Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, koji se obilježava 3. prosinca, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak upozorila je u subotu na povrede prava gotovo sedam tisuća osoba s invaliditetom koji i dalje žive segregirani u posebnim ustanovama.

Kada prihvatimo da su djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom dio našeg društva i da im je mjesto među nama – tada invaliditet neće biti razlog za segregaciju i izdvajanje u posebne ustanove i škole, poručila je.

Pravobraniteljica Slonjšak smatra da bez te ključne promjene u našoj svijesti nema aktivnog odnosa i konkretnih postupanja stvaranju pristupačnog i uključujućeg okruženja u svim društvenim područjima.

Najveći broj osoba koje su isključene iz društva, njih 3 976 su osobe s psihičkim teškoćama što ukazuje na nedostatke u području zdravstvene zaštite uz izostanak rehabilitacije i nedovoljnu podršku u zajednici.  Ministarstvo zdravstva do danas, upozorila je Slonjšak, nije donijelo strateški dokument kojim bi se predvidjelo rješavanje tog problema, unaprjeđenje liječenja suvremenim pristupima i razvoj potrebnih usluga dok je u Europskom socijalnom fondu za razdoblje od 2014.-2020. osigurano 86.500.000 eura za poboljšanje socijalne infrastrukture i prelazak s institucionalne skrbi na skrb u zajednici.

Država nije razvila sustav rehabilitacije u zajednici

Upravo zbog nedostatka socijalnih usluga u domovima živi i 600 djece s teškoćama u razvoju i 2 781 osoba s intelektualnim teškoćama, tjelesnim invaliditetom, ali i gluhe i slijepe osobe. Stoga je, ocijenila je, opravdana bojazan građana da će, kada im zatreba podrška i usluga u zajednici zbog posljedica invaliditeta, biti isključeni iz društva.

Situacija u kojoj se osobe s invaliditetom smješta u ustanove samo zato jer im je primjerice potreban nadzor kod redovnog uzimanja lijekova su i dalje pravilo, a ne iznimka. Ne postoji svijest koliko je teška povreda prava osoba s invaliditetom koje žive u ustanovama gdje se ograničava njihova sloboda kretanja, gdje provode život prema domskom rasporedu u kojem je svaki dan isti.

Te osobe, navela je pravobraniteljica, žive bez ikakve privatnosti i u interakciji samo s osobljem ustanove kojeg nema dovoljno da bi im pružilo podršku za sudjelovanje u aktivnostima u zajednici pa čak niti za njihovu rehabilitaciju u pravom smislu te riječi koja bi značila uključivanje u život.

Jedino što je moguće u takvim uvjetima je njihovo čuvanje; isključeni su iz mjera kojima se predviđa rehabilitacija i zapošljavanje ako ne mogu raditi tipične poslove koji se nude na tržištu rada. To ne znači da ne mogu raditi ništa kao što i mi ne možemo raditi sve poslove. Samo zato jer ne znamo kako iskoristiti njihove sposobnosti mi kao društvo smo ih se u potpunosti odrekli, smatra Slonjšak.

Na takav način skrbi koji više podsjeća na izdržavanje zatvorske kazne, osuđeni su samo zato jer država nije razvila sustav rehabilitacije u zajednici, ustvrdila je Slonjšak.

Nemamo, navela je, terenske timove koji bi bili podrška osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, nedovoljno se razvijaju programi organiziranog stanovanja, osobnog asistenta ne mogu dobiti sve osobe kojima je on potreban, a naročito ne u opsegu u kojem je ta usluga potrebna, nemamo dovoljno pružatelja usluga za pokrivanje patronažne službe njegovatelja, medicinskih sestara i fizioterapeuta koji bi brinuli za teže pokretne i nepokretne osobe, kako mlađa osoba u invalidskim kolicima ne bi morala biti smještena u dom samo zato što ima stare ili nemoćne roditelje.

‘Kozmetičkim zahvatima’ teško je poboljšati stanje

Pravobraniteljica je izvijestila da prima značajan broj podnesaka zabrinutih osoba u invalidskim kolicima, koje strahuju za svoju budućnost kada ne bude roditelja. Kad se obitelj raspadne pod pritiskom skrbi i bude prisiljena na smještavanje člana s invaliditetom u ustanovu, izdvajaju se velika financijska sredstva, a da se prije toga niti mali dio tog iznosa nije osigurao za usluge podrške obitelji.

U obilascima i uvidima u prostore ustanova socijalne skrbi uočili smo prenapučenost, te izostanak mjera kojima bi se ljudima koji tamo žive osigurao dostojanstven život. Kada se smjesti 200 ljudi u jednu zgradu s 3 do 4 osobe u jednoj prostoriji, bez prostora za privatnost, bez dovoljno svrsishodnih aktivnosti i s vrlo ograničenim kontaktima s vanjskim svijetom jer nema nema dovoljno osoblja te kad im oduzmete mogućnost odlučivanja oduzimanjem poslovne sposobnosti, teško je poboljšati stanje kozmetičkim zahvatima, poručila je  pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak  u povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom.