Svi su imali različite puteve do smrti u Ulici jabuka u Buči, riskantna evakuacija, posuđeni bicikl, ranjeni roditelj. Jedan od njih čak je bio iz Rusije.

Na kraju je u toj ulici pronađeno najmanje 20 mrtvih u civilnoj odjeći, žrtava ratnih zločina ruskih snaga.

Bili su uglavnom ustrijeljeni i ostavljeni na cesti tjednima da se raspadnu, a snimke koje su prenijeli AFP i drugi mediji potaknule su ogorčenje i nove sankcije protiv Rusije te povećanje pomoći Ukrajini.

Pitanja o tim ubojstvima je daleko više od odgovora, ali nazire se obris slike kako istražitelji otvaraju istrage i očevici svjedoče o strahotama koje su se dogodile u Jablunskoj ulici (Ulici jabuka).

Ukrajinski tužitelji rekli su u četvrtak da istražuju desetoricu ruskih vojnika zbog mogućih ratnih zločina u Buči, precizirajući da su osumnjičenici optuženi da su civile držali kao taoce i da su ih mučili da izvuku iz njih informacije.

Ovo su priče o ubijenima.

Rafal pucnjave

„Otišli smo zajedno, vratio sam se sam”, rekao je Oleksandr Smagliuk (21), prisjećajući se tog jutra 6. ožujka.

Ruski tenkovi bili su u Buči više od tjedan dana. Ukrajinska protuofenziva pokrenuta nekoliko dana prije nije bila uspješna i agresor je počeo stezati obruč oko ključnog grada na putu prema Kijevu.

Evakuacija stanovnika Buče postajala je sve riskantnijom, pa i nemogućom. Grad je već bio odsječen, bez struje, vode i mobilnog signala.

Mihajlo Romaniuk (58) je 6. ožujka u 10,30 sati zajedno s Smagliukom, dečkom svoje nećakinje, naumio posjetiti mladićeva oca koji je bio u bolnici, teško ranjen u raketnom napadu.

Smagliuk i Romaniuk također su mislili da će ondje biti struje da napune mobitele.

Vozili su bicikle i za nekoliko minuta stigli u Jablunsku ulicu. Tada je počela pucnjava.

„Nikoga nismo vidjeli. Sve do kraja nisam shvatio odakle su hici došli. Samo sam čuo pucnjavu i vidio ga kako pada. Skrenuo sam niz ulicu da pobjegnem”, rekao je Smagliuk.

Mještani su AFP-u rekli da su čuli i vidjeli pucnjavu iz više smjerova za vrijeme okupacije pa je vjerojatnije da je više od jednog snajperista gađalo prolaznike na ulici.

Ulica koja vodi prema Irpinu postala je istureni položaj ruskih postrojbi koje su zauzele grad, a da mještani to nisu odmah ni shvatili.

Tenkovi su razmješteni u vrtovima kuća i na ulici, podignute su barikade i vojnici su se rasporedili po okolnim zgradama.

„Prvo što su učinili je da su zauzeli položaje i počeli pucati na sve što se kreće, svakoga tko bi se približio. Pucali su čak na kipove”, rekao je načelnik policije Buče Vitalij Lobas.

Romaniukovo tijelo ležalo je 28 dana na kolniku, natečenog lica okrenutog ustranu i stisnutog u grimasi, s narančastim rukavicama na rukama.

Tijelo je pokupljeno 3. travnja nakon oslobođenja grada.

U njegovoj smrtovnici navodi se da je zadobio „balističku traumu glave, izazvanu penetracijom metka, višestruke moždane lezije i frakturu lubanje” i zaključuje se da je riječ o „ozljedi od automatskog oružja s namjerom ubojstva”.

Taj sterilni opis ne otkriva ništa o tome tko je on bio u životu.

Bio je građevinski radnik u Buči, mjestu koje je raslo privlačeći obitelji iz Kijeva u potrazi za mirnim životom u blizini prirode.

„Volio je pjevati, bio je veseo, i volio je malo popiti”, prisjeća se njegova šogorica Viktoria Vatura (48).

Romaniuk je pokopan 18. travnja bez posljednjeg ispraćaja i bez svećenika. Četvero članova njegove obitelji reklo je samo par riječi iznad njegova grobu u Buči.

„Jednostavan čovjek koji je volio život i nikada nije nikome naudio”, rekla je Vatura za AFP.

