Na zaštitnoj ogradi postavljenoj ispred starog dizala, smještenog u zgradi broj 7 Jelačićevog trga, stajala je pločica s uputstvima za rukovanje. Pod trećom didaktičkom točkom je pisalo: „Zabranjena vožnja bez pratnje djeci ispod 12 godina.“ S obzirom na to da nikakvo upozorenje ne priječi vožnju ‘djeci’ starijoj od te dobi, često sam se utekao toplini škripavih stranica trošnog agramerskog aufzuga prošaranog trakama stakla. Pritiskom, zatvorio bih do kraja dvokrilna vrata, stisnuo od izlizanosti na dodir masno, crno dugme…i prepustio se čarobnom putovanju kabinom dizala, koje su izradili majstori gospodina Stiglera, čije se prezime ponosno koči na metalnom pragu.

Gospodinu Stigleru, koji je počeo u donjogradske zgrade uvoditi dizala, rođak je Jakova Stiglera, gradska uprava je 1787. godine, kao prvom Židovu, izdala dozvolu stalnog boravka u Zagrebu. Taj metalni ures na podu, posljednji je nijemi spomen na obitelj koja, nakon što je pomogla Zagrebu da se uzdigne do viših katova urbanog življenja, nestaje u podzemnom svijetu zaborava započetog njihovim umorstvom u nekom od koncentracijskih logora. „Pulvis et umbra sumus“ (Mi smo prah i sjena) reče Horacije.

Obitelji Stigler više nema, lift na broju 7 Jelačićevog trga je van uporabe.

Dovitljivi rimski arhitekt Vitruvius, koji je u I st. pr. nove ere prvi opisao podizanje tereta platformama što ih sistemom kolotura, čekrka i užadi pokreće snaga životinja, nije niti najbujnijom maštom mogao zamisliti da će jednom taj izum omogućiti da promet uspravnim pravcima u New Yorku bude veći od onog vodoravnog. Svakodnevno liftovi ‘bljuju’ milijune ljudi na brojne katove ‘oblakodera’ svjetskih metropola. Prisjećam se vožnje lijenim dizalom „Vjesnikovog“ nebodera kojom sam na početku novinarske karijere prolazio dvanaestokatnu odiseju do redakcije magazina START okružen novinarskim Kirkama i upravnim Polifemima čije sam stisnut među metalnim stijenkama kabine, vidio samo glave. Vožnja je bila dosadna i predvidljiva.

Znao sam zatvoriti oči i zamisliti prvo osobno dizalo koje je Elisha Graves Otis prikazao 1853. godine u New Yorku prigodom izložbe ‘Chrystal Palace’, nakon što je uspio do upotrebe dovesti sistem osiguranja u slučaju pucanja užadi. Pokretao ga je parni stroj koji je putnike plašio strašnim brektanjem. Ono je vjerojatno zvučalo slično onomatopeji kojom je proždrljivi vuk prijetio trima praščićima: „I’ll huff and I puff…“. Usprkos tome, četiri godine kasnije graditelji zdanje ‘Haughwout Department Store’, smještenog na Manhattanu, postavljaju prvi lift za redovnu uporabu, koji je u jednoj minuti mogao savladati visinsku razliku od čak pet katova!

FOTO: Stipe Majić

Dvije stotine godina ranije engleski filozof Thomas Hobbes u djelu „Leviathan“ izvodi analogiju između ljudskog tijela i mašine, stvarajući teorijsku osnovu za tehnološki ustroj budućnosti. Strojevi su poprimili osobine ljudi, a ljudi su postajali strojevi. Poput svojih stvoritelja, strojevi su podložni nedostacima. Tako nikakav sustav zaglavljivanja koji je smislio gospodin Otis nije pomogao zlosretnom Risti, koji je još devedesetih prodavao jaja na Kvaternikovom trgu, kada je 60-ih godina labilni lift sa suicidalnim sklonostima, deprimiran zbog odluke kućnog savjeta da ga zamijene novijim modelom, odlučio sunovratiti se s petog kata zgrade u Zvonimirovoj ulici, gdje je radio. Komadi razbijenog stakla koje se rasprsnulo prilikom sraza, isjekli su nesretnu suprugu gospodina Riste, koja je zbog toga iskrvarila. Karakterom dizala prevladava zakon sile teže.

Osmišljavanje prostora u koji su dizala smještena, s obzirom na spomenutu analogiju, mogu nam poslužiti da rekonstruiramo duh vremena i ozračje u kojem su nastali. Predtelevizijski liftovi smješteni u starim zgradama zagrebačkog centra, nalaze se u središnjem prostoru koje je obavijene stubištem. Podređeni su korisniku, njegovom užitku prilikom vožnje. Uzor su zanatskog umijeća, koje suprotno Kantovskom stavu o ‘bezinteresnom sviđanju’ želi potaknuti zanimanje. Pogled je, poput tadašnjih ljudi, otvoren u svim smjerovima, što omogućava i tunel za dizalo izrađen od čelične konstrukcije i staklenih stranica. U pomanjkanju vizualnih senzacija, okvir prozora na dizalu postaje neka vrst ekrana na kojem promiče okolna scenografija, a kao glumci pojavljuju se ljudi koji se uspinju ili spuštaju stubištem. Osnovni socijalni kredo je ‘vidjeti i biti viđen’.

Otvorenost pogleda unutra i van zadovoljava minimum zadovoljenja voajerskih i ekshibicionističkih nagona koji su nam urođeni. U doba malograđanske moralne strogoće , omogućavala se prpošnim gospodičićima da bez straha od ćuške zavire damama pod suknju i obave uzbuđujuću inventuru ženskosti. Istovremeno mogućnost vulgarnog iskorištavanja dizala kao seksualnog poligona, toaletnog nadomjestka ili scene zločina, bili su svedeni na minimum. Crno-bijeli televizori uvode svijet u domove s još uvijek nedovoljnom puninom koju zaokružuju boje. Tako i na liftovima zgrada koje niču u koncentričnim krugovima oko središnje gradske jezgre, šireći se prema rubovima, zadržavaju na vratima malene prozorčiće, svjedočeći narastajućem otuđenju. Od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća televizori u boji postaju vjerodostojni surogat vanjskog svijeta.

Mentalno naprezanje da se svakodnevni život učini neobičnim gasi se. Virtualna stvarnost nadomješćuje stvarnost. Kabine dizala postaju metalni kavezi s displejima. Toplinu drveta mijenja bešćutnost aluminija. Prostor tunela za liftove svjedoči o potpunoj betonskoj arteriosklerozi modernih strojeva za stanovanje, koje, nekadašnje antički prozračne prostore dizala, pretvaraju u nedodirljive, mračne tunele.

Stara dizala treba sačuvati da nas podsjećaju na zaboravljenu humanost življenja. Oni nas još uvijek u nekim trenucima uspijevaju vratiti našem iskonskom umijeću da svakodnevni život pretvaramo u priču i povod za razmišljanje.