Proces dogovaranja saborske većine na trenutak je u kadar doveo pitanje radništva tijekom obilježavanja 1. svibnja.

Radništvo je poput medija, čiji Dan se danas proslavlja, bio zapostavljen tijekom čitave izborne kampanje. Europski trendovi, usprkos relativno visokom broju mandata ‘lijevih’ stranaka, ipak pokazuju jačanje desničarskih ideja.

Lijeve stranke su to sve manje, a desne sve više radikaliziraju svoje zahtjeve. Nacionalnim se, koje stvara atmosferu ugroženosti od svega što je drugačije, nadoknađuje egzistencijalno i esencijalno za što je neophodno raditi i proizvoditi. Pod plaštom ‘dobrobiti za Hrvatsku’ podvlači se korupcija, krađa, srednjovjekovna indoktrinacija lažnim kršćanskim vrijednostima i njihovim praksama. Prijeti se provjetravanjem medija, Lex AP već počinje djelovati na građansku savjest, traži se kroatizacija i poslušnost, revidiranje antifašističke povijesti Hrvatske, a opiranje istoj proziva ‘jugo-nostalgijom’ i ‘anti-hrvatskim’ djelovanjem.

Rijetki su glasovi koji se tome uporno i nepokolebljivo opiru, ne skrećući od proklamiranih ideja ljevice s kojima su ušli u politiku. Na sindikalnoj sceni to je predsjednik Novog sindikata Mario Iveković. U politici to radi , predsjednica Radničke fronte Katarina Peović gošća emisije Zrinke Vrabec Mojzeš ‘Na vrućem stolcu’ Radio Nacionala.

Emisiju UŽIVO slušajte OVDJE.

Je li danas radnicima bolje danas? Jedina prosvjedna povorka bila je ona Radničke fronte. Sindikalna borba se svela na jagmu za članstvo i reprezentativnost u kojoj je stvorena jedna sindikalno darvinistička priča u kojoj se bore  za članstvo.

Danas su radnici, svi – i IT stručnjaci i Bolt Wolt. Radnici svi su radnici. Nitko se ne bori, kako u sinidikatima tako i u političkim strankama za ono što im je zadaća.

Mi smo sada u jednoj konjunkturi gdje rastu plaće što bi se dogodilo i da je AI bili na vlasti. Mi sada imamo novo robovlasništvo gdje Karamarkov sin ima tvrtku za uvoz radne snage, kao i sin Kaića. Dozvoljena je liberalizacija uvoza radne snage koja se pretvorila u robovlasničke odnose i to se ne može drugačije nazvati.

Ta nominalna ljevica ne želi reći da se poslodavcima išlo na ruku da se snizi cijena radnika i da oni govore da je to u redu, onda je normalno da ljudi se okreću desnici kada vide da su im plaće sve niže i onda ih se huška na migrante i imamo ozbiljne fašističke poruke.

Ljude se uvjerava da su nemoćni. Mi smo pasivni do trenutka kada nas se ne gurne do kraja jer ovaj narod je pokazao da je nakon toga opak. Opet dolazi recesija i Vlada je donijela Zakon kojim je pritisak na radnike. U trenutku kad svi izađemo na ulice mi smo nepobjedivi, ali to se treba dogoditi.

Možemo! je rekao da s uvozom strane radne strane nema sniženja cijene rada, a to nije točno.

Lijeve opcije su napravile sve da mi ne uđemo u Sabor. Mi smo bili jako jasni, pozivali smo na veliku koaliciju ‘ljevicu’ . SDP je vodio vrlo perfidnu politiku prije izbora, oni su rekli da je naš antikapitalizam bio sporan i dan prije ulaska Milanovića koji je bio najveći antiradnički premijer, oni su nas izbacili.

Velika je razlika između radikalne i ekstremne ljevice. Mi mislimo da moramo zahvatiti u korijen i mijenjati stvari, a ekstreman znači da ste i agresivan.

Ekstremizma će biti sve više ukoliko se ljevica ne približi radnicima, jer desnica ima jednostavne odgovore – a to je utjeha, svrstaj se uz nas i biti će ti dobro. To je opasno.

Nije me se vrijeđalo samo kao ljevičarku već me se cipelarilo kao ženu i to je u Saboru bio samo jedan mali dio onog što žene prolaze u stvarnom životu.

SDP je nama prišao jer su im članovi govorili da smo mi najbolji izborni partneri, a onda su malo prije izbora rekli da im smeta naša antikapitalistička politika. Ljudi nisu birali tko im je najdraži nego tko ima najveće šanse, tako smo izgubili zastupnike.