Čak 22 godine od svoje posljednje režije u Hnk u Zagrebu, Snježana Banović vraća se u tu kazališnu kuću, i to režijom opere ‘Judita’ koja će premijeru imati početkom listopada. Prije toga predstavit će svoju novu knjigu ‘Vila lutaka’, a iduće godine obilježava 40 godina rada u kazalištu.

Čak 22 godine od svoje posljednje režije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Snježana Banović vraća se u tu kazališnu kuću, i to režijom opere “Judita” Frane Paraća koja će premijeru imati početkom listopada. “Judita” se postavlja u povodu 500. obljetnice smrti velikog Marka Marulića, a prije toga će Snježana Banović na istome mjestu predstaviti i svoju novu knjigu “Vila lutaka”, u kojoj je iz zaborava vratila najveće hrvatske kazališne umjetnice s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Zbog kritike koje se nije ustručavala dugi niz godina, posebno u Zagrebu, bila je osporavana i nije puno režirala. Stoga se okrenula Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj predaje studentima i studenticama, piše knjige i diže svoj glas protiv nepravde, mizoginije i za ravnopravnost.

Snježana Banović je 59-godišnja kazališna redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica. Rođena Zagrepčanka studirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu, a na Akademiji dramske umjetnosti diplomirala 1990. u klasi prof. Georgija Para. Redovita je profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavala se na brojnim stipendijama u inozemstvu, a treba izdvojiti Fulbrightovu stipendiju 1997. na sveučilištu Yale u SAD-u. Doktorski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je 2009. Ostvarila je niz režija diljem Hrvatske i nekoliko u inozemstvu, a za veliki broj svojih predstava radila je i izbor glazbe.

NACIONAL: U HNK u Zagrebu režirate operu ‘Juditu’. Kakva su vaša iskustva s ‘Juditom’ i operom općenito?

Dosad sam režirala dvije opere i jednu operetu, sve tri u privatnim produkcijama: Rossinijev “Il Campanello” (2012.), Donizettijevu “Bračnu mjenicu” (2013.), obje u produkciji Opere b.b. gdje sam surađivala s nezaboravnim Mo Kranjčevićem, a 2014. režirala sam Zajčevu operetu “Momci na brod” sa studentima Muzičke akademije koja je bila najzahtjevnija produkcija u povijesti kazališta Mala scene. U taj mali prostor stao je i orkestar i zbor, bio je to nezaboravan posao, meni jedan od najdražih otkad djelujem u kazalištu jer je rijetkost da se u jednom projektu spoji baš sve. Sve te glazbene produkcije bile su veliki uspjesi malih, ali jako motiviranih kolektiva, ujedno i poslovi na kojima sam se zaljubila u rad na operi.

NACIONAL: Je li to prvi put da režirate u HNK u Zagrebu od 2002. i “Proslave”? Jeste li emotivno vezani za kazališta u kojima radite ili je to samo “mjesto” ili “lokacija”? Kakav je vaš odnos prema zagrebačkoj nacionalnoj kući?

Nakon duge 22 godine vraćam se na mjesto s kojeg sam zapravo krenula, krajem osamdesetih kao asistent redateljima Georgiju Paru i Horei Popescuu. “Judita” je moja četvrta predstava u HNK, i nakon tri dramske – “Tko se boji Virginije Wolf”, “Dobri”, “Proslava” – prva opera. Tri uprave me nisu voljele zbog mojih kritika na račun njihova rada, no kako ne poznajem osjećaj gorčine koji oduzima vrijeme i zdravlje, radila sam druge stvari. U svakom slučaju, osjećam se kao da sam se nakon dugog izbivanja vratila doma, a tako su me i primili svi, od Uprave do pjevača i tehnike.

NACIONAL: Da, dosta ste pisali o HNK u Zagrebu, znate doslovno sve što se treba znati. Kakav je osjećaj vratiti se u HNK?

