata’. I britanska su kazališta bez obzira na ozbiljnu epidemiološku situaciju bila otvorena u listopadu, kada su se primjerice izvodile predstave u National Theatre London, The Big House London ili u londonskom The Bridge Theatre. Nacionalno kazalište u Lisabonu u tom je periodu također izvodilo predstave, a izvodi ih i u prosincu. U listopadu su se predstave izvodile i u Vidy Theatre Lausanne koji u prosincu ponovno počinje s izvedbama predstava. Belgijski teatri poput onog Mila Raua gostovali su po Europi sve do kraja listopada, kada je njihova vlada zabranila mobilnost u zemlji i izvan nje. Njemačka kazališta, iako ne izvode predstave, pred publikom imaju redovite pokuse, a to rade i slovenska kazališta, bez obzira na ‘policijski sat’ i zatvaranje svega u državi.”

Dubravka Vrgoč zaključila je da Bečka opera, iako zatvorena za javnost, organizira u prosincu live streaming velikih opernih predstava kao što su Straussov “Kavalir s ružom” ili “Elektra”.

Kad je riječ o otkazanim predstavama, događanjima, koncertima, svjedoci smo da se u kazalištima redovito takve stvari događaju, premijere ili izvedbe već se najave, a onda se moraju otkazati zbog toga što su se pojedini izvođač ili član tehničkog osoblja zarazili koronavirusom. Najnoviji slučaj je Komedija koja je već dvaput odgodila najavljenu premijeru, Machiavellijevu ‘’Mandragolu’’. Snježana Banović dala je svoje mišljenje o tome koliko takvo jedno otkazivanje ili odgađanje stvara financijski trošak kazalištu te isplati li se više igrati predstavu za nekoliko desetaka gledatelja ili je ipak isplativije ne igrati uopće: “Ako govorimo o javnim kazalištima, ne isplati se, svi oni ostaju bez dobroga dijela prihodovnog kolača odnosno vlastita prihoda koji obično iznosi između 15 i 20 posto cjelokupnoga prihoda. Zaposlenim umjetnicima je teško jer izlaze iz forme, no svakog mjeseca dobiju plaću, a samostalnima je upravo strašno jer nemaju od čega živjeti. Ako igraju i dalje s desetkovanim gledalištima, gubici su ogromni. Nezavisna kazališta bez subvencija ne mogu ni pomišljati na izvedbe. Dobar iskorak je učinio Planet art sa svojim on-line kazalištem uživo postigavši kakvu-takvu brojnost publike: jedan dio je u gledalištu, drugi dio gleda ih, uz minimalnu cijenu ulaznice preko streama. Nezavisna scena nam je na respiratoru, većina umjetnika nije primila nikakvu naknadu od svibnja. Za razliku od većine zemalja EU-a, kod nas nije išao paralelno sustav financiranja programa i sustav solidarnosti. Dobrih primjera prve grupe u nas ima – upravo su izašli rezultati natječaja Ministarstva kulture za programe digitalne prilagodbe kojim će se jednokratno sufinancirati online programi 400 umjetnika i umjetničkih organizacija. No to je tek kap u moru. Jer drugi pravac, solidarnost, nije razvijan dalje od svibnja. Vladi su puna usta čuvanja svakog radnog mjesta, preko milijarde kuna uložit će se sljedeće godine u to, odnosno 4 tisuće kuna po glavi radnika u poduzećima kojima je onemogućen rad. Gdje su u tome samostalni umjetnici i njihove umjetničke organizacije? Nema ih, zaboravljeni su, prepušteni stihiji. Pali smo na ispitu solidarnosti, a naročito su pali gradovi i njihove uprave. Grad Zagreb i u toj potresnoj statistici usto pojačanoj potresom ima primat, tek je nekidan Skupština grada potvrdila prve, skromne naknade za njih.”

Spomenuti Grad Zagreb je i grad s najvećim brojem javnih kazališta, pa je Nacional uputio pitanja Gradskom uredu za kulturu. Pročelnica Milana Vuković-Runjić kaže:

“Za sedam gradskih kazališta u 2020. odobrena su sredstva u iznosu od oko 5,6 milijuna kuna. Grad Zagreb kazalištima uz programe financira materijalne troškove te plaće zaposlenika, no sukladno Zakonu o kazalištima ravnatelji kazališta organiziraju i provode umjetnički program, organiziraju i vode poslovanje kazališta te su odgovorni za zakonitost rada. Uzimajući u obzir epidemiološku situaciju uzrokovanu pandemijom koronavirusa, Gradski ured za kulturu odobravao je i prenamjene vezane uz realizaciju samih programa korisnika, a koje su se ticale ne samo termina već i načina na koji su programi realizirani. Tako su podržani i svi programi koji su se održali online. Što se tiče financijskog troška zagrebačkih kazališta, a u kontekstu korona krize, izvješćujemo Vas kako ćemo financijskim podacima raspolagati nakon 15. siječnja 2021., kada je rok za predaju financijskih i programskih izvještaja kazališta.”

