Vodomet na Jelačićevu trgu radi od jučer bez prestanka. Sinoć, do kasno doba noći, stajale su oko njega stotine obćinstava, gledajući krasni prizor, kako voda brizga uz plinske svjetiljke; čovjek bi mislio da su se najprotivnija dva elementa, voda i vatra izmirila. Svietli ban Ivan Mažuranić, praćen od preds. savjetnika gosp. Makse Mihalića gledao je također poslije 9. ure dugo ovaj prizor“, tako su o otvorenju zagrebačkog vodovoda 7. srpnja 1878.  pisale Narodne novine. U povodu otvaranja vodovoda u Zagrebu izdana je i bogato ukoričena Povelja, u kojoj su na naslovnoj stranici navedena imena cara, bana, gradskog načelnika i gradskih zastupnika. Upravo je ovaj „štiklec“ uvod u studiju „Vodovod u Zagrebu – od ideje do ostvarenja 1861-1878.“, objavljene u časopisu „Život umjetnosti“ 1998. godine, čiji je autor arhitekt Zlatko Jurić. U opsežnom tekstu koji opisuje nastanak prvog zagrebačkog vodovoda, navodi se kako je već 1861. u Gradskom zastupstvu, tadašnjoj Gradskoj skupštini, formiran Vodovodni odbor u kojem su bili gradski zastupnici Vatroslav Egersdorfer, Mijo Krešić, Guido Pongratz, Slavoljub Suhin, dr. Aleksa Vancas i gradski mjernik Janko Nikola Grahor.

Međutim, do početka gradnje bio je još dug put jer je osim žestokih rasprava o tome treba li vodu crpiti iz vrela na obroncima Medvednice ili iz savske nizine, jedna od osnovnih nedoumica u Gradskom zastupstvu bila je i „da li čitav poduhvat izvesti izdavanjem potpune koncesije građevnom poduzetništvu raspisom javnog natječaja ili se isključivo osloniti na financijske i tehničke sposobnosti Gradske općine“.

O tome je provedena i stručna anketa, a na sjednici Gradskog zastupstva u svibnju 1872. usvojen je prijedlog gradskog mjernika Ruperta Melkusa da se izvođač gradnje traži izdavanjem koncesije poduzetniku. Raspisan je javni natječaj koji je zaključen početkom 1873., a na njega se javilo 20-ak ponuđača iz raznih europskih zemalja. U uži izbor ušli su poduzetnici iz Frankfurta i Budimpešte. Pregovori su trajali cijelu 1873., ali su završeni bezuspješno jer su troškovi procijenjeni na 830 tisuća forinti.

Iza izgradnje pionirskih projekata i infrastrukture u formativnom razdoblju modernizacije grada Zagreba stajala je tadašnja tehnička elita (na slici Jurišićeva ulica). FOTO: Arhivske snimke

Nakon niza rasprava koje su uslijedile i ispitivanja gorskih vrela i potoka, zaključeno je 1874., kako se „za vodovod gradski ima uzeti voda iz zdenca u savskoj nizini, koji bi se smjestio na prikladnoj točki između Kolodvora i Ljubljanice.“ Nakon glasanja u Gradskom zastupstvu, Vodovodni odbor pozvao je nekoliko poduzetnika da daju ponude. Poduzetništvo dr. Pongratz&Moore, koje je ušlo u uži izbor zato što je izgradilo vodovod u Grazu, tražilo je koncesiju na gradski vodovod od 50 godina, nakon čega grad može otkupiti cjelokupni sustav po cijeni koja je 20 puta veća od prosječnog čistog dobitka u posljednje tri godine. Nekoliko mjeseci kasnije dr. Oskar Pongratz i John Moore odustaju od pregovora, da bi 1875., nakon niza polemičkih novinskih tekstova i analiza iskustava europskih gradova, konačno bilo odlučeno da će Gradsko zastupstvo snositi financijski trošak izvedbe i nadzora gradnje i za to uzeti zajam od banke. Vodovodni odbor bio je ovlašten pregovarati o zajmu od 250 tisuća forinti uz 6% kamate.