Sve od 2005. kontinuirano se u ekspertizi vrtim oko tog fenomena, kulturnog, ali i političkog, društvenog… Nitko u našoj teatrologiji nije objavio više knjiga, raznovrsnih članaka, kritika i programatskih stranica o tom kazalištu, jedine dvije monografije koje postoje o njemu su moje. A kad uđete u pogon tog kazališta, shvatite da je tamo uvijek sve isto otkad pamtimo i ja i moje knjige: uvijek manje ili više kaotično, a istovremeno strašno izazovno, uvijek na rubu raspada, a istovremeno s najboljim ansamblima u državi, na kraju sve štima kao urica. Imam sreće s “Juditom” između ostaloga i zato što zagrebačka Opera nije bila ovako jaka desetljećima, može je se u mnogo čemu usporediti s oba njezina zlatna doba prošloga stoljeća: međuratnim i onim iz 60-ih godina prošlog stoljeća.

NACIONAL: “Judita” se postavlja u povodu 500. obljetnice smrti velikog Marka Marulića, je li Hrvatska dovoljno napravila da bi se to dostojno obilježilo?

Nisam redatelj obljetničar i u režiji se ne vodim svečanostima i očekivanjima te vrste. Radim predstavu o borbi pametne žene za slobodu, svoga naroda, ali i vlastitu emancipaciju.

‘Zagrebačka Opera nije bila ovako jaka desetljećima. ‘Judita’ je moja prva opera u HNK i osjećam se kao kod kuće. Tri uprave me nisu voljele zbog mojih kritika na račun njihova rada’

NACIONAL: Kakav je vaš odnos, kao redateljice, prema klasicima svjetske i hrvatske književnosti? Kako im pristupate, kako ih iščitavate? Zašto je, primjerice, “Judita” aktualna, na čemu je fokus?

Osim što je uzorni književni motiv i povijest ženskih prava za sebe, Judita je izuzetno vješta političarka, tako je i vidim u ovoj predstavi. Marulić je svoju heroinu osnažio vjerom, pameću i upornošću, Parać suvremenim glazbenim jezikom i profinjenim, ali borbenim zovom slobode, a ja ju vidim kao zastavu na čelu kolone stotina, milijuna žena koje se nisu dale pokoriti i koje se ne boje nikoga i za koje nema kraja borbi: uvijek ispočetka. Dvije takve, s početaka ženskog pokreta 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća bit će prisutne u predstavi, naime vidim ih u svojoj podjeli kao Gloriju Steinem i Dorothy Pitman Hughes, ikone feminizma. One će, s podignutom desnicom u zraku, otkriti spomenik našoj Juditi nakon što na kraju od oslobođena naroda čuju usklik: “Slava! Slava! Judith!”

NACIONAL: “Judita” postavlja ženu u fokus, zašto je danas – možda više nego ikad – važno razgovarati o položaju žene, koji je zaista jako loš ako gledamo hrvatsko društvo, ali ne samo hrvatsko?

Mi smo nažalost opet na početku, sva agenda za koju se bori feminizam još od prapočetaka i prije opet je zgažena ili pod pitanjem na koje odgovor umjesto samih žena daju najzatucaniji članovi ovog društva bez empatije, primjerice onaj o našoj maternici. Tako je i u ostalim zemljama bivšeg istočnog bloka, a ni na zapadu ništa nova, samo treba pogledati preko oceana u trumpovsku Ameriku koja se lomi u patologiji. Ono što i kako Trump govori o svojoj protukandidatkinji Kamali Harris identično je kako naši, ne samo desničarski, muževi na položajima govore o ženama u politici, društvu, umjetnosti… Drugotnost se razlijeva našim ulicama i trgovima, a prvim subotama u mjesecu pretvara se u bizarni show. Crkva u svemu tome ima glavnu riječ, vladajući najveću korist pa dok je nje u školama, a njih na vlasti, nema nam naprijed.