Snježana Banović tvrdi da je promjena izazvana pandemijom toliko duboka da će ostaviti traga na sve sustave, možda ponajviše upravo na onaj kulturni otprije nestabilan, loše vođen i podložan lošim praksama. Možemo se nadati, kazala je, jedino da će i te loše prakse nestati s virusom:

“Iako je sve ovo u stvari dobra prilika, nisam sigurna hoće li se i Ministarstvo kulture presložiti. Ministrica Obuljen Koržinek i dalje čvrsto gradi sustav koji se primarno bazira na kadroviranju i financiranju lojalnih, najbolji primjer za to je bezrezervna podrška Dubravki Vrgoč. Njezino ministarstvo – po novome kulture i medija – nazvala bih po svemu čemu svjedočimo posljednjih mjeseci, a naročito posljednjih tjedana – Ministarstvom ravnodušja i straha.”

Zbog svih ovih stvari odmah kao pitanje nameće se stvar organizacije. Jer unatoč strogim epidemiološkim mjerama često smo viđali i još uvijek viđamo da kazališta igraju velike ansambl predstave. Snježana Banović o tome kaže:

“To vidim kao nedopustivu praksu koja me ispunjava bijesom. Nekidan mi je jedna naša velika glumica rekla da je igrala predstavu – masovku u jednom našem nacionalnom teatru, više ih je bilo na sceni nego u gledalištu. Pritom su u gledalištu svi nosili maske, a na sceni, jasno, nitko. Taj ju je prizor tako blokirao od straha da u jednom trenutku nije znala gdje je stala u predstavi. To da smo zaštitili publiku je za svaku pohvalu, ali to da ne mislimo na izvođače i brojne grupe onih iza scene je nedopustivo. U velikim kazalištima je trebalo odmah s početkom sezone ostaviti tek komorne programe i poticati produkciju novih, ad-hoc glazbeno-dramskih ‘šarenih programa’, i to samo vikendom. Također, mislim da su sva morala stati s posljednjim mjerama.”

S tom se konstatacijom ne bi složili ravnatelji kazališta jer smatraju da je jako važno osigurati igranje predstava kao duhovnu hranu publici. Marin Blažević, intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, ima dobru situaciju u kazalištu kad je kontrola koronavirusa u pitanju. Financije su, naravno, druga stvar:

“Otkazanih izvedbi predstava ili koncerata do danas je bilo 20, no većinu njih smo, nakon odgode, već uspjeli izvesti u novim terminima, ili ćemo ih izvesti do kraja sezone. Trenutačno smo publici ‘dužni’ samo dvije izvedbe Mozartova ‘Requiema’ i tri reprize opere ‘Carmen’. Tijekom gotovo cijele 2020. nije bilo druge nego program prilagođavati trenutačnoj epidemiološkoj situaciji. Pokušajte zamisliti što to znači kad godišnje producirate između 15 i 20 premijera i isto toliko koncerata, simfonijskih ili komornih, a usto i obnavljate ili održavate program najmanje deset repriznih naslova. U produkciji programa pritom sudjeluje više od 200 umjetnika i umjetnica. Od ožujka do danas smišljali smo, istraživali, probali i ‘trenirali’ brojne metode, formate i medije produkcije i prezentacije kazališnih – dramskih, glazbenih i plesnih – programa. Ovisno o epidemiološkim fazama i situacijama, bili smo više ili manje prisutni online ili ‘live’, producirali smo veće i kompleksnije ili manje i jednostavnije predstave i koncerte. Da biste u ovakvim vremenima opstali morate biti kreativni, dinamični, fleksibilni, transparentni, a prije svega – oprezni i odgovorni. Tada vas, prisjetimo se parole iz davnih vremena – više ništa neće moći iznenaditi.”

Blažević je pojasnio da je u riječkom HNK rad trenutačno organiziran u smjenama, bez miješanja umjetničkih ansambala i timova pojedinih službi u produkciji, ne bi li se izbjeglo da pojava virusa u jednoj smjeni ili timu onemogući rad cijelog kazališta. Te i druge mjere dovele su ih, tvrdi, u situaciju da uspijevaju kontrolirati epidemiju unutar kolektiva:

“Za sve one otkazane predstave našoj smo publici ponudili zamjenske predstave, odnosno koncerte. Za sve odgođene izvedbe pronalazimo nove termine. Do 14. prosinca naša publika zatražila je povrat novca za odgođene ili otkazane programe u iznosu od 32.000 kuna, što je – u ovim okolnostima – doista zanemariv iznos. Drugim riječima, unatoč smanjenom kapacitetu gledališta zbog stroge primjene epidemioloških mjera – trenutačno smo na 1/6 maksimalnog kapaciteta – usprkos svim odgodama i otkazivanjima, kazališta i dalje ima svoju publiku. Stoga, dok nas ne zatvore smatram da imamo odgovornost i obavezu izvoditi svoje programe, pa makar u gledalištu sjedilo 50 ili 100 umjesto uobičajenih 500 ili 600 gledateljica i gledatelja. Javna kazališta postoje zbog javnog interesa. Usto, u okolnostima u kojima živimo, moći raditi i za to biti plaćen nije više samo privilegija, nego i terapija koja nam pomaže da očuvamo psihičko zdravlje u ovim mjesecima pandemije. Naravno, uz pretpostavku strogog pridržavanja svih epidemioloških mjera.”

Prema posljednjem financijskom izvješću od 1. siječnja do 30. rujna 2020., riječki HNK ima pad prihoda od prodaje ulaznica od gotovo 65% u odnosu na isti period prošle godine. Riječ je o iznosu od dva milijuna kuna manje ostvarenih prihoda u tekućoj u odnosu na prošlu godinu, i to samo na prihodima od prodaje ulaznica, da ne govorimo o otkazanim turnejama, sponzorstvima i koprodukcijama.

I Srećko Šestan, intendant HNK u Splitu, reagirao je slično kao Blažević kad se u kazalištu koje vodi pojavio koronavirus, pa je tako i naveden kao dobar primjer rukovođenja kriznom situacijom. Kako kaže, točan manjak novca ove godine za HNK u Splitu nije još poznat, ali jednim je primjerom pokušao predočiti situaciju. Rekao je, naime, da je unatoč koroni održan festival Splitsko ljeto, na kojemu su igrale manje predstave od predviđenih. Planirani prihod od ulaznica s tog festivala bio je, kaže Šestan, dva milijuna kuna. Zaradilo se samo pola milijuna, odnosno četvrtina planiranog prihoda.

Šestan je, unatoč teškoj godini, iznimno zadovoljan onim što su umjetnici HNK u Splitu napravili:

“Kazalište je tijekom lockdowna bilo zatvoreno, ali umjetnici su za to vrijeme isproducirali čak 33 videa, prvi smo imali online baletnu premijeru – 14-minutno ‘Labuđe jezero’, a predstavu je pogledalo izuzetno velik broj korisnika društvenih mreža, našeg YouTube kanala te time napravili velik posao. Za spotove sam se odlučio zato da umjetnici budu u kontaktu s publikom koja je krasno reagirala na to. Osim toga, važno je zbog izvođača koji su ostali u formi. U trećem krugu popuštanja mjera u svibnju, već smo dan nakon te odluke počeli s pokusima i bili smo već tjedan dana poslije spremni za izvođenje u krcatom covid-gledalištu. Isto tako, završili smo predstavu ‘Petar i vuk’ koja je bila odgođena u ožujku. Nakon predivnog koncerta uoči Dana državnosti već su počele pripreme za Splitsko ljeto.”

Početkom jeseni vodstvo HNK u Splitu odmah je najavilo da u ovoj sezoni neće biti izvođenja opernih predstava ni mjuzikala jer su pretpostavljali da će ‘’povratak’’ u dvoranu biti problematičan. To se ponajviše napravilo zbog toga što se u orkestralnoj rupi ne može osigurati razmak od dva metra između glazbenika. Cijelo vrijeme se, kaže Šestan, jako vodi računa o ponašanju pri ovakvim kriznim situacijama te se uz obavezne mjere zaštite uvelo i obavezno upisivanje u knjigu dolazaka i odlazaka, da bi se virus što više mogao imati pod kontrolom. Pazilo se i da se ansambli ne miješaju pa da se može osigurati izvođenje jedne predstave ako dođe do prodora u drugom ansamblu.

