Podatak da se dramatik i ilirik Marin Držić rodio 1508. godine nije dokumentiran, a izvodi se iz činjenice da je 1526, kad se stric Andrija u njegovu korist odrekao upravljanja nad dubr. crkvom Svih Svetih (Domino), najvjerojatnije postao punoljetan.

Držići su bili vlastela koja su se najvjerojatnije u XII. st. iz Kotora preselila u Dubrovnik. Tijekom dvaju stoljeća u Republici su obnašali ugledne državne službe koje su im pripadale zbog plemićkoga statusa. Prema navodu iz genealogije Jeronima Vlahova Držića ‘Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika’ (Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia) plemstvo su izgubili u doba epidemije kuge 1348. jer je predak Marin Valijev Držić napustio grad u strahu pred bolešću, unatoč zabrani vlade o napuštanju grada, no zapravo je riječ o tome da spomenuti Marin nije imao muških potomaka u zakonitom braku, ali je imao izvanbračnoga sina Živka, koji nije mogao naslijediti očev plemićki status.

A smrt je Marina Držića dočekala u Veneciji, 2. svibnja 1567. godine. Pokopan je u bazilici sv. Ivana i Pavla (Zanipoli). Na vijest o smrti nadgrobnicama pisanim hrvatskim jezikom reagirali su M. Vetranović (Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba i Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina) i Antun Sasin (Antun Sassi u smrt Marina Držića), a sonete na talijanskom jeziku napisali su Sabo Bobaljević (Držiću, čiji sladak, čist i mio pjev – Darsa il cui puro, vago, e dolce canto) i Miho Monaldi (U smrt gospara Marina Držića – In morte del Signor Marino Darsa). Dana 2. X. 1567. brat Vicko pozvan je da otkupi stvari koje je Marin ostavio Ivanu Bartulovu Nalješkoviću kao zalog za načinjeni dug. O datumu i mjestu smrti izvijestio je J. Držić u obiteljskoj genealogiji. Grobno mjesto nije poznato.