Moći “ući” u tuđe cipele, sagledati svijet iz druge perspektive, vidjeti “dalje od svog nosa” – sve su to izrazi kojima opisujemo empatične osobe, one koje svijet čine boljim mjestom.

Prema pozitivnoj psihologiji, već dojenčad osjeća brigu za druge. Beba će početi plakati kada čuje drugu bebu da plače. Mala djeca razvijaju empatiju u dijeljenju, ispričavanju i pomaganju drugima te kroz blizak odnos s roditeljima, a koliko je to važno i za njih same, potvrđuje studija objavljena u znanstvenom časopisu International Journal of Behavioral Development.

Ona je pokazala da će djeca koja su bliska sa svojim roditeljima odrasti u ljubazne, brižne i pažljive ljude. Osim što će svijet činit boljim i njima samima bit će bolje – imat će manje problema s mentalnim zdravljem tijekom ranog djetinjstva i adolescencije. Djeca oponašaju svoje roditelje i tako uče društvene vještine koje su im kasnije u životu od pomoći.

Nasuprot tome, djeca koja su u ranom djetinjstvu patila od manjka roditeljske ljubavi i pažnje, vrlo vjerojatno neće biti empatična u budućnosti.

“Odvajanje vremena za izgradnju toplih i bliskih odnosa između roditelja i djece u ranom djetinjstvu imat će pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje te prosocijalnost tijekom djetinjstva i adolescencije”, rekao je koautor studije Ioannis Katsantonis, znanstvenik na Sveučilištu Cambridge u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prosocijalnost je pojam koji obuhvaća ljubaznost, empatiju, uslužnost, velikodušnost i volontiranje.

Za potrebe ove studije znanstvenici su analizirali podatke o više od 10.700 djece rođene između 2000. i 2002. Anketirali su roditelje i djecu u dobi od pet, sedam, 11, 14 i 17 godina, koristeći standardizirane upitnike koji mjere simptome mentalnog zdravlja kao što su depresija, tjeskoba i agresija, društveno poželjna ponašanja, odnose i disciplinske prakse.

Otkrili su da, što su djeca bila bliža svojim roditeljima u dobi od tri godine, to su više ljubaznosti, empatije i velikodušnosti pokazivala dok su odrastala. Nasuprot tome, djeca čiji su rani odnosi s roditeljima bili emocionalno napeti ili su bila zlostavljana, u manjoj su mjeri razvila pozitivne društvene navike.

Studija je također otkrila da se mentalno zdravlje stabilizira tijekom adolescencije. “Nakon određene dobi, obično smo mentalno zdravi ili mentalno bolesni i imamo fiksnu razinu otpornosti”, objasnio je za portal Health Day Katsantonis.

S društveno poželjnim ponašanjem to nije slučaj, što pruža priliku za intervenciju i usmjeravanje djece na pravi put.

Razvijanjem empatije otvaramo vrata, ne samo razumijevanju drugih, već i rastu vlastitog unutarnjeg svijeta.