Čak 22 godine od svoje posljednje režije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Snježana Banović vraća se u tu kazališnu kuću, i to režijom opere ‘’Judita’’ koja će premijeru imati početkom listopada. ‘’Judita’’ se postavlja u povodu 500. obljetnice smrti velikog Marka Marulića, a prije toga će Snježana Banović na istome mjestu predstaviti i svoju novu knjigu ‘’Vila lutaka’’, u kojoj je iz zaborava vratila najveće hrvatske kazališne umjetnice s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Zbog kritike koje se nije ustručavala dugi niz godina, posebno u Zagrebu, bila je osporavana i nije puno režirala. Stoga se okrenula Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj predaje studentima i studenticama, piše knjige i diže svoj glas protiv nepravde, mizoginije i za ravnopravnost.

Snježana Banović je 59-godišnja kazališna redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica. Rođena Zagrepčanka studirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu, a na Akademiji dramske umjetnosti diplomirala 1990. u klasi prof. Georgija Para. Redovita je profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavala se na brojnim stipendijama u inozemstvu, a treba izdvojiti Fulbrightovu stipendiju 1997. na sveučilištu Yale u SAD-u. Doktorski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je 2009. Ostvarila je niz režija diljem Hrvatske i nekoliko u inozemstvu, a za veliki broj svojih predstava radila je i izbor glazbe.

NACIONAL: U HNK u Zagrebu režirate operu ‘’Juditu’’. Kakva su vaša iskustva s ‘’Juditom’’ i operom općenito?

Dosad sam režirala dvije opere i jednu operetu, sve tri u privatnim produkcijama: Rossinijev „Il Campanello“ (2012.), Donizettijevu „Bračnu mjenicu“ (2013.), obje u produkciji Opere b.b. gdje sam surađivala s nezaboravnim Mo Kranjčevićem, a 2014. režirala sam Zajčevu operetu „Momci na brod“ sa studentima Muzičke akademije koja je bila najzahtjevnija produkcija u povijesti kazališta Mala scene. U taj mali prostor stao je i orkestar i zbor, bio je to nezaboravan posao, meni jedan od najdražih otkad djelujem u kazalištu jer je rijetkost da se u jednom projektu spoji baš sve. Sve te glazbene produkcije bile su veliki uspjesi malih, ali jako motiviranih kolektiva, ujedno i poslovi na kojima sam se zaljubila u rad na operi.

NACIONAL: Je li to prvi put da režirate u HNK u Zagrebu od 2002. i ‘’Proslave’’? Jeste li emotivno vezani za kazališta u kojima radite ili je to samo ‘’mjesto’’ ili ‘’lokacija’’? Kakav je vaš odnos prema zagrebačkoj nacionalnoj kući?

Nakon duge 22 godine vraćam se na mjesto s kojeg sam zapravo krenula, krajem osamdesetih kao asistent redateljima Georgiju Paru i Horei Popescuu. ‘’Judita’’ je moja četvrta predstava u HNK, i nakon tri dramske – „Tko se boji Virginije Wolf“, „Dobri“, „Proslava“ – prva opera. Tri uprave me nisu voljele zbog mojih kritika na račun njihova rada, no kako ne poznajem osjećaj gorčine koji oduzima vrijeme i zdravlje, radila sam druge stvari. U svakom slučaju, osjećam se kao da sam se nakon dugog izbivanja vratila doma, a tako su me i primili svi, od Uprave do pjevača i tehnike….