Savjetnik Karl Junker iz Beča izradio je detaljnu projektnu osnovu i precizni troškovnik za gradnju, a on je, nakon brojnih peripetija s izvođačima, na kraju postao i glavni projektant i voditelj cjelokupne gradnje. Tijekom 1876. započeli su radovi na oglednoj bušotini i pripremni radovi na iskopu glavnog zdenca u nizini ispod željezničkog kolodvora, a u kolovozu su počeli radovi na glavnom spremniku u Jurjevskoj ulici. No ni od tada nije sve išlo glatko. Naime, zbog povećanja predviđenih troškova, neuspješnih pregovora s francuskim izvođačem A.P. Duboisom i prijepora između Vodovodnog odbora i Gradskog zastupstva, gradonačelnik Ivan Vončina dao je neopozivu ostavku.

U sklopu izgradnje kanalizacije realizirana je fascinantna ideja – premještanje potoka Medveščaka iz jedne doline u drugu, čime se središte oslobodilo od goleme ekološke nevolje. FOTO: Arhivske snimke

Nakon toga, početkom studenoga 1876. došlo je do obustave radova. Oko cijele priče vodio se i medijski rat, pa su u zagrebačkim novinama Obzoru serijski objavljivani polemički tekstovi o toj temi. Radovi na Vodovodu nastavljeni su u kolovozu 1877., nakon čega su počele i žustre rasprave o cjeniku za uporabu vode iz gradskog vodovoda. U svibnju i lipnju 1878. neprestano se radilo na širenju vodovodne mreže, a „medijska taktika stalnog pritiska urodila je plodom“, piše arhitekt Zlatko Jurić pa je gradski Vodovod svečano otvoren 7. srpnja 1878. uz veliku svitu uglednika na svečanosti:

„Ban Ivan Mažuranić s tri odjelna predstojnika, kardinal-nadbiskup Josip Mihalović i biskup Pavlešić, zemaljski zapovjednika general barun Philipović s podmaršalima, gradonačelnik dr. Stanko Andrijević i svi gradski zastupnici. Svečanost je počela u 9 sati ujutro obilaskom i pregledom vodocrpnog zdenca promjera 5,6 m, dubine 9,6 m te strojarnice s dva parna stroja.

U vodovodni sustav položeno je 17.500 metara vodovodnih cijevi promjera 80-235 milimetara, a ukupan trošak gradnje bio je oko 291.000 forinti.

Nakon svečanog otvaranja za upravitelja Vodovoda privremeno je imenovan gradski mjernički pristav Milan Lenuci, uz obećanje da će, ako bude pokazao primjereno zalaganje biti definitivno imenovan. Lenuci je obavljao dužnost ravnatelja Gradskog vodovoda i nadgledao izvedbu radova na širenju vodovodne mreže sve do 1896., kada je postao gradski tehnički savjetnik, pošto je još od 1891. bio predstojnik Gradskog građevnog ureda“, piše Jurić u studiji o nastanku vodovoda u Zagrebu.

‘Vodovod i kanalizacija nadilazili su mandat jednog gradonačelnika, postojao je konsenzus poglavarstva i skupštine, za razliku od danas’, kaže Snješka Knežević

Snješka Knežević, povjesničarka umjetnosti, znanstvenica i autorica niza knjiga i znanstvenih članaka o povijesti arhitekture i urbanizma grada Zagreba, kaže kako su od 1865., prve regulatorne osnove Zagreba do 1914. i izbijanja Prvog svjetskog rata, izgrađene sve bitne pretpostavke za transformaciju malog provincijskog grada u moderni grad i metropolsko središte. Time se bavi i u knjizi „Urbanističko planiranje u Zagrebu u doba modernizacije (1865. – 1907.)“ na kojoj radi, a trebala bi biti objavljena za dvije godine, bude li zdravlja, kako kaže. Obuhvaća razdoblje od donošenja prve regulatorne osnove Zagreba do predstavljanje skice nove generalne osnove Milana Lenucija.