Kad je riječ o brojkama, Šestan kaže:

“Godina je počela sjajno, od početka siječnja pa do lockdowna prihod od prodanih ulaznica bio je najveći zato što smo imali hit-predstave ‘Lepurica’, i ‘Bambina’ koju smo umjesto šest planiranih izvedbi igrali 13 puta, pa ‘Laponija’, operne predstave, sve je bilo jako traženo. Mi smo očekivali da ćemo ove godine imati blizu deset milijuna vlastitih prihoda, a prethodnih je godina bilo oko pet, šest, za usporedbu. Ministarstvo je napravilo veliku stvar time što se sredstva dodijeljena početkom ove godine nisu smanjivala, pa će i to pomoći u boljem završetku godine. Programi nam idu koliko god se to može, umjetnici su željni rada, ali pazimo da napravimo sve preduvjete da se prodor korone spriječi. Manji je trošak od onoga što bi se dogodilo da smo zapostavili duhovni život. Kazališta moraju biti otvorena. Umjetnici građanima dižu moral, to je sasvim sigurno. Zahvaljujem svima u splitskom Nastavnom zavodu za javno zdravstvo, posebno Željki Karin.”

Ravnatelji nekih većih zagrebačkih kazališta Nacionalu su iznijeli brojke i podatke u vrijeme korona-godine. Roman Šušković Stipanović, ravnatelj Satiričkog kazališta Kerempuh, kaže da je u tom kazalištu zbog moguće opasnosti od zaraze koronom otkazano sedam izvedbi predstava:

“U Kerempuhu provodimo strože mjere zaštite od onih administrativno propisanih. Repertoar je osmišljen tako da zadovoljava sve uvjete sigurnosti, uvažavajući pojedinačne slučajeve zaposlenika. Na rasporedu su predstave s manjim brojem glumaca, uz iznimku ansambl predstave ‘Gruntovčani’ čiju smo režiju prilagodili novim okolnostima.”

Gledalište Kerempuha ima 519 mjesta, u prvoj je fazi epidemiološke prilagodbe smanjeno na 165 mjesta, a u drugoj fazi na samo sto:

“Trošak izvedbe u ovim okolnostima uglavnom se ne može financijski pokriti, no u trenutačnoj nam situaciji financije ne predstavljaju element kojim se rukovodimo. Gubitke zasad pokrivamo iz sredstava koje smo akumulirali prodajom ulaznica u prošlim vremenima. Kao ustanova u vlasništvu Grada Zagreba obvezni smo raditi, što nas ujedno i veseli, a održavanje redovnog pogona i realizacija programa omogućavaju nam ne samo da opravdamo svoje postojanje i plaće zaposlenika, već i da redateljima, scenografima, kostimografima, autorima glazbe i gostujućim glumcima osiguramo zaradu u ovom, za umjetnike vrlo nezavidnom periodu. Najvažniji su, naravno, gledatelji kojima smo ostali jedan od rijetkih javnih sadržaja i kazalište koje svakodnevno igra i koje tako pokušava olakšati ljudima sve težu psihičku situaciju. Kerempuh je u 2020. izveo 142 predstave koje je pogledalo 29.013 gledatelja, dok je u 2019. broj izvedbi iznosio 221, s ukupno 73.228 gledatelja. Slijedom toga, u ovoj je godini prihod od prodaje ulaznica ostvaren samo u visini od 45% u odnosu na prošlu godinu. Nadalje, Kerempuh je prošle godine realizirao 28 gostovanja u Hrvatskoj i inozemstvu, a ove godine njih samo 5, što predstavlja značajan gubitak prihoda zbog nerealiziranih gostovanja. Treba spomenuti i prihode od najma dvorane kojih ove godine, u usporedbi s 2019., gotovo i nema.” Ravnatelj Kerempuha kaže da će to kazalište, ako Grad ne bude mogao pokriti njihove financijske gubitke, te troškove pokriti samo.

Za razliku od Kerempuha koji nije imao većih problema kad je u pitanju otkazivanje predstava, Gradsko kazalište Komedija gotovo da je od ožujka imalo više otkazivanja nego igranja predstava. Najnovija premijera ‘’Mandragola’’ trebala se održati u studenome, pa 19. prosinca, a sad je zbog novog prodora korone u kazalište odgođena na kraj prosinca. U Komediji kažu:

“Od početka ove kazališne sezone zbog posljedica zaraze koronavirusom i odlaska u samoizolaciju, ili zbog toga što su neki članovi ansambla, tehničkog osoblja i drugi bili prvi kontakti zaraženih, otkazali smo 27 izvedbi, a najnovija je premijera ‘Mandragole’ u režiji Zorana Mužića. U početku smo na rasporedu imali većinu predstava s repertoara. Operetu ‘Groficu Maricu’ izvodili smo koncertno, bez baleta i s orkestrom na pozornici te sa statičnim zborom. No nakon svakodnevnog drastičnog povećavanja oboljelih, otkazali smo ih i prije zabrane Stožera. Isto je i s mjuziklom ‘Mamma Mia!’, kao i koncertom kojim smo željeli obilježiti 70. obljetnicu Kazališta. Osim toga, ne igramo svaki dan u tjednu, kao u pretkorona vremenu kad nismo igrali samo nedjeljom. Igramo za vikend, eventualno sredinom tjedna.”

