Postavljam zasljepljujuću bijelu prazninu papira pred sebe i primam nalivpero. Otvaram bočicu s tintom u namjeri da napunim žedno pisalo. Odvrćem poklopac. Ogoljen, pojavio se oštri vrh pera na kojem se još naziru plavkasti ostaci ispisivanja misli. Istiskujem prazninu iz nutrine plastičnog tijela, kako bih ga popunio mogućnošću da zapišem misli koje u svojoj amorfnoj masi krije tinta.

Uranjam vrh nalivpera u gustu tekućinu modrine budućih zapisa. Zakrenuo sam pomični zadak na koji je pričvršćen Arhimedov vijak. Na taj sam način uvlačio tintu. Lagano je strujala oplahujući stijenke malog spremnika. Okrećem nalivpero prema svjetlu. Puno je. Sam postupak punjenja nalivpera predstavlja obred koji prethodi užitku pisanja. No moj „Pelikan 40c“ nije htio propisati usprkos tome što je bio pun tinte. Bezuspješno sam ga pokušava privoljeti na pisanje. Prisjetio sam se da sam ga spremio u unutarnji džep sakoa i uputio se u „Perokliniku“.

Njezin zaštitni znak bio je ‘šaptač’ pisalima, Boško Keranović koji me uveo u čarobni svijet nalivpera. U zbirci, koja se nalazila u kartonskoj kutiji, imao je mnoštvo raznih nalivpera. Među njima bio je i primjerak prototipa današnjih koji je napravio Lewis E. Waterman. Osnova mu je šuplje držalo s perom pod koje je, zbog stabilnosti i reguliranja dotoka tinte stavljeno potpero. Na njemu je pisalo da je izum patentirao 1884. godine, tvornicu „Edeal“ osnovao 23. svibnja 1899. godine, a primjerak u njegovom vlasništvu proizveden je 4. kolovoza 1903. godine u Pennsylvaniji, N.Y. SAD.

Gospodin Boško uvijek je nastojao podučiti svoje mušterije povijesti razvoja pisala, a posebno ulozi Slavoljuba Penkale, koji je prema njegovim saznanjima do kojih je došao istražujući njegov rad, napravio prvo pravo nalivpero. Patentirao ga je u Budimpešti 1907. godine. Naime, Watermanovo nalivpero nije moglo spriječiti nekontrolirano istjecanje tinte, pa se često znalo dogoditi da crna tekućina prekrije papir.

Stoga je Penkala u držalo umetnuo cjevčicu i Arhimedov vijak kojim se iz držala izvlačilo pero. Kad bi pero bilo potpuno uvučeno, nakapali bi tintu. Potom, držeći nalivpero uspravno, s pomoću vijka izvukli pero. Cilindar na kojem se pero nalazilo u nutrini držala, zabrtvilo bi tinti izlaz. Tada je bilo spremno za pisanje. Nakon uporabe, pero bi uvukli i zatvorili poklopcem koji je sprječavao da tinta iscuri. Izum standardnog nalivpera pripada Penkali i Zagrebu bio je zaključak Boška Keranovića.

Istražujući izum nalivpera izgradio je i filološku povijest imena. Ime patenta, koje glasi ‘naliv pero’, došlo je u germanske jezike kao doslovan prijevod – Fullfeder – pero koje se puni. Uzmemo li u obzir da je u Zagrebu Penkalina tvornica radila od 1911. godine, a berlinska, koja se smatra prvom u Njemačkoj i zapadnoj Europi, od 1912. godine, ova tvrdnja ima svoje utemeljenje.

Boško je posebno volio pričati o rukopisu i njegovoj važnosti za razvoj karaktera. „Kad pišete nalivperom vučete liniju željom svog mozga. Vi izravno utječete na ono što radite. U čemu je stvar? Mirnim tijekom pisanja stvarate ruko-pis, jer činjenica je da ako vučete liniju željom svog uma vi zapravo izražavate svoju osobnost. Niti jedna druga stvar nije toliko izražajna koliko vaš rukopis, nijedna toliko ne održava vašu ličnost. Na temelju tih posebnosti rukopisa stvorena je grafologija. Grafolog može kroz rukopis, koji je neponovljiv, iščitati karakter. Unatoč činjenici da ljudi mogu biti jednojajčani blizanci, oni se razlikuju. U čemu? U rukopisu između ostalog“, zaključio bi važno i zatim nastavio: „Egzaktno je mjerljiv vaš i moj pritisak ruke, te tako, s istim pisalom, na istom papiru napi rukopisi ostavljaju različit trag. Nalivpero je najosobnije pisalo. Kad pišete kemijskom olovkom ona piše jednolično. Pišući njom ona samo odražava ili prati vaš manje ili više definiran rukopis. Tako se događa da djeca koja počnu njome pisati u sedmoj godini života, često ne uspijevaju pročitati svoj rukopis. Kemijskom olovkom se ne definira rukopis. To čini jedino nalivpero. Što duže pišete kemijskom olovkom vaš pritisak jača i gubite kontrolu nad pisanjem, a time i nad onim što zapisujete.“

Vrijeme otuđenja od prirode i sebe samih, odvojilo nas je od rukopisa. Sama etimologija riječi rukopis i strojopis progovara o zamjeni ljudskog i mehaničkog. U vrijeme pisaćih mašina još uvijek ste mogli otisnuti slova jačim ili blažim udarcem strojnih poluga sa slovima. Od čisto mehaničke klizili smo preko električnih pisaćih mašina do tipkovnica kompjutera u kojima je naše otuđenje od rukopisa doseglo vrhunac.

Penkalina tvornica ne radi, ali se nalivpera proizvode prema pravilima njegovog izuma. Boško Keranović je preminuo, ali njegova supruga Vlasta i dalje održava tradiciju „Peroklinike“ u prolazu trga Bana Jelačića 15. Rekla mi je kako joj se učinilo otužnim nakon desetljeća truda da ovaj mali laboratij rukopisnih čudesa jednostavno nestane. S itim žarom i posvećenošću, srdačno je govorila o sadašnjosti “Peroklinike” i njezinoj važnosti za buduće naraštaje.

Ja se često prisjetim simboličnosti Parmigianinovog autoportreta kod kojeg je zbog igre konveksnim ogledalom u prvi plan izašla neproporcionalno velika ruka slikara, koja predstavlja metaforu ljudskog stvaralaštva. I tada u njoj zamislim nalivpero koje na gotovo djelo upisuje rukopisom ime autora.