Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak  komentirala je promjene zakona o inkluzivnom dodatku i osobnom aistentu: “Osobe s invaliditetom imaju dodatne troškove jer su troškovi invaliditeta izrazito visoki. To su troškovi na lijekove, pomagala, različite nadopune prehrani. Naknade i prihodi iz socijalnih sustava nisu dovoljni za život. Sve to što je u zakonodavnom okviru učinjeno ne prati inflaciju i krizu. Naknade i osnovice remete stanje koje je izrazito teško za sve. To je gašenje požara, mnoge osobe nisu dobile naknade jer to dobiva samo određen broj osoba s invaliditetom”, rekla je Slonjšak za N1 te navela da su u Hrvatskoj trenutno 624 tisuće osoba s različitim oštećenjima.

Pravobraniteljica navodi da treba uvesti pravednost te bi trebala porasti osnovica naknada, ali i kroz porezne olakšice bi se moglo pomoći osobama s invaliditetom jer ne nalaze se sve osobe s invaliditetom na popisu besplatnih lijekova ili pomagala na koja imaju pravo.

“O inkluzivnom dodatku se priča već skoro 15 godina. Već nekoliko godina zaredom je rečeno da će zakon biti donesen. To nije pitanje samo ove Vlade nego pitanje svih Vlada. Predugo sam u ovom sustavu da znam koliko je sustav trom. Na ovim je zakonima trebalo kontinuirano i nonstop raditi. To je nešto zbog čega se treba sjesti i brifirati dok se ne dođe do rezultata. Ne znam ni tko je u radnoj skupini”, rekla je te dodala: “Uvijek sam skeptična kad se u proceduru pusti neki zakon jer je bitno da prijedlozi budu razmatrani od stručnih ljudi koji žive taj život i koji će imati korsiti od tog zakona”.

Slonjšak navodi kako je nacrt Zakona o inkluzivnom dodatku jako važan jer treba nadomjestiti one nedostatke koje sustav ima, a vezani su uz pokrivanje troškova invaliditeta.

“Zakon o osobnom asistentu je trenutno u e-savjetovanju, i to će savjetovanje trajati do 31.12. te apeliram na građane s invaliditetom da daju svoje mišljenje u e-savjetovanju. Što se tiče najavljenih prosvjeda, on je legitimno pravo, svatko nalazi svoj način da se izbori za ono što mu treba. Uvijek se zalažem da svaka osoba dobije sve one pomoći i podrške u kući da ondje ostane što dulje, da se rasterete oni koji skrbe o njoj. Na kraju se dogodi da obole i roditelji, i braća i sestre i nastane kaos u cijeloj obitelji. Znam da sustav kaže da se ne može to sve financirati, ali je li njima onda bolje dati tu podršku obitelji nego da ta osoba nas kraju završi u ustanovi, a to onda nije život nego preživljavanje?”, rekla je Slonjšak.

Ona navodi da ovi zakoni nisu tu doneseni zbog sustava, ali su osobe s invaliditetom dio tog sustava.

“Ne želim da kad se donese zakon da osobe s invaliditetom kalkuliraju hoće li izgubiti aisstenta ako rade. Bitno je raščisitti pitanje cenzusa. Osoba s invaliditetom stvarno nema puno koje rade, a i to malo osoba koje žele raditi i dati svoj doprinos ne mogu jer nemaju uvjete”, rekla je te dodala: “Vrlo je važno da se obrazovanje više usmjeri na potrebe tržišta rada, a ako želimo da osobe s invaliditeom budu obrazovane, onda trebamo osluškivati potrebe osoba s invaliditetom. Mi danas imamo situaciju da osobe u visokom obrazovanju imaju problema s asistentima ili prijevozom. U Zagrebu unatoč niskopodnim autobusima i tramvajima, prijevoz opet nije prilagođen osobama s invaliditetom”.

Za kraj navodi da i dalje postoji različiti vidovi diskriminacije pri zapošljavanju. Isto tako, roditelji s djecom s invaliditetom često dobivaju nerazumijevanje od poslodavaca i kolega.

“Moramo biti svjesni da osobe s invaliditetiom žele raditi, ali moramo im dati priliku. Danas je u Hrvatskoj 7 tisuća ljudi koji primaju različite oblike asistencije. Još nije jasno koliku će plaću imati asistenti. Danas je satnica asistenata 4 tisuće kuna a to je ispod minimalca. Sretan si kad ti netko dođe raditi, ali opet nisi sretan kad ti netko dođe, a ne radi onako kao bi trebao jer nije educiran. Zato te osobe brzo odu, tu vlada velika fluktuacija u radu. Trebamo učiti jedni od drugih”, rekla je.