Na pitanje kada je započela izgradnja gradske infrastrukture, podsjeća kako je rasprava o izgradnji vodovoda počela još 1859., a onda je 1861. formiran i Vodovodni odbor u Gradskom zastupstvu; Gradska plinara izgrađena je 1862. i ubrzo nakon toga uvedena je i javna rasvjeta. Već 1876. ostvaruje se golemi projekt Zagreba, groblje Mirogoj, a 1878. završena je izgradnja vodovoda. Glavni kolodvor izgrađen je 1892., a radovi na kanalizaciji započeli su 1893. i uglavnom završeni do 1901.

„To su sve golemi projekti, o njima se dugo raspravljalo, postojali su različiti pogledi o tome kako izgraditi, na primjer, vodovodnu ili kanalizacijsku mrežu. Međutim, ti projekti su nadilazili mandat samo jednog gradonačelnika, postojao je kontinuitet i apsolutni konsenzus između gradskog poglavarstva i gradske skupštine ili Zastupstva grada Zagreba, kako se tada nazivala; kraće rečeno, o potrebi izgradnje svih tih sustava. Zašto? Zato što je to bio uvjet za modernizaciju i homogenizaciju grada“, tumači Snješka Knežević.

Emanuel Prister, počasni građanin grada Zagreb i donator, Rupert Melkus, Prvi urbanist i glavni inženjer Zagreba kojega je kasnije naslijedio Milan Lenuci. FOTO: Arhivske snimke

Komentirajući usporedbu između dvadeset godina mandata Milana Bandića i dvadesetak godina druge polovine 19. stoljeća, kada je gotovo sve bitno bilo izgrađeno, a Zagreb dobio današnji izgled, Snješka Knežević kaže: „Problemi dvadeset godina mandata Milana Bandića bili su potpuno drugačiji od problema tog razdoblja. Tada su sve to bili pionirski zahvati i sve je to realizirano u više mandata različitih gradonačelnika. Apsolutno ni jedan od njih nije smatrao da se osobno treba legitimirati nekim velikim projektom, za razliku od Bandića koji je iza sebe želio ostaviti atraktivne i prestižne realizacije, radilo li se o fontanama ili ‘Manhattanu na Savi’, koji doista nije imao šanse da bude izveden. Za njega su to bili projekti koji su ga trebali prikazati kao gradonačelnika koji prati suvremene globalne trendove i ulazi u natjecanje s metropolama. Njegovim prethodnicima u 19. stoljeću to nije padalo na pamet, oni su bili koncentrirati na to da grad Zagreb u tadašnjem opsegu dovedu do razine modernog srednjoeuropskog grada, a to je prije svega uključivalo izgradnju infrastrukture i prometne mreže. To je baza koja je u funkciji i danas. Međutim, te komunalne institucije kao gradski vodovod tada su vrlo ozbiljno radile ne samo na projektima proširenja mreže, već i na održavanju. Ali sve se to moglo realizirati isključivo temeljem političkih odluka. Postojao je potpuni konsenzus između politike i struke, ali i između Zemaljske vlade i gradskog poglavarstva. Jer ni jedan javni projekt u Zagrebu nije mogao proći bez odobrenja Zemaljske vlade. Ipak, postojala je golema želja za modernizacijom i europeizacijom grada koja je bila zajednička. No što se tiče realizacije, problem su uvijek bile financije. I zato su se sustavno uzimali zajmovi, dakako namjenski. Možemo se doista diviti tome kako se u tom razdoblju Zagreb modernizirao. Danas vidimo primjer loše komunikacije između ministarstava, Grada i Vlade koji bi morali surađivati i zato mnogo toga stoji“.

