U razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji se događa kulturno-politički zamah kakav nikad poslije nismo zabilježili na našim prostorima. Već desetljeće nakon oslobođenja u državi djeluje pet puta više kazališta nego što ih je bilo u prvoj Jugoslaviji. Tito je, naravno, kulturu koristio kao instrument za preobrazbu društva, a od 1953. pomoću nje je podizao ugled zemlje izvan njezinih granica. Kultura je itekako bila važna politici, na svim partijskim kongresima kultura je bila dio programatskih govora i dokumenata, za što je u prvom redu bio zadužen Milovan Đilas. A Titova izravna podrška HNK-u novoga vremena bila je najizraženija 1952., kada je tijekom 6. kongresa KPJ u Zagrebu, prvi put predstavio frišku suprugu Jovanku na svečanoj izvedbi ‘Aide’ u HNK“, opisala je za Nacional mali dio sadržaja svoje nove knjige Snježana Banović, kazališna redateljica i redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

BIT ĆE TO NASTAVAK njezine zapažene knjige “Država i njezino kazalište” u kojoj je obradila povijest Hrvatskog narodnog kazališta tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno Nezavisne države Hrvatske. U knjizi na kojoj radi nastavit će se baviti središnjom kulturnom ustanovom, samo što ima namjeru obraditi povijesni period od 1945. do 1955.

Već je prikupila obilnu građu iz Hrvatskog državnog arhiva i Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU-a, a knjigu namjerava završiti 2017. Na pisanje nastavka povijesti HNK potaknuta je velikim interesom svojih studenata, ali i time što javnost u velikoj mjeri nije upoznata sa zbivanjima u hrvatskoj kulturi u tom razdoblju.

Knjiga će započeti oslobođenjem Zagreba i ozračjem straha u kojem su umjetnici dočekali partizane 8. svibnja 1945. Razlog tom strahu autorica vidi u snažnoj ustaškoj propagandi koja je partizane opisivala kao “čudovišta iz šume”, ali i u svijesti pojedinaca koji su služili Pavelićevu režimu. “No mali broj ljudi iz HNK, čiji je strah bio u neku ruku i opravdan, pobjegao je pred partizanima. Međutim, po mom sudu, poučen tragičnom sudbinom glumaca u Beogradu koji su služili neprijateljskom režimu do jeseni 1944., jugoslavenski vrh zapovijedio je mekši pristup ‘izdajnicima’ iz zagrebačkog kazališta”, objasnila je Snježana Banović.

Opisala je da je odlukom Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske, nakon početka njegova rada u Zagrebu i dolaska Partije na vlast, rad ansambla HNK bio zabranjen sve do jeseni te godine. Do tada su umjetnici, objasnila je, čekali odluke sudova časti koji su izricali kazne za neprijateljsko djelovanje. Čekala se milost Partije i bivših kolega koji su se priključili partizanima. Napomenula je da se u partizanima itekako znalo tko je što radio iza neprijateljskih linija, a tome je tijekom rata najviše pridonosio intenzivan rad organizacije Crvene pomoći HNK. “Čak 300 zaposlenika bilo je uključeno u ilegalne aktivnosti kojima se davala podrška partizanskom pokretu. Oni su bili u stalnom kontaktu s partizanskim štabom i kazališnim trupama kojih je u narodnooslobodilačkoj vojsci bilo 25”, rekla je Snježana Banović.

U PRVIM MJESECIMA NAKON OSLOBOĐENJA u HNK-u je rad nastavilo Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske čiji su programi, tvrdi, bili prožeti ideološkim i političkim nabojem partizanske borbe. No cilj Partije bio je konsolidirati i spojiti ta dva kazališta, partizansko i (malo)građansko, a taj, kako ga je nazvala, težak zadatak, na iznenađenje svih dobio je skladatelj i partizanski pukovnik, Splićanin Ivo Tijardović. On je tu zadaću, kao prvi intendant HNK u Hrvatskoj, uz pomoć ravnatelja Milana Sachsa i Božene Begović, izvrsno odradio.

