Snježana Babić Višnjić, književnica i predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, objavila je novi roman za mlade „No Name“. U njemu oštro proziva institucije za propust da u djeci koja su umjetničke duše vide potencijal i pomognu im u integraciji u društvo koje je fokusirano samo na izvrsnost, pa su zato djeca prepuštena ulici, drogama, alkoholu te podložna anoreksiji, anksioznosti, depresiji i nizu poremećaja. Stoga je roman i podnaslovljen „Klinci s Ranžirnog“, što je parafraza romana „Mi djeca s kolodvora Zoo“.

Snježana Babić Višnjić dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Što vas je potaknulo na „No Name“?

Na pisanje romana potaknuo me je, nažalost, život. Kažem – nažalost, jer voljela bih da nisam „morala“ napisati taj roman. On se, zapravo, dogodio u mom okruženju, a ja sam ga samo privela u pogodnu romanesknu formu i zapisala, uz ponešto spisateljskih intervencija, kako bih dala glas onima koji su potisnuti na margine. A te mi je margine osvijetlilo odrastanje i školovanje mog sina i njegovih prijatelja, sve redom pametne, talentirane i osjetljive djece. Na pisanje me potaknulo sve ono s čime su se oni suočavali i nosili, kao i nerazumijevanje pojedinih sudionika u obrazovnom sustavu, mojih kolega, profesora, za specifičnosti puberteta i kako se on manifestira u senzibilnijih pojedinaca. Naime, na fakultetu smo u sklopu metodike često slušali upravo o tome kako ne smijemo pristupati učeniku s porugom ili ga ponižavati i etiketirati ako želimo postići dobre obrazovne i odgojne ishode. Zanemaruje se koliko su sitnice, ako spomenute situacije uopće možemo nazvati sitnicama, važne u formiranju pojedinaca u tim osjetljivim godinama, toliko osjetljivim da mnogi ne prežive to životno razdoblje, što tematiziram i u romanu. Nikako ne želim naljutiti mnoge vrijedne i predane profesore i pedagoge koji se nesebično posvećuju učenicima širom zemlje, samo želim istaknuti da je previše rupa u tom sustavu koji počiva, kao i mnogi drugi sustavi u našoj zemlji, na dobroj volji i entuzijazmu pojedinca, a ne na dobro postavljenom sustavu u cjelini. Ne zaboravimo da su simptomi neuklapanja djeteta iznadprosječne inteligencije i onih koji su ispodprosječno inteligentni u praksi slični – ne uklapaju se ili se teško uklapaju u školski sustav i nakon nekog vremena otupe i prestanu se truditi dokazati profesoru koji ih je na početku stavio u ladicu lijenih i neodgovornih. To je nedopustivo. Profesori moraju pomoći učenicima koji ne znaju što bi, oni im moraju pomoći otkriti sebe i svoje potencijale jer ih svi imaju, a ne samo oni koji će brzo pokazati svoju snalažljivost, spretnost i sposobnost brzog učenja u prvim klupama.

NACIONAL: Radnja prati srednjoškolce koji, kako kažete, najmanje čitaju. Koji su razlozi što ne čitaju i kako ih potaknuti na čitanje?

Niz istraživanja, kao i svjedočanstva knjižničara s kojima sam razgovarala, pokazali su da djeca koja su stekla čitateljske navike tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, u tinejdžerskim godinama prestaju čitati. Jedini način da se mlade potakne na čitanje jest približiti im teme koje ih intimno zaokupljaju, dirnuti ih u najosjetljiviji dio njihove osobnosti, onaj koji pomno skrivaju pred okruženjem, a koji upravlja njihovim životom. Tu mislim na niz emotivnih stanja, poremećaja, od različitih opsesivno-kompulzivnih ponašanja, nemira, strahova do poremećaja prehrane. Najvažnije je da oni u knjigama koje im se nude prepoznaju svoj strah, spoznaju da nisu sami, ma koliko se usamljeno osjećali, te da postoje mogućnosti njegova nadvladavanja.

NACIONAL: Roman ste podnaslovili „Klinci s Ranžirnog“, aludirajući na slavnu knjigu „Mi djeca s kolodvora Zoo“ koja opisuje sudbinu mladih u Berlinu u paklu droge. U ovom romanu pišete o sličnim problemima mladih, vaši likovi Kris, Miha, Mia, Jakov i Nina proživljavaju razne probleme i koriste stimulanse. Govorite i o anoreksiji, anksioznosti, depresiji, o problemima i poremećajima o kojima se ne razgovara, a sve više djece bori se s njima. Jesmo li u Hrvatskoj, a posebno oni koji donose odluke, svjesni stvarnosti u kojoj mladi žive?

Teško mi je priznati da je ono čemu sam se čudila kad sam čitala „Mi djeca s kolodvora Zoo“ postalo i naša stvarnost. Najviše me osupnulo to što kao vrsta ne napredujemo, ne učimo iz svojih pogrešaka, jer svi su čitali tu knjigu prije više desetljeća. Samo iz loše komunikacije, pod uvjetom da nema drugih problema u obitelji, proizlazi niz frustracija i problema koje se prenose na druge odnose i situacije u životu. No danas obiteljsku dinamiku, pa tako i komunikaciju, remeti i dinamičan način života. Sve te promjene na društvenom i gospodarskom planu, sve afere oko nas, sve se to odrazilo i na dinamiku unutar obitelji, promijenilo odnose snaga, oduzelo energiju, a mnogima i motivaciju da se, pritisnuti strahom od gubitka egzistencije, pokušaju izboriti za bolje. Ili su se bacili na rad kao jedini način da izađu iz škripca nužnosti. Svim naslijeđenim problemima dodali su se novi i dodatno opteretili obitelj. Neupitni autoriteti padaju, trebamo novi oslonac, novu sigurnosnu mrežu, i to ne samo djeca koja odrastaju nego i njihovi roditelji, izvrgnuti nizu galopirajućih promjena.

NACIONAL: Tko je odgovoran za ravnodušnost koju osjećamo kad su u pitanju ne samo mladi, već i bilo koji sloj hrvatskog društva?

Svi akteri društvenog života koji oblikuju naše društvo takvo kakvo danas jest. Mislim da nitko danas u našoj zemlji nije zadovoljan, mi smo zajednica nezadovoljnih ljudi kojima je svakodnevna navika razmjenjivati frustracije o svemu što ne valja do te mjere da više i nismo svjesni onoga dobroga pored nas. Dopustili smo pogrešnim ljudima, neempatičnima i bez vizija, da nas vode, ali oni i ne žele voditi, oni nas samo žele usidriti da bismo iz svog zajedničkog broda što više toga prekrcali na svoje malene brodiće, odvezli to u svoje tajne špilje/račune i tako nahranili svoju taštinu, dokazali sebi i drugima svoju vrijednost – koja nije ovjenčana vrlinama, nego podobnošću, snalaženjem i pripadnošću nekoj povlaštenoj grupaciji koja ima pristup dobrima. Mnogi misle da pojedinac nema moć utjecati na takve okolnosti, ali ima. Počnemo li odgojem i obrazovanjem usađivati prave vrijednosti i omogućavati pojedincu da razvije kritičko mišljenje, shvatit će da svatko ima moć u obliku vlastitog glasa na izborima da prekine s takvim iscrpljivanjem i ima pravo, pa i dužnost, reći svoje mišljenje svaki put kad uoči da se pred njim događa nešto nepravedno. Preduboko je usađen strah od iskazivanja nezadovoljstva ili traženja pravde, strah od gubitka egzistencije, strah od posljedica iskazivanja vlastitog mišljenja, strah od zamjeranja moćnicima… a jedini strah kojeg se istinski moramo bojati jest da ćemo svojoj djeci ostaviti gori svijet nego što su naši preci ostavili nama. To bi bio životni poraz svih nas, za koji snosimo kolektivnu odgovornost.