Kanalizacija potoka Medveščaka na razglednicama, veliki infrastrukturni projekt Grada Zagreba. FOTO: Arhivske snimke

Međutim, usprkos konsenzusu o potrebi modernizacije Zagreba, upravo oko izgradnje vodovoda bilo je velikih sukoba, tvrdi Snješka Knežević:

„U tom konkretnom slučaju postojale su dvije ideje, jedna je bila da se voda dovede iz gorskih vrela Medvednice, a druga da se izvede iz savske nizine. U rješavanje tog problema, što je osobito važno istaknuti, bili su uključeni eksperti iz cijele Europe, od Londona, preko Beča i Berlina do Budimpešte. To su bili vrhunski stručnjaci upravo za vodovod, a polemike su se vodile vrlo dugo. Tada je provedeno nekoliko javnih natječaja, u Zagreb su pozivani inženjeri, međunarodni eksperti za tu tematiku, osnivani su različiti odbori i komisije, a i građanska javnost aktivno je sudjelovala u raspravama. Na kraju je prevladala ideja nizinskog vodovoda. Tijekom tih velikih i žučnih rasprava i polemika Emanuel Prister, veletrgovac i neko vrijeme predstojnik Izraelitske općine, a bio je i počasni građanin Zagreba, naručio je 1874. nacrt vodovoda Zagreba i poklonio ga Gradu. Htio je presjeći i okončati diskusiju. Ta gesta je izazvala pohvale, ali i neke sumnje, ali je ipak potaknula gradsku vlast da se požuri realizaciju. Prister se time potvrdio kao veliki donator, kao i prije. Ta epizoda važna je i za povijest Zagreba, ali i za povijest židovske zajednice koja je dala veliki doprinos napretku grada na svim planovima.“

Komunalne institucije za gradski vodovod ili kanalizaciju tada su vrlo ozbiljno radile na proširenju mreže i na održavanju. Ali sve se moglo realizirati samo političkom odlukom

Snješka Knežević ističe i kako je iza izgradnje pionirskih projekata i infrastrukture u formativnom razdoblju modernizacije Zagreba stajala tadašnja tehnička elita: „To su bili inženjeri koji su bili obrazovani na visokim tehničkim školama, odnosno fakultetima, u srednjoeuropskim središtima Beču, Budimpešti, Grazu, Zürichu. Svi zaposlenici tadašnjeg Gradskog građevnog ureda, koji se bavio svim komunalnim, urbanističkim i građevinskim problemima grada, imali su politehničko obrazovanje, a ono je uključivalo niskogradnju, cestogradnju, visokogradnju, mjerništvo, arhitekturu. Bili su svestrani. Prvi urbanist i glavni inženjer Zagreba bio Rupert Melkus, a kasnije ga je naslijedio Milan Lenuci. I u Građevnom odsjeku Zemaljske vlade također su bili zaposleni visokoobrazovani inženjeri koji su uspješno surađivali s gradskim službama i vlasti.“

Podsjeća i kako je grad tada, kao i danas, bio zadužen „do grla“, ali su se rezultati vidjeli. „Zajmovi su se uzimali u cijeloj epohi modernizacije, da bi se uopće moglo urbanizirati područje Donjeg grada koji u današnjem opsegu nastaje u drugoj polovini 19. stoljeća. Grad je osiguravao javni interes, gradio javne prostore, ulice, trgove i infrastrukturu, a zemljišta je od 1860-ih godina, nakon tzv. Bachova apsolutizma, najprije sistematski otkupljivao, parcelirao i prodavao privatnim investitorima kad su pojedina područja bila opremljena za izgradnju. Međutim, postojali su odgovarajući ‘alati’, od 1865. generalna regulatorna osnova, postojao je građevni red koji se stalno poboljšavao, a Grad je nadgledao proces urbanizacije, pa i izgradnju svake pojedine kuće. Kako sam već rekla, uzimao je bankovne zajmove, najviše od Ugarske hipotekarne banke iz Budimpešte, što je nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe više-manje bilo politički uvjetovano.