NACIONAL: Da, mizoginija nikad nije bila prisutnija, kako se othrvati tom naletu koji je dolaskom desnice na vlast u Hrvatskoj još jača? Zagovaraju se rigidni stavovi, zahtijevaju se oštrije zakonske mjere koje idu ka poljskom scenariju da je pobačaj gotovo pa zabranjen, da ne govorim o nasilju, agresiji pa i porastu femicida. Vi ste dosta aktivni, koliko možete biti, i upozoravate na to. Međutim, malo toga se mijenja.

“Gdje je ugnjetavanje, tu je i pobuna”, napisala je u svojoj knjizi “Drugi spol” velika Simone de Beauvoir. Svuda osim u nas, a bunimo se uvijek isti, malobrojni. Nema empatije na porast femicida, na seksualno uznemiravanje u školama i fakultetima, na javni diskurs u medijima i na društvenim mrežama. Feminizam se dijelom i sam u nas osudio na marginu, nažalost, primjer za to je upravo škola gdje predajem, solidarnost sa studentima pokazale su tek rijetke profesorice.

NACIONAL: Čak i na toj instituciji na kojoj se takve stvari ne bi smjele događati – Akademiji dramske umjetnosti – mizoginija je itekako prisutna, pa su studenti i studentice napokon i digli glas. No profesor Ozren Prohić koji je više puta optužen za seksualno zlostavljanje studentica i dalje je zaposlenik. Kako se vi kao profesorica, zaposlenica te ustanove, osjećate?

Mene je sram, to sam više puta rekla i na sjednicama Akademijskog vijeća i javno, u medijima. Kako drugačije da se osjećam? Sram, bijes, tuga, žalost, ali nemoć… Zašto studentice, ali i studenti, nema spola ni roda kod ugnjetavanja – tolike godine izabiru šutnju radije nego pobunu? Sve to pratim predugo i stalno me progoni misao da nisam učinila dovoljno da ih ohrabrim.

NACIONAL: Ponavlja se prekrasna rečenica koju sam negdje pročitala. Rekli ste da na prvom predavanju brucošima na ploču napišete “Ja te se ne bojim/Mi vas se ne bojimo”. Zašto baš ta rečenica? Kako reagiraju studenti i studentice?

To je jedna od tih sitnica u jačanju hrabrosti kod studenata, po meni najvažnija feministička rečenica. No čak i kad iskorače s tužbama, u većini ostaju anonimni. A od anonimnih prijava ništa, i tu je greška bivše uprave: otvorili su kanal za prijave, ali su prihvaćali anonimne, tj. strah. A strah je prevladao jer pojedinci pod imenom i prezimenom nisu uspjeli, pobijedio ih je na najružniji mogući način sustav koji tolerira profesore-zlostavljače koji se ne žele popraviti. Svi mi katkad pretjeramo, sama sam sebe ulovila u nekoliko živčanih situacija. Lijepo se ispričate i idemo dalje, pazeći da se ne ponovi. A sama sam bila i objekt mentalnog i verbalnog zlostavljanja dvojice-trojice kolega, neke sam prijavljivala, za neke odmahnula rukom znajući koliko su zaštićeni. Jer zaboravi se prečesto da ono što je vrijedilo dok smo mi studirali na istoj školi, više ne vrijedi. To sam djelomično i opisala u knjizi “Kronika sretnih trenutaka”. Cijenim postupak jednog bivšeg kolege koji je nakon teške prijave sam dao otkaz i napustio Hrvatsku. Nadam se da je u novoj domovini koja ima puno čvršći pravni sustav zaštite žrtava zlostavljanja nego naša naučio kako se ne odnositi prema studenticama.