Dramsko kazalište Gavella imalo je, osim pandemije, još problema – zgradu koja je ionako pod rekonstrukcijom već tri sezone zadesio je i potres 22. ožujka i dodatno je oštetio. Stoga ansambl Gavelle ne igra predstave u svojoj dvorani. No u međuvremenu su se neke predstave Gavelle izvodile u drugim kazališnim prostorima, a glumci su osmislili autorske projekte koji su se isto tako izvodili i izvode u nekazališnim prostorima. Dražen Ferenčina, ravnatelj Gavelle, kaže:

“Usprkos svim građevinsko-korona-potresnim nedaćama koje su snašle Gavellu, rekao bih da se dosta dobro snalazimo. Radili smo predstavu ‘Višnjik’, koprodukciju s HNK Osijek i Osječkim ljetom kulture, koju smo igrali u osječkoj Tvrđi i dvorištu ALU-a u Zagrebu. Još početkom svibnja počeli smo osmišljavati autorske projekte Filipa Šovagovića/Dubravka Mihanovića ‘Zagreb 2020’ i Enesa Vejzovića ‘Obavezan smjer’. Prvi je izveden u Laubi, a drugi u Tunelu Grič. Bez obzira na to što se ove predstave nisu dogodile na našoj sceni, kazalište nam je i ovaj put doslovce poslužilo kao utočište i puno bolje mjesto od svijeta koji nas okružuje.”

Ferenčina se osvrnuo i na brojke. Upravo se ovih dana rade financijske analize poslovanja za 2020., a najveći minus, kao i svim drugim kazalištima, bit će razlika između planiranog i ostvarenog prihoda:

“U našem slučaju on iznosi oko 1,3 milijuna kuna. Za nas je to puno novca. Gavella od 12. ožujka ne igra na vlastitoj sceni i gotovo da nema vlastitog prihoda. Jasno je da financijska slika nije ružičasta. No pazili smo na svaku kunu, smanjili nepotrebne troškove, uspjeli smo realizirati spomenute autorske projekte pa na kraju godine naše financijsko izvješće možda i neće ući u crveno. Ipak, u financijskom smislu ovo je svakako godina za zaborav.”

Kazališta za djecu bez prihoda zbog preporuke o neodlasku djece u teatar

Kazalište za djecu specifično je zbog publike, posebno stoga što su ta kazališta – osim vikendom – vezana za organizirani dolazak školske djece. Stoga je, zbog odluka Stožera, razumljivo da su ta kazališta ostala bez prihoda. Drago Utješanović, ravnatelj zagrebačke Žar ptice, kaže da s obzirom na uhodanu suradnju koju to kazalište ima sa školama i da su svi termini unaprijed popunjeni može ustvrditi da su izgubili devet mjeseci od 2020., što je oko 170 izvedbi i 70% prihoda: “Otkazivanja i izmjene u rasporedu su na žalost svakodnevica, a svaka izmjena i odgoda premijere se komunicira s Gradom. Organizirani dolasci školske djece čine oko 95% naše publike. Preporukom Ministarstva znanosti i obrazovanja o neodlasku djece na terensku nastavu, ostali smo bez ogromnog udjela publike. Okrenuli smo se izvedbama za građanstvo, manjih predstava kod kojih je mogućnost otkazivanja puno manja, a i sigurnost naših djelatnika veća. No zbog cjelokupne situacije to ni izdaleka ne može nadoknaditi gubitke.”

Utješanović kaže da Žar ptica već s četvrtinom prodane dvorane može ‘’pokriti’’ osnovne troškove i biti na ‘’pozitivnoj nuli’’ koja je u ovom trenutku, kako kaže, velika kao kuća. To je zbog toga što imaju zaposlene ljude i vlastiti prostor. Kao javni servis kazalište je, zaključuje Utješanović, u službi građana. Još uvijek postoji krug ljudi koji dovode djecu na predstave i on im se i ovom prilikom zahvaljuje.