U prizemlju obiteljske kuće naše obitelji u Plešcima, gdje je rođen moj otac Petar, nalazila su se dvoja vrata. Prva, gotovo naslonjena uz stube kojima se penjalo do ulaza u stambeni dio, bila su drvena, s hladnom metalnim hvatom kojima su se otvarala nakon što bi masivnim željeznim ključem bila odbravljena. Tamna prostorija čuvala je pohranjene namirnice, krumpir, luk, zelje. U drugoj, iza stakla dvokrilnih vrata koja su ličila na ‘francuska’, nalazio se ‘verštet’ malena stolarska radiona mog strica Marijana.

Gledajući s ulaza središnji prostor uz okna koja su gledala prema vrtu i bacala svjetlost u radni prostor zauzimao je ‘hoblbank’, masivni stol na kojem je najčešće izrađivao okvire prozora i vrata za sumještane. No, moju pažnju najviše je zaokupljao ormar čija vrata su krila alate. Otvarajući ih izranjala su poput vojnika pravilno i uredno raspoređena dlijeta, ručne bušilice na svrdla, pile i pilice, čekići s gumenim vrhovima ili oni zakrivljeni za kalanje, oštre igle i noževi za rezbarije. Uvijek sam s oprezom prolazio pored drvene stege u koju bi učvrstio dasku i jednoličnim potezima odvaja kovrče drveta od tjemena letve. Ti ravnomjerni jednolični pokreti koje je pratilo istezanje tijela i ispravljanje ruku pritisnutih na plohu, stvarali su opuštajući zvuk hoblanja i smirivali moju bujnu maštu.

Znao sam često rukama podizati uvijene ostatke spoznajući utješnu toplinu drveta tako blisku Goranima. Dugo bih sjedio i promatrao strica Marijana, koji je uvijek bio šutljiv, kako precizno odmjerava sastavnice budućeg okvira, mjeri dva puta, pili jednom, nježno utiskuje stranice u utore, učvršćuje i potom, kao čudom, u rukama okreće gotov prozor. Ta tiha i skromna spretnost znala bi me potpuno opčiniti da sam često znao zaboraviti na igru. Jednostavno, bilo je čarobno.

S podjednakim udivljenjem ulazio sam kao mladić u „Lapidarij“ gdje sam kroz mračni prostor tunela gurajući se kroz masu ljudi poput leptira išao prema usamljenom svjetlu koje je obasjavalo pult disk džokeja. U moje vrijeme, imajući gotovo mitski status, za gramofonima i kazetofonima stolovao je Laki. Biti mu blizu ili čak blizak, predstavljalo je iskonsku povlasticu koja se ogledala u ponekom besplatnom ‘upadu’, ‘cugi’ ili jednostavno pravljenju važnim zbog poznanstva s njim. U jednopartijskom sistemu najvažniji izbor bio je tjedni odabir mjesta za izlazak, a ja sam ih vezao u „Lapidarij“ i Lakija. Jedan od razloga bili su moji ‘šulkolege’ Milči Ljubenko i Vanja Vuksan koji su njegovi prijatelji s Gornjeg grada, pa su bili naša pozivnica u uzak krug izabranih. Uz to što je puštao vrhunsku glazbu, Laki je bio i vrhunski čager, jedini koji je Otisu kojeg mlađe generacije znaju kao ‘Bracu Cigana’ iz “Noćne more” Željka Malnara, a mi stariji i kao legendarnog vlasnika buregdžinice na Glavnom kolodvoru čiji vrući i masni burek je vratio u život više mladih od cjelokupnog zdravstvenog sustava, bio jedina dostojna konkurencija.

FOTO: Stipe Majić

Roman Lalić počeo je u životu uvijek kao promatrač koji je pažljivo gledao i upijao znanja. Od Kere je u ‘Zlatnim lavovima‘ hotela “Esplanade” učio finese puštanja glazbe i maestralno vladao ritmom disko kluba, točno osjećajući treperenje mladih plesača dopuštajući umješnima da se prvo poput paunova šepure plesnim pokretima pokradenim mnogobrojnim gledanjem Travolte u „Saturday night fever“, da bi kasnije imali prednost pri izboru za sentiš. D.J. pult Laki je zamijenio mirom malene radionice u kojoj restaurira stari namještaj. U tom skrovitom gornjogradskom podrumu isti je prijateljski mir kao u ‘verštetu’ mog strica Marijana i isto tako drag čovjek.

Mnoštvo je vrijednosti pohranjeno u utrobi njegove radione. Laki kaže da je kao i kod učenja posla D.J.-a prvo gledao, nastojao razumjeti zakonitosti posla, pristupiti namještaju kao živom. Shvatio sam da sebe vidi kao psihijatra koji je dobio u ruke slomljen predmet. Laki prvo kreće rastaviti predmet, pronaći mjesto gdje je kvar, pronalazi uzorak, proučava materijal, nalazi sukladne nadomjestke da bi na kraju isti sklopio i vratio ga uporabi, čvrstog, cjelovitog i spremnog za izazove življenja u ljudskom okruženju. Kao i kada je puštao glazbu u ‘Lapidariju’ restaurira namještaj s istom strašću i posvećenošću. U jednom kutu spojio je dvije strasti. Drveni okvir koji je izradio okružuje rijedak album „Earth, Wind & Fire“ za koji mi je rekao da usprkos mnogim ponudama ostaje na njegovom zidu. „Za sve kaj radiš u životu moraš imati ljubavi ili to nemoj delati“, kaže Laki.

Gledam ga kako lagano brusi prečku alt deutsch stolice prije nego što će nanijeti novi lak koji će zamirisati poput njegovog ulja lavande koje proizvodi na Viškom imanju. osjetio sam onaj poriv iz ‘veršeta’ strica Marijana kada bih dohvatio drvo i premetao ga po rukama, uhvatio ‘šmirgl papir’ i brusio ga dok je u mene ulazio mir. ‘Hoblbank’ u kutu Lakijeve radiona je poput Madeleine kolačića koji negdje u podsvjesti budi želju da se vratim korijenima, primim drvo u ruke i nađem sreću obrađujući ga čineći dobro nekoj dragoj osobi. Sada razumijem mog strica Marijana koji je u toj maloj radioni našao mir nakon strahota koje je proživio kao dijete u partizanima, njegovu tišinu i toplinu kojom je zračio kada bi sjedili šuteći. S Lakijem ne možete šutiti, ali razgovori su puni sadržaja, sjećanja, mladenačkih uspomena i zajedničkog veselja.  Junak moje mladosti nije se promijenio, ostao je jednostavan, otvoren i dobar čovjek koji strastveno živi svoj posao uveseljavajući prijatelje čestim pozivima na druženje. Danas govori o namještaju kao o ljubimcima, opisujući zahvate kojima im je udahnuo novi život. I to radi kao i s glazbom u ‘Lapu’ – uživajući! Laki, junak moje mladosti!