Nina Violić, Iva Jerković i Lana Barić, glumice HNK u Zagrebu, pripremaju predstavu ‘Zločin na Kozjem otoku’ koja prati tri žene ‘osuđene’ jedna na drugu u samoći i izolaciji otoka. Umjetnice govore o položaju žene u hrvatskom društvu, za koji smatraju da je grozan

Nova predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, najizvođenija drama jednog od vodećih talijanskih dramatičara Uga Bettija – „Zločin na kozjem otoku“ – premijerno će biti izvedena 18. svibnja u prostorijama Brodarskog instituta, koji tako postaje pozornica. Kako kaže Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, tom su lokacijom htjeli ukazati na vrhunsko kulturno dobro koje je Zagrepčanima nepoznato:

„Brodarski institut je kompleks čuvenog arhitekta Marijana Haberlea koji će publika imati priliku posjetiti i u jednom njegovom dijelu ondje gledati predstavu. Nije riječ o novoj sceni HNK, već o site specific projektu. Redatelj Paolo Magelli odabrao je tu lokaciju jer savršeno korespondira s tekstom ‘Zločin na Kozjem otoku’.“

Agata, koju igra Nina Violić, Silvija (Iva Jerković) i Pia (Lana Barić) supruga su, kći i sestra Enrica, koji je nestao negdje u zarobljeništvu, u logoru. Žene su ostale same, vezane njegovom odsutnošću. Njihov je suživot obilježen i određen tom zajedničkom traumom. Dolazak muškarca u njihov skučeni, izolirani prostor narušava te potom uništava taj dogovoreni međusobni mir i inicira buđenje erosa u sve tri žene.

Nina Violić igra Agatu, suprugu nestalog Enrica. Kaže da je Agata žena koja se zaljubljuje do smrti. Za nju je ljubav isto što i smrt:

„Ona je od onih žena koja ispred svega stavlja ljubavni odnos s partnerom, čak i ispred svog djeteta. Zato mi je najzanimljiviji njen odnos s kćeri, koji je potpuno lud, iracionalan, stravične rečenice Agata govori svojoj kćerki Silviji, koju igra Iva Jerković, kao da ulazi u neki prostor nesvjesnog bunila u kojem se izgovara ono što nikada ne bismo rekli, kao u Buñuelovim filmovima. Agata je tvrdoglava za poludit’ i ljubomorna k’o pas, ali je šašava i bedasta istovremeno. Ovaj se tekst bavi podsvjesnim i neizgovorenim, onim što mislimo i prestrašimo se što smo to pomislili, on nema veze s realizmom. Kada bismo ga realno čitali, ta lica bi bila neki monstrumi, a mi se trudimo biti ljudi od krvi i mesa, sa svim manama i našim pogrešnim odlukama i čežnjama.“

Nina Violić, Iva Jerković i Lana Barić glumice su HNK u Zagrebu koje s redateljem Paolom Magellijem rade novu predstavu – ‘Zločin na Kozjem otoku’ – u Brodarskom institutu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Budući da se predstava izvodi na novoj sceni, u Brodarskom institutu, Nina Violić pojasnila je treba li se navikavati na novu lokaciju. Kaže da je s Magellijem prvi put radila prije 22 godine, u prostoru napuštenog porno kina u Bogoti u Kolumbiji:

„Igrala sam Anku iz Krležinog ‘Kraljeva’, visjela sam na trapezu i žbuka oronulih zidova padala je po meni, to je bio naš početak, napravili smo zajedno puno predstava u kazalištima, ali što se tiče ambijentalnog prostora, uslijedile su Aristofanove ‘Ptice u šumi’ u Dubrovniku, kad nam je tehnika posjekla scenografiju na dan generalne probe, zatim ‘Don Juan’ na Malom Brijunu u kojem smo Ana Begić i ja izvodile rafal od nekih 40 istarskih psovki, svaku predstavu bih poderala glas. Predzadnje naše ambijentalno druženje bio je ‘Hamlet’ na Lovrijencu u kojem i ovo ljeto igram Gertrudu i to je možda moja najnježnija uloga koju sam radila s Paolom, tako da je ovaj izlet u Brodarski institut samo nastavak jednog ludog izazovnog putovanja.“

Nina Violić osvrnula se i na budući Zakon o kazalištima koji će uskoro biti pušten u javnu raspravu. Ističe da je zahvalna svim kolegama koji su se bavili zakonom posljednjih dana jer ona nije bila u mogućnosti zbog proba i igranja „Agonije“ po drugim gradovima:

„Bilo mi je prilično teško uskladiti sve obaveze tako da nažalost nisam imala vremena za zakon. Nadam se da će ministrica uvažiti naše izmjene jer se ovaj prijedlog zakona na jedan strašno okrutan i ponižavajući način odnosi prema glumcima. Primjerice, kad su u pitanju evaluacije umjetničkog doprinosa svake četiri godine. Mi nismo Švedska, zna se jako dobro kako se rade evaluacije u našoj zemlji – ravnatelj, šef, direktor, vlasnik dovede svoju komisiju i oni odlučuju ono što ravnatelj, šef, gazda želi. Govorimo o zemlji u kojoj se iz političkih razloga glumce proganjalo i nije im se dalo da rade, i to vrlo nedavno, gdje po raznim vijećima i komisijama sjede uglavnom neki ljudi za koje nisi nikad čuo, nego ih je netko tamo doveo jer su poslušni i na taj način bildaju svoju važnost. Ministrica ne smije dopustiti da se umjetnike na taj način ocjenjuje. O tome koliko mi vrijedimo govori samo naš rad i naš doprinos i prema nama se treba primjenjivati zakon o radu isto kao i prema svim ostalim ljudima koji rade.“

Lana Barić u predstavi igra Piju, sestru nestalog Enrica. Ovo je treća predstava koju radi s Paolom Magellijem i kaže da je uvijek beskrajno uživala radeći s njim, kao i sada: „Uz njega se osjećam sigurnom i opuštenom, znam da se mogu igrati s ulogom, probati što god želim. Paolo je uvijek spreman i kazalište ga jednako veseli kao i kad smo prvi put radili skupa prije skoro deset godina. Jako voli glumce, on je jedan od redatelja s kojima najviše volim raditi i nadam se da ću opet imati priliku. Tekst je izvrstan, zahtjevan, uglavnom smo svi non-stop na pozornici i takve izazove volim.“

Samoća prati sve tri žene oko kojih se odvija radnja teksta i predstave, a otok samo povećava taj osjećaj. No život na otoku može se shvatiti i kao izolacija od stvarnosti, kao potpuno odsustvo komunikacije, pa Lana Barić pojašnjava kako je ona doživjela samoću:

„Ja sam i sama sklona samoći i ona mi je ugodna. Ne zato što je sama po sebi takva, nego je meni tako lakše. Ali izolacija je negdje i neživljenje života, ziheraška je i tako je jednostavnije. Pia se zatekla u toj situaciji, ali ona je ne raduje i zapravo se silno želi maknuti i na toj radnji sam i gradila ulogu – na njenoj ustrajnosti da konačno pobjegne i vrati se u grad. Ja osobno nikad ne bih mogla živjeti na otoku ili na bilo kojem mjestu gdje je manjak mogućnosti, opcija. Zato što bih htjela imati stvari pod kontrolom i ako ne želim nekamo ići, to je zato što imam kamo, a neću, a ne zato što nema ničega. Sam po sebi tekst je jako zahtjevan i ta izolacija koju one žive mi je turobna, ne sviđa mi se. Beživotna je. Sve tri su udaljene jedna od druge iako su svakodnevno usmjerene samo na sebe tako da su si zapravo u toj blizini – najdalje. Tužno mi je to. Zato sam i inzistirala na tome da Pia bude živa i da je dolazak stranca na otok izuzetno raduje, da je raduje povratak u život. Podigli smo taj tekst na drugu razinu, ta se muka osjeti, ali fokus nije na njoj. Fokus je na usamljenosti i kako je ili pobijediti ili se u njoj dobro osjećati.“

‘Nadam se da će na tapet doći Vatikanski ugovori i da će se ići ka sekularizaciji države, jer Crkva žene svodi na funkciju, ponajviše reproduktivnu’, kaže Lana Barić

Sve tri žene u neobičnom su suodnosu jedna s drugom i taj odnos je jako važan. Lana Barić komentirala je situaciju u kojoj se žena u Hrvatskoj nalazi danas, posebno u svjetlu najnovije marketinške kampanje koja je trebala značiti jačanje ravnopravnosti, a zapravo je postala simbol neravnopravnosti i novih rodnih stereotipa, kao i slučaja gospođe Mirele Čavajde:

„Puno sam se bavila time, a i dalje se time bavim u filmovima koje pišem i režiram. Odnos države i društva prema ženama i dalje je grozan. Na prestrašnom slučaju gospođe Čavajde koji pratimo u medijima samo se potvrdila opća mizoginija koja je i dalje sveprisutna, ako smo ikada gajili iluzije da nije. Odnos prema ženama je bolji ako gledamo srednji vijek, ali hoćemo li to nazvati napretkom? Nadam se da će nekad u skoroj budućnosti opet na tapet doći, ako ne raskidanje, onda svakako revizija Vatikanskih ugovora i da će se ići ka kakvom-takvom pokušaju sekularizacije ove države jer Crkva ima veliku ulogu u rodnom stereotipiziranju žena, svodeći ih na funkciju, ponajviše reproduktivnu. Konkretno, u Bibliji imate u poslanici sv. Pavla Efežanima i rečenicu da je muškarac glava ženi kao što je Krist glava Crkvi. Osobno sam je čula ni manje ni više nego na jednom vjenčanju.“