NACIONAL: Rekli ste mi da biste željeli upozoriti, prozvati institucije za propust da u djeci koja su umjetničke duše vide potencijal i pomognu im da se integriraju u društvo koje je deklarativno fokusirano samo na izvrsnost, pa su zato djeca su prepuštena ulici…

Već sam napomenula kako je važno graditi uravnoteženo društvo u skladu s vizijom kojoj težimo, a u kojem onda i sustavi i institucije funkcioniraju u skladu s time. Zašto tako često spominjemo Švicarsku? Zbog brige za pojedinca u sustavu, postojanja nekoliko obrazovnih razina koje oni biraju prema svojim preferencijama i u sklopu kojih svaki od njih može postići izvrsnost. Dakle, obrazovanje nije natjecateljski sustav pobjednika i gubitnika, nego valja omogućiti pojedincu da nauči gradivo, da se pripremi za život i postane koristan i zadovoljan. Nije tu dobro primjenjivati sportske kategorije jer sva ta djeca ostaju u zajednici i moramo imati mjesto za svakoga od njih. Tada si nitko ne može priuštiti da ga ne zanimaju zadnje klupe, jer takvo zanemarivanje moglo bi dovesti do nepoželjnih ponašanja tih pojedinaca jednoga dana, do nereda, ekscesa i sličnih izgreda kakvima svjedočimo. Zadovoljni ljudi se ne tuku na utakmicama. Svijest o tome da u obrazovnom sustavu stvaraš pojedinca koji će sutra pridonositi ili štetiti toj zajednici, definitivno otrežnjuje. Ali važno je i uvesti solidarnost i empatiju u svakodnevni život, ne samo u prigodničarsku retoriku.

NACIONAL: Predsjednica ste Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, kako vi kao Društvo, a onda i vi kao predsjednica, možete pomoći i nešto napraviti?

Ako imate volje, možete i morate djelovati, koliko god bilo teško probijati se kroz slojeve loših navika koje nam svima priječe lakše i dostojanstvenije postojanje. Kao društvo posebno smo posvećeni podizanju dostojanstva svojih članova i svijesti o njihovoj važnosti i vrijednosti za zajednicu u cjelini te za činjenicu da i oni, koliko god uživali počasti sredine u kojoj žive, moraju imati čime platiti račune. Trenutačno se borimo i sa starom navadom nakladnika da uzimaju tekstove naših pisaca bez naknade i prethodnog obavještavanja da ih namjeravaju uvrstiti u neki udžbenik te uspostavljamo novi protokol djelovanja kako više ne bi dolazilo do takvih kršenja autorskih prava, a radimo i na poboljšanju ugovora koje pisci sklapaju s izdavačima.

NACIONAL: Kad su knjiga i čitanje u pitanju, tko je odgovoran ili kriv za činjenicu da se u Hrvatskoj ne čita, ne samo da ne čitaju mladi već ni odrasli? U drugim europskim državama nije takav slučaj.

Odgoj i obrazovni sustav. Knjiga se počinje uključivati u djetetov život sa stvaranjem svih drugih važnih navika, s čitanjem prvih slikovnica, darivanjem knjiga u važnim prigodama, korištenjem knjiga kao paradigmi za učenje o životu. U Francuskoj ili Portugalu obitelji s djecom ulaze u knjižare, ne u trgovačke centre, i zadržavaju se satima među policama razgovarajući o knjigama. Tako knjiga postaje saveznik u odgoju, obrazovanju i cjeloživotni pratitelj. Kažu mi djeca na susretima da ne mogu čitati, pa čak i da im roditelji to brane, jer su preumorni nakon treninga svaki dan i moraju ići u krevet. U nas se, naime, sportu daje prioritet, jer ako se pokaže da je dijete izniman talent, može zaraditi milijune… Fascinirani smo materijalnim i mislimo da se njime sve može nadomjestiti, ali ono samo unutrašnje praznine u životu čini uočljivijima. Upozoravanjem na važnost čitanja stvara se osnova zadovoljnog čovjeka koji će lakše ostvariti postavljeni cilj. U prilog tome govori i to da najuspješniji ljudi današnjice poput Billa Gatesa i Elona Muska čitaju po pet knjiga na tjedan, a pet do sedam knjiga čitao je i Steve Jobs.