‘Stranke ne zanima kultura kao polje odgovornosti, samo kao bazen za poslušne’ | Foto: Saša Zinaja/NFoto

NACIONAL: Vratimo se na kazalište, je li istina da je ova režija prva nakon čak devet godina? Posljednji put ste režirali “Enciklopediju izgubljenog vremena” Slobodana Šnajdera u Kazalištu mladih Novi Sad, već daleke 2015. Zašto toliko dugo niste režirali?

Režirala sam jednu malu predstavu o Simone de Beauvoir 2021., a 2022. obnavljala “Dnevnik Pauline P.” u Žar ptici. No sa Zagrebom sam “u svađi” odavno. Naime, pokojni Gazda našeg grada i njegov najdraži savjetnik za sve, Gazda svih zagrebačkih javnih kazališta kao i kadrovi koje su ta dvojica naslagali po njihovim upravama, a koje sam godinama argumentirano kritizirala, odlučili su da nisam talentirana pa nisam radila ni u jednom, sve od 2005. Ja bih još u svoj netalent i povjerovala da se u grupi netalentiranih nisu našli i Vitomira Lončar i Slobodan Šnajder, još dvoje kritičara njihove sulude praktike. Nekako ne vjerujem u netalent to dvoje. U svakom slučaju, shvatila sam hobotničinu poruku i radila druge stvari: pisala knjige, članke, bavila se kulturnom i drugom politikom, kritikom, povijesti, teatrologijom, školovala se dodatno jer cjeloživotno obrazovanje i rad na sebi uz javno djelovanje smatram svojom primarnom strategijom. Kad nešto ne ide ne očajavam, prepustim se novim izazovima i učenju. Predajem već 21 godinu na Akademiji i drugdje u inozemstvu, doktorirala sam teatrologiju, napisala šest knjiga, a sve to mi je omogućilo da budem cijelo to vrijeme oko kazalištu, ako već ne u njemu. Oni koji su mislili da ću odavno, poput mnogih drugih odustati, prevarili su se, unatoč svemu, još sam tu. Kako je odavno, nakon mog otkaza iz HNK moj profesor i intendant Georgij Paro kazao mom drugom omiljenom profesoru Jošku Juvančiću: “Ona i kad nije u sedlu, ostaje na konju, ne moramo se brinuti…”

NACIONAL: Što vas može zainteresirati da biste se odlučili režirati neki naslov? Primjerice, zašto vas je privukla “Judita”?

Kad me intendantica Iva Hraste Sočo pozvala na suradnju u Operi nakon što je gledala spomenuti glazbeni hommage Simone de Beauvoir koji sam radila s Almom Pricom i Matijom Dedićem za Frakturin Festival svjetske književnosti 2021., odmah smo znale da će to biti nešto suvremeno i po mogućnosti sa ženskom i borbenom tematikom. Nakon nekih drugih prijedloga “Judita” se nametnula sama, ne samo zbog Marulićeve obljetnice.

NACIONAL: U HNK u Zagrebu uskoro ćete, osim što ćete režirati, predstaviti svoju novu knjigu “Vila lutaka”, koja prati sve važne žene hrvatskog kazališta od 19. do početka 20. stoljeća. Zašto ste odlučili posvetiti se baš toj temi i gdje ste pronalazili podatke?

Ta je knjiga nastajala 15 godina, uz margine mojih prethodnih knjiga. Boravim često u arhivima i bilježim kao hrčak razne podatke, naizgled i one nevažne, novinske članke svake vrste, dokumente, imam sve veću vlastitu arhivu o našem kazalištu i kulturi unazad sto godina. Prije nekoliko godina sam počela ispisivati i objavljivati profesionalne i osobne biografije nekoć velikih, a danas gotovo posve zaboravljenih umjetnica naše scene – glumica, pjevačica, plesačica, redateljica… To je svojevrsna nacionalna, politička, ali i feministička antologija naše nekulture zaborava, sve od 1850. do 1980., tj. od nevjerojatne Karoline Norveg koju s razlogom nazivam majkom našeg glumišta pa do blistave Mire Župan čija fotografija krasi naslovnicu ove knjige koja kao da se sama ispisala.