S obzirom na to da se sve tri žene nađu u bespoštednoj i okrutnoj borbi za naklonost muškarca Angela, pritom zaboravljajući na moral, a misleći samo na sebe i svoje zadovoljstvo, Lana Barić rekla je što joj je bio najveći izazov u utjelovljenju Pije. Baš zato što imamo jednog frajera oko kojeg se vrte tri žene, kaže, odbila je igrati bilo kakve osjećaje kao što je ljubomora:

„Odbila sam igrati bilo što što bi razjedinilo nas tri u odnosu na njega, kako se često želi prikazati žene – kao neprijateljice jedna drugoj. Odbijam to igrati. To mi je naporno i dosadno. I ne želim muškarcu dati tu moć. Naprosto ne želim. A to se često tako postavlja u kazalištu i na filmu.“

Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nova lokacija na kojoj će se izvoditi predstava – Brodarski institut – povezana je i s činjenicom da HNK u Zagrebu nema veći broj scena koje bi se mogle češće iskorištavati jer tri ansambla jednostavno ne stignu dovoljno puta mjesečno izvoditi sve predstave za koje postoji interes. Lana Barić kaže da je to sad već strašno naporno za glumce i glumice u ansamblu:

„Manifestira se na način da zapravo puno više probamo i obnavljamo naslove nego što ih igramo. Baš sam zato i rekla da ću tražiti u Ugovoru u radu da mi se radno mjesto preimenuje iz glumica u probačica. Kontinuirano probamo, obnavljamo predstave jer ih ne igramo dovoljno, igramo ih u velikim razmacima tako da ih ne stignemo izigrati, uigrati, nego se konstantno prisjećamo i to je jako iscrpljujuće, zaista jest. Predstave rastu igranjem, a naše se nikada ne razviju jer ih ne stignemo igrati zato što termina nema.“

Glumica Iva Jerković igra Silviju, kćer nestalog Enrica, u predstavi „Zločin na Kozjem otoku“. Kaže da Paolo Magelli od glumca traži specifičnu energiju, intenzivnost, traži da prelaze svoje granice i to joj je bilo jako uzbudljivo raditi. Zanimljivo je počela njezina suradnja s ovim redateljem: „Neobičan je moj prvi susret s Magellijem. Naime, ja sam igrajući alternaciju Zrinki Cvitešić u Magellijevoj ‘Mački na vrućem limenom krovu’ uskočila u njegov gotovi proizvod. Morala sam napraviti nekakav svoj proces koji bi tome odgovarao i bilo je nešto strašno prirodno u tome, nisam imala nikakve glumačke nedoumice ili da sam se osjećala nesigurno u toj režiji, dapače.“

Iva Jerković objasnila je na koji je način doživjela samoću te koliko može biti inspirativna samoća koju proživljava njezin lik:

„Izolacija je nekakav životni lajtmotiv zadnjih tri-četiri godine iz svima znanih nam okolnosti i to je nešto poznato velikoj većini danas, u većoj ili manjoj mjeri. Meni osobno samoća je potrebna. Svijet postaje sve brži, intenzivniji, od informacija se doslovno ne možeš obraniti ili makar ih filtrirati, čovjek se lako zagubi u tome. Zato se povremeno povlačim, da se ponovno pronađem i skupim.“

Ova drama Uga Bettija napisana je neposredno nakon Drugog svjetskog rata pa je prožeta nekom nevidljivom tamom. Danas je čovjek, nakon pandemije i novog rata u Europi, gotovo pa u identičnim mentalnim pozicijama. Iva Jerković objasnila je kako je tekst doživjela iz pozicije današnjeg vremena:

„On je više nego nužan. Nakon kriznih vremena ljudi bi se okrenuli čvrstim strukturama koje su sa sobom nosile razna ograničavanja. Slobodu govora je pojela politička korektnost koja je uzela neke zamahe u apsurdno. S druge strane, gledajući što se događa u Poljskoj i, sad najnovije, u SAD-u po pitanju prava žena na abortus, bojim se ponavlja li se povijest. Ovaj tekst govori o apsolutnom oslobađanju. Spomenuti slučaj u SAD-u ne samo da nas vraća korak unatrag što se tiče ravnopravnosti žena već se odjednom u 21. stoljeću povlači pitanje kontrole žena i oduzimanja prava na slobodu. Nije ugodno.“

I Iva Jerković se slaže s Lanom Barić po pitanju nove lokacije, odnosno nasušne potrebe za novom scenom HNK u Zagrebu. Kaže da je predstava živi organizam i treba joj vremena da stasa, da naraste. To se dobiva kroz učestalost igranja, što HNK ne može omogućiti, a to je šteta.