Objasnila je da je Sud časti kojem je na čelu bio August Cilić – zvali su ga Jakobinac – bio vrlo blag i da su mnogi dobili zabranu rada samo nakratko, od tri do šest mjeseci, no i da su nakon odsluženja kazne rehabilitirani u HNK. Među njima su bili i prvaci Tito Strozzi, Božena Kraljeva, Oskar Harmoš, Joža Gostić i mnogi drugi. Lovro pl. Matačić je, međutim, bio osuđen na smrt, ali njemu je sudio Vojni sud. “Kazalište je moralo početi ozbiljno obavljati svoj posao, imati dramski, operni i baletni repertoar, a kako je većina prvaka bila kažnjena, u prvo vrijeme nije imao tko pjevati i nisu, primjerice, mogli postaviti ‘Toscu’ jer je pjevač koji je glumio lik Cavaradossija, odnosno Joža Gostič, bio kažnjen”, objasnila je Snježana Banović. Kad se napokon najesen Gostič slavodobitno pojavio na sceni u toj ulozi, doživio je grandiozne ovacije i skandiranje iz publike Jo-ža! Jo-ža!

Ansambl HNK tako je započeo s radom 15. rujna 1945., a prva premijera bila je “Matija Gubec” Mirka Bogovića. U naslovnoj ulozi nastupio je Dubravko Dujšin, a bila je to njegova posljednja uloga u životu. Dujšin je već tada, opisala je Snježana Banović, bio jako bolestan, najviše zbog posljedica mučenja u ustaškim zatvorima u koje je nekoliko puta bio zatvaran. U prvim danima nakon oslobođenja njega su, kao najvećeg i najistaknutijeg umjetnika, predlagali za intendanta, ali zbog lošeg zdravlja nije mogao prihvatiti tu funkciju te je ubrzo, u siječnju 1947. i umro, u 53. godini. Bio je to najveći pogreb u Zagrebu od onoga Stjepana Radića, a žalobnoj povorci nije se vidjelo kraja od Kazališta preko tadašnjeg Trga Republike do Mirogoja.

SPOMENULA JE I SLUČAJ JAKOVA GOTOVCA koji je neko vrijeme nakon rata proveo i u partizanskom zatvoru, i to “za tri zločina protiv naroda”, ali je i on bio ubrzo rehabilitiran. Na sudu su ga pitali o čemu je na gostovanju s HNK-om 1943. u Beču razgovarao s Richardom Straussom. Vrlo brzo se, tvrdi Snježana Banović, na repertoar HNK vratila njegova opera “Ero s onoga svijeta” – 1954. je proslavljeno svečano 200. izvođenje na sceni HNK – a nešto kasnije i “Zrinski”. “Imam dojam da su se nastojale što prije zaboraviti ratne rane. Redom svi socijalistički kroničari kazališta i kulture navodili su kao početak novoga socijalističkoga kazališta ono partizansko, nastalo u narodnooslobodilačkoj borbi. Stoga je razdoblje djelovanja kazališta u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj preskakano ili spominjano kao sramni žig na časnom liku hrvatske Talije, gurnuto je pod tepih i tamo je i ostalo sve do objave moje prethodne knjige”, rekla je Snježana Banović.

Za Belu Krležu ispričala je da je, iako je bila jedna od najistaknutijih glumica za vrijeme NDH, u novoj državi prošla bez ikakve kazne zahvaljujući svom suprugu. U svojoj prethodnoj knjizi opisala je da je Bela Krleža do 1943. uglavnom glumila u lakim komadima u Malom kazalištu u Frankopanskoj. Za njezinu snažniju afirmaciju nakon toga zaslužan je bio intendant i obiteljski prijatelj Krležinih Marko Soljačić. Spomenula je da Soljačić nije bio ustaša i da je očito bio čovjek partizanskog pokreta jer nakon oslobođenja nije bio priveden pred Sud časti niti je spomenut u bilo kojem negativnom kontekstu. “Bio je čovjek koji se borio za repertoar izvan reichovskih odrednica i napravio je i neke pomake, iako je vodio kazalište u teškim ekonomskim i ratnim prilikama koje su tada vladale Zagrebom”, ispričala je Snježana Banović.

Za Miroslava Krležu rekla je da je strahovao od odmazde partizana u prvim danima jer su ga tijekom rata zvali da im se priključi, no on se na taj poziv oglušio iz straha. No ubrzo po oslobođenju, tvrdi, nakon što je prošao prvi strah od odmazde, Krleža je postao blizak s Titom, njihov odnos bio je važan za jugoslavensku kulturnu politiku, a Bela je nastavila igrati u HNK, redovito na velikoj sceni i imala je znatan utjecaj na sastavljanja repertoara.

