SLUČAJ PRLIĆ I DRUGI Pročitajte najvažnije informacije o slučaju

Haški sud (ICTY) objavit će 29. studenoga pravomoćnu presudu u slučaju Prlić i drugi, najopsežnijem predmetu u povijesti suda.

Optuženi/Nepravomoćno osuđeni

Jadranko Prlić – predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Osuđen na 25 godina zatvora

Bruno Stojić – ministar obrane HRHB, zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora

Slobodan Praljak – prvo predstavnik MORH-a u HRHB, a kasnije načelnik Glavnog stožera HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora

Milivoj Petković – prvo načelnik Glavnog stožera HVO-a, kasnije, od Praljkova imenovanja, zamjenik zapovjednika HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora

Valentić Ćorić – Načelnik Uprave vojne policije HVO-a; u studenom 1993. imenovan za ministra unutarnjih poslova HRHB. Osuđen na 16 godina zatvora

Berislav Pušić – zadužen za kontrolu u kriminalističko-istražnom odjeljenju Uprave vojne policije, predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, na čelu povjerenstva

kojoj je povjerena uprava nad svim zatvorima i zatočeničkim centrima HVO-a, predstavnik HVO-a u odnosima s međunarodnom zajednicom i visokim dužnosnicima Hrvatske i BiH. Osuđen na 10 godina zatvora

Svi su se dobrovoljno predali i prevezeni su u pritvor ICTY-ha 5. travnja 2004.

Statistički podaci

Broj sudskih dana: 465
Broj svjedoka tužiteljstva: 249
Broj dokaznih predmeta tužiteljstva: 4914
Broj svjedoka odbrane: Prlić (24), Stojić (19), Praljak (17), Petković (9), Ćorić (6), Pušić (0).
Broj dokaznih predmeta odbrane Prlić (1619), Stojić (1032), Praljak (1047), Petković (764), Ćorić (422), Pušić (63)
Broj dokaznih predmeta Sudskog vijeća: 15

Optužnica

Prvobitna optužnica potvrđena je 4. ožujka 2004., a objavljena 2. travnja 2004. Dana 16. studenoga 2005. tužiteljstvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe protiv optuženih. Dana 22. ožujka 2008. tužiteljstvu je naloženo da izmijeni optužnicu kako bi dodatno pojasnilo određene navode. Druga izmijenjena optužnica podnesena je 11. lipnja 2008. i postala je važeća optužnica.

Optuženi su se na temelju individualne i zapovjedne odgovornosti teretili za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršenje zakona i običaja ratovanja.

Konkretno za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije i zatvaranja, nehumana djela, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila, uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmjera, okrutno postupanje, protupravni fizički rad, bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, pljačkanje javne i privatne imovine, protupravni napad i teroriziranje civila.

Suđenje

Početak suđenja: 26. travnja 2006.
Završne riječi: od 7. veljače do 2. ožujkka 2011.
Raspravno vijeće: Jean-Claude Antonetti (predsjedavajući), Árpád Prandler, Stephan Trechsel, Antoine Kesia-Mbe Mindua (rezervni sudac)
Tužiteljstvo: Kenneth Scott, Douglas Stringer
Odvjetnici odbrane: Za Jadranka Prlića Michael G. Karnavas Suzana Tomanović, Za Brunu Stojića Senka Nožica, Karim A.A. Khan, Za Slobodana Praljka Nika Pinter, Nataša Fauveau-Ivanović, Za Milivoja Petkovića Vesna Alaburić, Guénaël Mettraux, Za Valentina Ćorića Dijana Tomašegović-Tomić, Dražen Plavec, Za Berislava Pušića Fahrudin Ibrišimović i Roger Sahota.

Suđenje je počelo 26. travnja 2006. Tužiteljstvo je završilo s izvođenjem svojih dokaza 24. siječnja 2008. Dokazni postupak obrane počelo je 5. svibnja 2008., a završilo 17. svibnja 2010. Završne riječi iznesene su od 7. veljače do 2. ožujka 2011.

Presuda

Dana 29. svibnja 2013. raspravno vijeće izreklo je presudu u kojoj je potvrdilo odgovornost optuženih za zločine u općinama Prozoru, Gornjem Vakufu i Jablanici te gradu Mostaru.

Po težini nedjela ističe se selo Stupni Do koje su 23. listopada 1993. napale oružane snage HVO-a. Pripadnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” silovali su i seksualno zlostavljali tri žene i ubili 36 osoba, uključujući troje djece od 13, 8 i 3 godine. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.

Suci su također utvrdili da je 8. studenoga 1993. tenk HVO-a cijeli dan otvarao vatru po mostarskom Starom mostu koji se dan poslije srušio. Iako ga je koristila Armija BiH, pa je za HVO predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje mosta prouzrokovalo je neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara.

Udruženi zločinački poduhvat i upletenost Hrvatske u međunarodni spor

Sudsko vijeće većinom je glasova ocijenilo da je sukob između HVO-a i ABiH 1993.-94. bio međunarodni sukob. Iz dokaza se vidi, kazao je sud, da su se snage hrvatske vojske borile zajedno s pripadnicima HVO-a protiv ABiH i da je Republika Hrvatska imala opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.

Taj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili postati nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom.

U prosincu 1991. čelnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (uključujući tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja nužno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na područjima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni.

U najmanju ruku od kraja listopada 1992., Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorija Herceg-Bosne.

Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad muslimanima od siječnja 1993. do travnja 1994. uglavnom ukazuju na očigledan obrazac ponašanja. U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici UZP-a kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne, ocijenilo je Vijeće.

U pogledu svakog od optuženih, suci su se većinom glasova uvjerili da su značajno pridonijeli UZP-u i da iz njihova doprinosa proizlazi da su namjeravali ostvariti zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva.