Ljudi zaziru od zapošljavanja osoba s invaliditetom i još uvijek imamo niz predrasuda prema tim osobama, izjavila je za HTV Anka Slošnjak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.

U Hrvatskoj je unatoč stimulativnim mjerama otežano zapošljavanje osoba s invaliditetom koje nerijetko padaju na teret obitelji i socijalnih službi i institucija. Procjenjuje se kako približno 17 000 takvih osoba traži zaposlenje, ali tek manji broj ima kakav takav radni odnos, uglavnom u skraćenom obimu.

Pozdravljam pozitivne promjene i primjere koje imamo u praksi, kaže pravobraniteljica.

– U Hrvatskoj imamo više od 200 000 ljudi u radno aktivnoj dobi od kojih je 11600 dugotrajno zaposlenih. Više od 27 000 je s intelektualnim poteškoćama, ali mnogi od njih imaju radne potencijale da mogu obavljati poslove sukladno svojim sposobnostima, treba prepoznati potencijal, a ne osvrtati se isključivo na invaliditet.

Zašto ljudi zaziru od zapošljavanja tih osoba, kaže da je jedan od razloga to što su stavovi tvrdokorni i postoji niz predrasuda. Diskriminacija na osnovi invaliditeta je, ističe – sveprisutna.

– Mislim da je to problem jer se poslodavci dovode u situaciju da propuste zaposliti kvalitetnog radnika. Čini se da oko 40% poslodavaca u privatnom i javnom sektoru plaćaju naknade koje su u biti penali, a nama je u interesu da koriste zamjenske kvote jer tako uvodimo osobe s invaliditetom na tržište rada.

Na tržištu rada, dodaje, često nema i adekvatnih poslova, a i niska je razina obrazovanja osoba s invaliditetom.

– Školuju se za zastarjela zanimanja koja nisu uopće tražena na tržištu rada i ne omogućuju osobama da žive od svoga rada. Imamo visoki udio osoba koje su u profesionalnoj mirovini, imaju radne sposobnosti, ali su izvan radnog odnosa. Problem je što su neki prerano umirovljeni, primjenom prilagodbi te osobe bi mogle imati uspješan ostanak na tržištu rada.

Je li se lakše zaposliti preko Udruge nego preko HZZ-a, kaže da se im sugerira da prate sve natječaje i apliciraju, te da se ne ograničavaju samo na određene pružatelje nego da kontaktiraju poslodavce.

Ima li u udrugama dovoljno asistenata, navodi da je stručna podrška nužna i da je to pitanje riješeno kroz zakonske regulative ali je pitanje ima li tih osoba dovoljno. Podrška još uvijek,kaže, nije adekvatno riješena.

Kako funkcioniraju u vrijeme epidemije, odgovara kako smatra da je pandemija pokazala koliko je nužna fleksibilizacija rada i skraćenog radnog vremena i rada od kuće, te koliko je nužno da se to zakonski regulira.

Gdje smo u EU prema statistikama?

– Ima zemalja poput skandinavskih, Njemačke, Austrije, koje imaju osigurani bolji sustav zapošljavanja, niz mjera i podrške da bi osobe s invaliditetom bile uključene u svijet rada. Mi smo na sredini te ljestvice.

Problem je, naglašava, prespora promjena svijesti, još uvijek imamo stavove da osobe s invaliditetom nemaju radnu sposobnost i kompetencije.

– Još uvijek imamo diskriminaciju od samog postupka zapošljavanja i čak i kada je osoba i prošla postupak zapošljavanja, opet se provjerava ima li ta osoba vještine za to radno mjesto. Stoga je nužno ukazivati na pozitivne osobine tih ljudi i svi se moramo uključiti i socijalizirati da doprinosimo sebi i bližnjima, zaključuje Slošnjak.