SPOMENUVŠI BRANKA GAVELLU, Banović je objasnila da je odmah na početku NDH nekoliko dana proveo u zatvoru, nakon čega je postao najvažniji redatelj ne samo predstava, nego i režimskih proslava, što mu je teško padalo. “Bio je ucijenjen svojim pravoslavnim porijeklom. Iz Zagreba je napokon pobjegao na samom kraju 1943., kada je napisao svoj zadnji tekst u ‘Spremnosti’, u kojem je na šifrirani način opisao bolesno društvo NDH. Nakon života u Bratislavi, Brnu i Ljubljani vratio se u Zagreb i HNK tek 1949., a tadašnji ravnatelj Ranko Marinković dao mu je da režira komad autora Ivana Dončevića znakovitog naziva ‘Kazna’”, opisala je Snježana Banović. Dodala je da je tako Gavella propustio režirati Krležin dramski komad “Gospodu Glembajeve” koji je pripremao 1941., ali ga je prije premijere ustaška vlast skinula s repertoara. “Glembajeve” je umjesto njega režirao – bio je i scenograf te predstave – Đoko Petrović 1946. koji je od partizanskog glumca postao ad hoc redatelj i kojeg je vlast poslala u Zagreb s mjesta intendanta HNK u Osijeku kao podobnog člana Partije. Gavella nikada u Zagrebu nije režirao taj veliki Krležin komad kojim se 1949. svečano obilježila stota izvedba u HNK.

Snježana Banović napomenula je da se u prvih 10 poslijeratnih godina trebaju razlikovati dva razdoblja. Do 1948. i sukoba sa Staljinom cenzura je bila pojačana, a socrealistička umjetnost bila je priznata kao jedina moguća. Do veće slobode nije se ipak došlo preko noći, osjećali su se razni doktrinirani, ideološki zahtjevi za njenim ograničavanjem i još uvijek je djelovala kontrola kazališne produkcije. No nakon Krležina referata iznesenog 1952. na Kongresu književnika Jugoslavije, u kojem se obračunao sa socrealizmom i govorio o nužnosti slobode stvaralaštva, stvari su se polako promijenile. Došlo je do primjetnog slabljenja političkoga nadzora u kulturi i može se reći da je stigla nova faza u procesu kulturnog preobražaja zemlje, a jedan od najvažnijih instrumenata nove kulturne politike proklamirane na V. Kongresu KPJ, održanom u Beogradu 1948., bilo je ”podizanje materijalne baze kulturnog života i kulturnog napretka”.

”VEĆ ISTE GODINE OSNOVANO JE u Beogradu Jugoslovensko dramsko pozorište, a uskoro i prvo Zagrebačko dramsko kazalište na Kaptolu te potom i njegov sljednik kazalište Komedija, a zatim i PIK, današnji ZKM te druga kazališta diljem zemlje. Bilo je to vrijeme kada se, uslijed promjena na društveno-političkom planu i Titova okretanja prema Zapadu, korjenito promijenio odnos jugoslavenskih vlasti prema novim stremljenjima u kulturi”, rekla je Snježana Banović.

Intendanti HNK, govori Banović, postavljali su se po političkoj direktivi kao i danas, samo je tadašnje kadroviranje bilo puno promišljenije. Za komunističku kulturnu politiku bilo je prvenstveno važno da na čelu ustanova u kulturi bude stručno obrazovan kadar, naravno, ideološki izgrađen, ali sa što širom kazališnom i općom kulturom te stručno obrazovan. Zato su na čelu poslijeratnih uprava HNK bili umjetnici i intelektualci od formata kao što su Ivo Tijardović, Ranko Marinković, Milan Sachs, Marijan Matković, Mirko Božić, Nando Roje, Sonja Kastl i drugi. Tvrdi da je danas suprotno – stručnost nije potrebna, važni su posluh i spremnost na spregu s političarima i činovnicima zaduženima za kulturu, koji s njom nemaju velike veze.

RADILO SE, NAVELA JE, na svojevrsnoj decentralizaciji kulture po francuskom modelu koji je tada provodio Charles de Gaulle. Spomenula je i primjer Titova izravnog uključivanja u kulturni život, kada je direktnim ukazom u obliku jedne jedine rečenice osnovao Jugoslavensko dramsko pozorište. “Njegova ideja bila je da se u Beogradu oformi kazalište u kojem bi igrali ponajbolji glumci iz svih jugoslavenskih republika te da se tako u izvrsnosti stvara novi identitet zemlje. Na sličan način bile su zamišljene i Dubrovačke ljetne igre, filmski festival u Puli i Sterijino pozorje u Novome Sadu”, rekla je Snježana Banović.