Ruke u zrak na ruskoj kontrolnoj točki

Mihajlo Kovalenko, njegova supruga i kći pokušali su 5. ožujka pobjeći iz Buče automobilom.

Kad je taj 62-godišnjak stigao u Jablunsku ulicu „izišao je iz automobila uzdignutih ruku” kako bi prišao ruskoj kontrolnoj točki, rekao je Artem, dečko Kovalenkove kćeri, koji nije želio reći svoje puno ime.

Vojnici su ipak zapucali. Kći i supruga uspjele su preživjeti.

Njegova supruga bila je teško ranjena u nogu dok je bježala, rekao je Artem.

Mihajlovo tijelo, ustrijeljeno izbliza, ležalo je 29 dana na boku na kolniku Jablunske ulice u modroj vjetrovki i elegantnim bež hlačama.

To je bio okrutan i neočekivan kraj za čovjeka koji je volio klasičnu glazbu i skupljao stereo opremu i jako volio šetnje slikovitom okolicom Buče.

Rodbina ga je identificirala po odjeći na fotografiji koju je AFP snimio izdaleka 2. travnja.

„To je bilo strašno”, rekao je Artem.

Artem je 18. travnja bio pozvan u mrtvačnicu u Buči kako bi identificirao tijelo. Njegova djevojka sada je izbjeglica i liječi se na psihijatriji u Bugarskoj. „Budi se svake noći” pošto je vidjela očevo ubojstvo.

Kovalenko je pokopan u crnom lijesu u Buči 18. travnja, u nazočnosti samo Artema i dvoje rođaka, po izvjestitelju AFP-a.

Maksim neustrašivi

Krv je tekla ispod tijela Maksima Kiriejeva, koje je ležalo licem okrenutim prema tlu kod kružnog toka između Jablunske ulice i Jaremčuke.

Njegovo tijelo bilo je jedno od tri koja se vidi na potresnoj AFP-ovoj fotografiji. Ruke su mu bile svezane iza leđa bijelom trakom od platna koje su Ukrajinci nosili kako bi se vidjelo da nisu borci.

Taj je 39-godišnji građevinski radnik do tada uspijevao izbjeći Ruse i preživjeti skrivajući se po podrumskim skloništima, rekla je Irina Ševčuk (52), poznanica koja mu je za vrijeme invazije postala prijateljica.

„Svi su ga zvali ‘Maksim neustrašivi’”, rekla je za AFP stotinjak metara od tragova njegove krvi koji se još vide na tlu, više od mjesec dana nakon njegove pogibije.

Nadimak je dijelom zaslužio spremnošću da pomogne ljudima koji su se morali kretati između skloništa.

Njegovi posljednji trenuci sustigli su ga nakon nekoliko tjedana ruske vojne okupacije, koju je dokumentirao video snimkama i porukama čak i pošto je Ševčuk evakuirana sredinom ožujka zbog nestašice hrane.

Tada je 17. ožujka s još najmanje jednim muškarcem izišao iz skloništa. Navodno se želio presvući na obližnjem gradilištu, rekla je Ševčuk.

Nikada se nije vratio.

„Jako je važno zadovoljiti pravdu za Maksima jer ako ih ne kaznimo, oni (Rusi) će u budućnosti učiniti isto”, rekla je.

Posuđeni bicikl

Volodimir Brovčenko (68) morao je nešto obaviti.

„Tog je dana morao odvesti bicikl u Vorzel, radio je ondje”, rekla je njegova šogorica Natalia Zelena, govoreći o susjednom gradu.

„Bicikl je posudio od nekoga i toga ga je dana morao vratiti”, rekla je, dodajući da je u životu radio različite poslove.

Njegova supruga pokušala ga je odgovoriti od toga s obzirom na opasnu situaciju, ali otac dvoje djece odlučio je ipak krenuti.

Ubijen je 5. ožujka dok je vozio bicikl Ulicom jabuka.

Zelena i njegova supruga Svitlana Brovčenko identificirala ga je s fotografije AFP-a koja prikazuje njegovo tijelo na ulici.

Susjed je pokušao maknuti Volodimirovo tijelo odande, ali je i on bio dobio metak.

No preživio je, rekla je Zelena (63).

Brovčenko je tako ležao na kolniku s plavim biciklom tjednima, dok mu tijelo nije uklonjeno nakon što su se Rusi povukli.

„On je bio iz Rusije, negdje iz oblasti Gorkovski”, rekla je Zelena. „Ali živio je ovdje od 1976.”