Ovih dana u Sloveniji će početi premještanje žrtava masovnog zločina u rudniku Barbarin rov u Hudoj jami kod Laškoga, potvrdila je u razgovoru za Slovensku televiziju Dragica Bac iz ministarstva za rad i socijalnu politiku.

Vlada je za to osigurala 800.000 eura s ciljem da se izvrši dostojan pokop svih žrtava kako bi se zatvorilo to bolno poglavlje, kazala je Bac.
Projekt izmještanja i pokopa oko tri tisuće ubijenih iz rudnika na mariborsko groblje Dobrava, gdje se nalazi “park sjećanja” za ubijene u poratnim likvidacijama vojnika “poraženih vojski” i civila, potrajat će do kraja iduće godine. Na novom mariborskom groblju Dobrava gdje također leže i mnoge žrtve “križnog puta” već je prije desetak godina postavljen spomenik s napisom “Mrtvima u spomen, živima u opomenu”.
“Cijela je Slovenija posuta kostima ubijenih”, kazala je Bac u razgovoru za Slovensku televiziju, podsjetivši na skoro 600 do sada evidentiranih masovnih grobnica iz tog perioda širom zemlje.

U zapuštenom rudniku blizu Celja u ožujku 2009. godine otkrivena su mumificirana tijela 432 žrtve u više slojeva, a povjesničari po visini slojeva u susjednoj rudarskoj jami vjeruju da je u njoj još 2200 do 2500 ubijenih, pa će i njihovi posmrtni ostaci biti iskopani i prebačeni u Maribor gdje je u šumi kod Tezna još veće poratno stratište, u kojemu je ubijeno i mnogo hrvatskih žrtava u proljeće i ljeto 1945, pri završetku ratnih operacija.
Otkrivanje žrtava Hude jame u 2009. godini izazvalo je u Sloveniji i širem međunarodnom okruženju svojevrstan šok – iako se za lokacije stratišta i ranije znalo, ali se o tome šutjelo – zbog toga jer su žrtve bile brižno sakrivene iza sedam betonskih, željeznih i glinenih pregrada, kako zločin ne bi dospio u javnost.
“Kad sam toga dana došao u Hudu jamu i pogledao užasan prizor, zaplakao sam”, kaže dr. Mitja Ferenc, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Ljubljani koji je vodio vladin projekt sondiranja i otkapanja žrtava u nekoliko stotina masovnih grobnica.
On ne smatra da je suočavanje s prošlošću još završeno i upozorava da do dostojnog pokapanja žrtava dolazi prekasno jer država nije osiguravala dosta sredstava i potpore istraživačima i svom povjerenstvu za tzv. “prešućene grobove”.
S njiim se ne slaže povjesničar Jože Dežman koji je tu komisiju vodio i smatra da je Huda jama na Slovence imala katarzični učinak za suočavanje s prošlošću.
“Od Hude jame prije šest godina mnogo se toga dogodilo, došlo je do plodotvornog dijaloga o tom problemu”, kazao je Dežman za Slovensku televiziju.
“Šest godina nije mnogo, reakcijsko vrijeme nije bilo kraće niti u drugim društvima koja su suočena sa zločinačkim dijelom svoje povijesti”, kazao je Dežman.
Iako neke civilne udruge smatraju da bi žrtve Hude jame trebale ostati i biti dostojno pokopane tamo gdje su i umrle, njihov pokop u Mariboru prihvaćen je od strane vlade i šire javnosti zbog bojazni da bi se Huda jama mogla pretvoriti u svojevrstan “antikomunistički muzej” koji bi zlorabila dnevna politika. Osim toga, Ferenc upozorava da se od kosturnice u samoj Hudoj jami odustalo jer su tijela žrtava većim dijelom mumificirana, pa ih je potrebno pokopati na klasičan način, za što na stratištu nema odgovarajućih uvjeta.
Prema istraživanjima slovenskih povjesničara, navela je u svom prilogu Slovenska televizija, za likvidacije na potezu od Laškoga do Hrastnika u tom dijelu Slovenije bila je zadužena lokalna organizacija KNOJ-a u koju je bilo uključeno nekoliko stotina pripadnika partizana i njihovih simpatizera, a postrojbu je vodio i likvidacije koordinirao Konrad Pevec, rudarski radnik koji je kasnije postao direktor rudnika Laško, a organizirao je i akciju zatvaranja svih ulaza u rudnik Barbarin rov, kako bi se tragovi zločina prikrili.
Žrtve su, kazuju povjesničari i očevici, pred rudnik dovođene kamionima, morale su sa sebe skinuti odjeću, a kasnije nakon ulaska u rudnik na mjesto gdje će poginuti i obuću. Ubijani su uglavnom mecima u glavu, a oni koji su se opirali ili odbili izuti također i hladnim tupim oružjem, uglavnom rudarskim čekićima.
Među njima je bilo i žena i djece, a dio žrtava ostavljen je živ ili ranjen da umre u užasnim okolnostima, što je pokazao i raspored žrtava nakon otkopa jer je bilo očito da su neke od njih došle do prve pregrade, pokušavajući izaći na slobodu, te tamo morale stati i umrijeti.
Iako su mnoga od imena izvršitelja zločina i naredbodavaca poznata, nitko zbog zločina u Hudoj jami nije bio optužen niti nakon osamostaljivanja Slovenije i otkrivanja masovnih ubojstava u poratnom periodu na njenom tlu, a najveći dio počinitelja i naredbodavaca danas je mrtav, navode povjesničari i istraživači tog povijesnog razdoblja.
Neki od njih zato sumnjaju da je još uvijek moguća lustracija tog povijesnog razdoblja ili ideološko pomirenje nakon podjela iz Drugog svjetskog rata, ali i pravo suočavanje s traumatičnom prošlošću.
Ona često i danas progoni Slovence,  često uklopljena u povijesne polemike i dnevni politički diskurs.