‘Šanse za promjenu bile su velike devedesetih, ali posve se betonirala rođačka, primitivna misija. Ona znači da morate pripadati vladajućem stadu, u njemu je toplo i fino’

NACIONAL: Koga biste istaknuli, tko su bile te žene? Postoje li neke zgodne anegdote?

Sve su bile na vrhu, sve su pale na dno, u karijerama, a mnoge i u privatnom životu. Anegdota ima najmanje, često su tugaljive, ali ima nevjerojatnih životnih i profesionalnih situacija koje vam tjeraju suze na oči, ali i otvaraju pitanja: kako je bilo moguće djelovati, ići naprijed u tako teškim uvjetima u profesiji koja se prema ženama odnosila kao maćeha i u kojoj ste ikakvu ravnopravnost s muškim parnjacima mogli samo sanjati. Njihova borbenost i ustrajnost je nevjerojatna: rušile su granice u operi, drami i naročito u baletu, ali i na filmu. Recimo, jedna potpuno neznana junakinja Lina Ody morala je tri puta mijenjati nepodobno ime, Nadu Babić, najomiljeniju glumačku zvijezdu međuraća, zaustavila je bolest srca u 39., Margitu Dubajić dječja paraliza u 38. godini života, pola života naše prve primabalerine Ivane Freisinger nam je i dalje nepoznanica, neprilagođenoj Pauli Herzberger ne zna se groba, a sestre Grund, iz znane kazališne obitelji, odabrale su već u ranoj mladosti brak i obitelj iznad kazališta i filma… No ima i nešto sretnijih priča u knjizi, tiču se primjerice Ele Hafner Gjermanović, dramske dive, najbolje prijateljice Bele Krleže i Zlate Lanović, balerine s uspješnom karijerom dugom više od četiri desetljeća. Svaka od mojih lutaka u knjizi zaslužuje film, seriju, igranu ili dokumentarnu, šteta da se nijednoj neće ostvariti.

NACIONAL: “Vila lutaka” je ime baleta s kraja 19. stoljeća, zašto ste nazvali knjigu po tom baletu?

Volim dvosmislene, aluzivne i asocijativne naslove, one koji nose tajnu i zovu nas u nepoznato, neistraženo. Vila, ovisno o naglasku, može značiti lik iz bajke, ali i veliku kuću, a kuća lutaka je jasna poveznica s Ibsenom, s tim i s modernom dramaturgijom i suvremenim teatrom. Ona također aludira na kazalište, ovo naše zagrebačko i ostala slična kazališta u svijetu koje je Milan Begović nazivao kućama od stakla: kroz njih se vidi sve, ali iz njih se vizura prema vani često iskrivi, naročito ako vas kazališni posao zanima iz niskih pobuda, a tu već dolazimo do tako često tražene pozicije muške moći koju su sve moje junakinje osjetile na svojoj koži tijekom svojih intenzivnih, teško stečenih karijera.

NACIONAL: Balet je zapravo vaša ljubav, volite ga još otkad ste bili djevojčica.

I ubrzo, već u 4. razredu osnovne škole, shvatila da za to nemam ni talenta niti tjelesnih predispozicija – na mojoj posljednjoj predstavi “Orašara”, jedinoj u kojoj sam nastupala kao mala plesačica, pala sam na prosceniju preko repa Miša, skoro završila nosom u parteru – kostim mi je bio prevelik – eto nam i anegdote! I taj pad mi je bio jako zamjeren, otpala sam s liste za gostovanje u Grazu, tu sam traumu još dugo nosila. Još pamtim taj smijeh iz publike… Teško za preživjeti s 11 godina. Ali eto, mogu reći da sam na sceni bila s Vesnom Butorac, Astrid Turinom, Mikijem Vikićem, Damirom Novakom, Majom Srbljenović i Marinom Turcuom. A u baletnu školu u kojoj nam je predavala između ostalih Sonja Kastl krenula sam jer je u nju išla moja najbolja prijateljica Ksenija Balog, buduća prava balerina. No kazalište me, bez obzira na taj “neuspjeh” zarazilo istog trena i nije me nikada pustilo, vratila sam mu se preko Akademije desetljeće nakon tog nespretnog pada na prosceniju HNK.