‘Svi socijalistički kroničari navodili su kao početak novoga kazališta ono partizansko, nastalo u NOB-u. Stoga je razdoblje djelovanja kazališta u NDH preskakano’

Na temelju takvih poteza smatra da su “krila narasla” i mladima u HNK-u koji su htjeli pokrenuti nešto svoje i tako su, uz pomoć Gavelle, osnovali 1953. Dramsko kazalište u Frankopanskoj, kasnije nazvano upravo po Gavelli. Njihova vizija novog mladog teatra bila je toliko dobra i jasna da su svojom inicijativom uspjeli pokrenuti političke strukture na vlasti i osigurati zgradu koju je nažalost HNK izgubio, od čega se ni danas nije oporavio. Tada je na čelu HNK bio Marijan Matković, kojeg se smatra najvećim intendantom 20. stoljeća. Snježana Banović opisala ga je kao vizionara u organizacijskom i u novo-repertoarnom smjeru, čiji je mandat 1953. neslavno završio zbog jedne subverzivne predstave. Radilo se, pojasnila je, o predstavi “Čovjek je dobar” Josipa Kulundžića u kojoj se propitivalo može li nacistički časnik biti dobar čovjek. “Jasno, dan nakon premijere, preokrenula se zemlja naopako! Tjednik Naprijed, partijsko glasilo, pokrenuo je progon, nastavili su ga Vjesnik i druge tiskovine, zasjedali su partijski forumi. Drugog dana Matković i Božić dali su ostavke i uskoro je postavljena nova uprava”, ispričala je Snježana Banović. Zanimljivo je da se nekoliko mjeseci prije zagrebačkog skandala isti dramski komad praizveo u Ljubljani bez problema.

DANAS JE U HNK, smatra Snježana Banović, nemoguće uprizoriti predstavu koja će dovesti u pitanje aktualni državno-politički sustav jer su strah i posluh uprava iznad svake umjetničke i organizacijske ideje. Stoga, istaknula je, nema predstava o nedaćama hrvatske tranzicije, primjerice o privatizaciji i pljački Hrvatske i sličnim pojavama iz suvremene hrvatske 25-godišnje povijesti. Smatra da razdoblje socijalizma, iako ga mnogi smatraju “željeznim godinama”, nije bilo potpuno rigidno. Kao primjer navela je da je u 50-ima, osim lošeg pokušaja implementacije samoupravljanja u kulturne pogone, nastupilo i razdoblje suradnje s inozemstvom, najviše kroz mrežu gostovanja i mogućnost školovanja umjetničkih kadrova, odnosno korištenja velikog broja stipendija koje su se dijelile preko Komisije za međunarodne veze u Beogradu. Na njenom čelu, rekla je, bio je srbijanski pjesnik, nadrealist Marko Ristić koji je svoja iskustva jugoslavenskog ambasadora u Francuskoj uspješno primjenjivao. Bez njega se mnogi umjetnici ne bi mogli školovati i usavršavati u prestižnim francuskim, britanskim, austrijskim trupama i školama, a ansambli ne bi nastupali na europskim pozornicama, u čemu su od svih u Jugoslaviji prednjačili Balet i Opera zagrebačkog HNK.

KAO PRIMJER VELIKOG INTERESA za kazalište navela je i slučaj iz 1949. kada je intendant Tijardović na molbu studenata iz Dalmacije postavio na repertoar svoju “Malu Floramye”. Red za ulaznice bio je dug nekoliko stotina metara.

“HNK je nekada bio u središtu društvenih zbivanja. Zahtijevala se svakodnevna produkcija na dvije pozornice”, rekla je Snježana Banović i naglasila da nije bio problem u tome kako privući publiku, nego kako zadovoljiti sve one koji su željeli posjetiti kazalište. To je rečenica koju ne možemo ni izdaleka primijeniti na današnji HNK koji, izvan premijernih i svečanih izvedbi, zjapi poluprazan.

Kao česta kritičarka današnje situacije u HNK-u, smatra da je to kazalište kao nikad u svojoj povijesti izvan prostora i vremena. Tvrdi da je produkcija sve slabija, a autocenzura, posluh i strah veći no ikada. Rezultat je to velike ravnateljske krize u kojoj loša kulturna politika, povezana s klijentelizmom i intendantskom bahatošću, rađa nezanimljive repertoare praznine. “Intendanti ne stoje ispred kazališta kao nekad, nego su se sakrili iza njega i s njim se poistovjetili. A umjetnici u našim nacionalnim ansamblima izabrali su, što je još poraznije, šutnju i propadanje”, zaključila je Snježana Banović.