Istina je da je grad bio do grla zadužen, no bez obzira na to, upravo su u to doba izgrađeni najvažniji infrastrukturni projekti, javni prostori i zgrade koji su od Zagreba učinili hrvatsku metropolu. U skladu s dvama urbanističkom planovima, iz 1865. i 1887., Zagreb se do Prvog svjetskog rata razvio u granicama Draškovićeva – Republike Austrije – Ilica – pruga. Gradilo se i izvan tih granica i na periferijama, ali urbani i srednjoeuropski karakter imalo je samo to područje. No bez obzira na arhitekturu koja mu je dala identitet, na Zelenu potkovu, Mirogoj i Tuškanac, pa i vodovod po mojem je uvjerenju najveći projekt koji je realiziran u to vrijeme bila kanalizacija. Unutar tog golemog, skupog i kompliciranog projekta realizirana je fascinantna ideja, a to je premještanje potoka Medveščaka iz jedne doline u drugu, što je završeno za dvije godine, od 1896. do 1898. i oslobodilo središte od goleme ekološke nevolje. A kanalizacija je uglavnom izvedena od 1893. do prijelaza stoljeća. To je bio golem korak koji je uvelike predodredio razvoj u budućnosti.“

Mreža vodovoda i pregledni nacrt kanalizacije Grada Zagreba 1892. godine. FOTO: Arhivske snimke

Osvrćući se na današnju situaciju zapuštene vodovodne mreže koja se godinama nije obnavljala i pucanje cijevi, Snješka Knežević naglašava kako problemi s vodoopskrbom, s kojima se danas susreću Trešnjevka i Trnje datiraju iz kasnijeg razdoblja, a ne iz doba modernizacije Zagreba:

„Milan Lenuci je 1891. naslijedio Ruperta Melkusa kao predstojnika Gradskog građevnog ureda i preuzeo sve projekte koji su se tih godina množili, još je 1900. izradio Osnovu za proširenje vodovoda Zagreba na tzv. gorske predjele. Ali nije bio sklon opremanju područja južno od željezničkih pruga do Save, Trnja i Trešnjevke komunalnom infrastrukturom, odnosno njihovoj urbanizaciji. Protivio se od 1904. i da se za ta područja izradi regulatorna osnova, zato što je uvjeravao da bi izgradnja kanalizacije i vodovoda bila mnogo kompliciranija i skuplja zbog konfiguracije tla, a postojao je problem regulacije Save. Kasnije u skici regulatorne osnove iz 1907., u kojoj radikalno rješava problem željezničkog čvora kao glavne prepreke za širenje grada do Save, obuhvaća i te periferije, što je značilo da za njih predviđa vodovod i kanalizaciju i prometnu mrežu. Modernistički urbanistički regulacioni generalni plan predvidio je još radikalnije rješenje problema. Nije realiziran zbog izbijanja rata, ali je ostao zalogom za budućnost.“

Na primjedbu da je komunalna infrastruktura u starim periferijama ostala problem do danas, Snješka Knežević kaže kako u tom kontekstu mora spomenuti gradonačelnika Holjevca koji je „prekoračio“ Savu.

„To je bio povijesni iskorak u širenju grada, nastao je Novi Zagreb, ali su zbog toga potpuno zanemarene te stare periferije, što je ogromna hipoteka s kojom se borimo i danas. Trešnjevka je u međuratno doba doživjela djelomičnu urbanizaciju, a time i izgradnju infrastrukture, ali je zadržala periferijski karakter, kao i veći dio Trnja. Već u to doba bilo je i kritika, ali i planova. Postoje dakako razlike u stanju tih područja.

