Svakodnevno prolazimo mimo ljudi i stvari nemajući potrebu učiniti svakodnevni život izazovom većim od puke navike da slijedimo svoje navike. Živimo udaljeni od naše biti i stoga je naša stvarnost sve manje bajkovita i mi ne egzistiramo, već eksistiramo udaljeni od naše biti.

Na Trgu Bana Jelačića velik broj Zagrepčana i turista prođe ponekad pokraj simbola jednoličnosti koji tako melodiozno opisuje svakodnevicu. Ista melodija svaki dan. Iznova. „Vergl je živ, glasan simbol naše kulture, što dreči, što prosjači, naše civilizacije, monotonije i monotonije…“, pisao je Matoš u svojim ‘Ogledima’. Ali već sam zvuk vergla, njegova nekad jednolična melodija, nagriza monolitnost običnog dana u Zagrebu. Kod prolaza Harmica stoji Hadži, stasom poput ‘Nježnog’ Ivice Bednjanca koji je tuda svakodnevno prolazio, raduje prolaznike svojim baršunastim glasom.

Preteča prijenosnih uređaja za reproduciranje glazbe pojavljuje se u prvim zapisima oko 1750. godine, a njegova prisutnost doživjela je uzlet nakon Napoleonskih ratova. Naime, Europa je bila preplavljena ratnim vojnim invalidima koje su vlasti poticale da kupe vergl i uzdržavaju se sviranjem. Zakonski je određeno da verglaš može postati samo osoba nesposobna za rad i njezin vlasnik nije je mogao prenijeti na drugog.

Koliko stvarnost može biti čudesna svjedoči upravo Miran Hadživeljković. Njegova priča razjasnit će naslov i učiniti nevidljive spone, očitim. Hadži je diplomirao na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Zaljubio se u Apis mellifere – pčele. Ova fascinantna bića zaslužna su za svaki treći zalogaj čovjeka u ishrani. Njihove zajednice, objedinjene u košnicama, kod modernih pčelara smještene u drvene kutije, predstavljaju najviši nivo organizacije „životinjske društvenosti“, uspostavljen davno prije socijalnih mreža suvremenog Homo sapiensa. Slijedom zova livada Champs-Élysées, Miran se, umjesto na porti Zavoda za pčelarstvo, obreo na Arc de Triomphe u Parizu.

U gradu svjetlosti prvi put je vidio i čuo vergl i to ispred Centra Georges Pompidou. Čarobna kutija, iako je nalikovala svojim oblikom košnici, nije sadržavala roj pčela već tonova. Njegova glazba bila je radosna i postojana kao zujanje pčela. Nije proizvodila med, već slatku melodiju kojoj su se radovali mladi i stari, veselo poskakujući uz jednolični ritam koji je davao verglaš. U ‘gay Parizu’ je naš Hadži ponesen njegovim bezbrižnim duhom ‘oprašio tučak’ voljene pa stoga sina Nikolu zove Parižanom. Ali o Nikoli u priči sljedeće nedjelje.

Jedna od osobina pčela, koju znanstvenici najviše istražuju pokušavajući do kraja razjasniti Sposobnost orijentacije pčela je osobina koju znanstvenici najviše istražuju i pokušavaju do kraja razjasniti kao bi objasnili njihov nepogrešiv osjećaj za mjesto koje je njihov dom. Po tome je Hadži pčela, vratio se u Zagreb, gdje je s Pajom u „Kraljevima ulice“ i Ivanom Androićem (poznatim iz Los Caballerosa), bio među prvim uličnim glazbenici koji su za vrijeme Univerzijade 1987. godine dobili dozvolu za nastup.

Danas povremeno ‘vergla’ na Trgu, a njegova sprava i dalje izgleda čudesno poput škrinje koja čuva mnoge melodije, a stvaraju ih čudesni nevidljivi artisti pogonjeni zagrebačkim uzduhom pokretanim iz mijeha koji ih skrovitim tunelima dovodi do instrumenata i navodi ih da zasviraju. „Nekad je to bio tehnološki moderan instrument koji se sastojao od vanjske kutije, orguljica, mijeha, ručke, cilindra s perforiranim papirom na kojem je bio notni zapis pjesme“, objasnio je Hadži.

Naravno, problem je bio ukoliko bi kiša namočila svitak pa bi mehanizam koji ga je očitavao i po njemu otvarao ventile, obavio prilagodbe koje bi harmoniju pretvorile u kaos. U suradnji sa Nikolom (o kojem ćemo pisati u priči sljedeće nedjelje) Hadži je osuvremenio klasični vergl ne otimajući mu autentičnost, već oslobađajući sve njegove izražajne mogućnosti. „Zagrebački vergl radi na istom principu, samo što je tehnički i instrumentalno poboljšan u skladu s vremenom. Tako su mu i izvođačke mogućnosti daleko veće. Instrumenti Zagrebačkog vergla su orguljice (36 komada, tri oktave), ksilofon (24 komada, dvije oktave), sistem udaraljki (bas bubanj, fus, triangl i zvonce). Mijeh i ručka stvaraju zrak za pokretanje mehanizma. Umjesto perforiranog papira i njegovog čitača, Zagrebački vergl koristi MIDI sistem koji omogućuje aranžiranje i pohranu više od tisuću pjesama“, objasnio nam je dok smo gledali pod ‘haubu’ čudesnog stroja.

Postoji jedan čarobni instrument koji ga razlikuje od svih, oplemenjuje ga i daje mu posebnu vezu sa Parizom i pčelama – Hadži. Otrgnite se svakodnevici, zastanite, pustite se melodijama koje sviraju da vas dodirnu, okrenite se po Trgu, zagledajte se u nebo, ljude oko vas i zapjevajte, jer, tko pjeva zlo ne misli.
Sljedeće nedjelje ispričat ću vam priču o čavlima i ‘fliperima’ i kakve veze s time ima Nikola Hadživeljković. Do tada uživajte uz ‘Našeg verglaša’.

FOTO: Stipe Majić