‘Strah je prevladao jer pojedinci nisu uspjeli, pobijedio ih je na najružniji mogući način sustav koji tolerira profesore-zlostavljače koji se ne žele popraviti’

NACIONAL: Vrlo ste aktivni u pisanju knjiga, svašta se krije iza kazališnih kulisa. Zašto volite kazalište, što vas toliko intrigira?

Iduće godine će biti 40 godina da “živim” u kazalištu, a o njemu pišem neprekidno već 15, i radila sam za to vrijeme svakojake poslove: statirala, volontirala, šivala lutke i kostime, bila asistentica mnogima, inspicijentica, vodila ton i svjetlo, pisala predloške, prevodila drame i libreta… U potrazi za kazalištem proputovala sam pola svijeta, upoznala mnoge umjetnike, stekla nevjerojatne prijatelje, jednom riječju stekla bogatstvo u prijateljstvu, znanju i iskustvu. No zbog moćnika iz kazališta i oko njega – od kojih su mi najmiliji oni bez ikakve bitne škole – a naročito zbog podrazumijevajuće mizoginije, puno sam puta bila na rubu odustajanja. Zbog kazališta sam dvaput završila na Kaznenom sudu, prvi sam put pobijedila jednu taštu intendanticu, s drugom sam već godinama zbog navodne klevete i uvrede časti na istom sudu… Sve je to dio iste, životne ljubavi koja mi je često bila neuzvraćena, ali pišući “Vilu lutaka”, proživljavajući sve te teške sudbine zbog kojih noćima nisam spavala od nevjerice, shvatila sam da sam jako dobro prošla.

NACIONAL: Imate iskustvo ravnateljice Drame HNK u Zagrebu, zanima li vas slična funkcija ili možda mjesto intendantice? Biste li se uključili u politički život da vas neka politička stranka, primjerice, predloži? Kako gledate na takve funkcije na kojima možete utjecati na neke stvari i mijenjati ih?

Imala sam ambicije, nemam ih već dugo jer sam nakon godina nadanja shvatila da nade u promjenu nema nikakve. Naša je cijela kultura tradicionalno zatrovana misijom gumna i prćije, šanse za promjenu bile su velike devedesetih, ali umjesto promjene posve se betonirala rođačka, primitivna misija. Ona znači da morate pripadati vladajućoj koteriji, odnosno stadu, u njemu je toplo i fino, izvan njega su uvijek neka borba, inat i razočarenja. A političke stranke uopće ne zanima kultura kao polje odgovornosti, samo kao kadrovski bazen za podobne i poslušne. Ne spadam ni u jedne, usto smatram da pravim umjetnicima nikad nije mjesto u vlasti, već uvijek i izričito samo u opoziciji.

NACIONAL: Kakvi su vam poslovni planovi, gdje se vidite za pet, deset godina, razmišljate li o tome?

Imam brdo planova, skiciram knjigu pod radnim naslovom “Škola za ljude bez lica”, s temom koja će neke podsjetiti na Akademiju, iduće akademske godine gostujem na Sorboni, a prije toga će mi kod Frakture izaći novo izdanje moje prve knjige o kazalištu u doba NDH “Država i njezino kazalište”. Za četiri godine idem u mirovinu, sve manje ću prebivati u Zagrebu, a sve više s unucima u Gorskom kotaru, rajskom prostoru za slobodno disanje, hodanje, čitanje, pisanje i općenito uživanje.