Unatoč tome što se poslije Drugog svjetskog rata na jednom i drugom mnogo gradilo, nije se, na primjer, odustalo od industrije. A dijelovi Trnja zadržali su karakter sela, nemaju čak ni vodovod, kamoli kanalizaciju. To što u Trnju danas vidimo, to su fragmenti nekih planova, ideja i projekata. Uz Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu su straćare, a straćare se redaju i uz istočnu stranu veličajnih Bandićevih fontana u Ulici hrvatske bratske zajednice. Od 1990-ih Trešnjevka se preizgrađuje, kao da ne postoje urbanistički i drugi planovi. Odnosno, oni se ignoriraju, nema kontrole. Sadašnji skandal na Selskoj cesti pokazuje da nisu otklonjene hipoteke, a najteža je među njima zastarjela, neodržavana komunalna infrastruktura. To je tema kojom se svaka ozbiljna gradska uprava treba baviti, ali to se sustavno zanemarivalo.

‘Dijelovi Trnja i Trešnjevke zadržali su karakter sela, nemaju čak ni vodovoda, kamoli kanalizaciju. Ostali su slijepa pjega, nisu osmišljeni urbanistički’

Ne mislim pritom samo na Bandića, već i na njegove prethodnike. Zato naslijeđena infrastruktura na Trešnjevki nije mogla podnijeti novu i najnoviju izgradnju. To kaotično stanje djeluje kao neplanska ili ‘divlja’ gradnja. U Trnju su pak i Lenuci 1907. i modernistički plan potkraj 1930-ih predviđali novo metropolsko središte Zagreba. Rješavali su i problem željezničkih pruga. Tako ih Lenuci uklanja iz užeg središta grada, a regulacioni plan diže pruge visoko na stupove, kao što se tada prakticiralo u mnogim europskim i američkim gradovima.

Ništa od toga nije ostvareno, ali su se svim tim problemima bavili poslijeratni planovi, raspisivali natječaji, diskutiralo se i predlagalo – uzalud. Veliki dijelovi Trnja i Trešnjevke nazivaju se, urbanističkim rječnikom, potkonsolidiranim područjima, takvima koji vape za reurbanizacijom. Upravo takvim područjima bave se gradske uprave, urbanisti i arhitekti u europskim gradovima. Ne grade se novi gradovi, nego se konsolidiraju zapuštene zone, industrijske, lučke, stare periferije.“

Snješka Knežević se pet desetljeća bavi urbanističkom tematikom Zagreba i smatra da odgovornost za takvo stanje grada nije na struci:

„Zagreb nije deficitaran u razmišljanju, znanstvenim i intelektualnim bavljenjem problemima grada, već je deficitaran u izvedbi. U povijesti je bilo dokumenata i studija koje su predviđali prostornu integraciju Donjeg grada, Trešnjevke, Trnja i Novog Zagreba, do čega nikada nije došlo. Nakon što je ‘prekoračena’ Sava, u Novi Zagreb uložena su znatna sredstva, izgrađena je nova infrastruktura, u izgradnji su sudjelovali i najbolji arhitekti. Novi Zagreb se danas valorizira kao uspješno urbanističko-arhitektonsko ostvarenje, pa i u međunarodnim razmjerima. Ali ovaj ogroman međuprostor, Trešnjevka i Trnje, ostao je slijepa pjega. Unatoč generacijama planova, prijedloga i ideja oni nisu osmišljeni urbanistički, ima u njima i kvalitetne arhitekture, ali prevladava negativno naslijeđe. Nemaju ni suvremene infrastrukture koja je uvjet njihove transformacije u središte, o čemu se sanja više od stotinu godina, a što se obećavalo. A sada smo u drugoj dekadi 21. stoljeća. Nadam se da nova gradska vlast ima viziju kako da se suoči s tim povijesnim hipotekama i barem nešto popravi.“