Stric Marjan bio je poslovođa malene prodavaonice mješovitom robom slovenskog ‘Nanosa’ u Plešcima. Mještani nisu, kao danas, morali putovati do obližnjeg Čabra ili Osilnice u Sloveniji po ‘špeceraj’. Sve ih je čekalo u središtu mjesta, nakon čega su mogli otići na okrjepu u ‘birtiju’ koja se nalazila tik do nje.

Robu bi mjerili na metalnim vagama, moderniziranim izvedbama ‘kantara’ koje su imale dva metalna tanjura na koje se s jedne strane stavljalo povrće ili voće, brašno, prihrana za piliće, a s druge uteg i potom odredila težina. Sva nabavljena roba pakirala se u papirnate vrećice koje smo zvali ‘škarnicli’. Netko bi ih samo ponio u naručju, dok bi oni koji su imali mnogo različitih proizvoda iste stavljali u platnene ili pletene vrećice.  U prodavaonici mu je pomagala Jelena, koja se udala za tihog i samozatajnog poduzetnika iz mjesta, Emila, s kojim je sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenula obiteljski obrt za preradu plastike i metala, nazvan jednostavno njihovim prezimenom – Gec. U Plešcima više nema prodavaonice, ‘škarnicli’ su postali raritet, a lokalna birtija u kojoj su mnogi od nas prvi put okusili alkohol, ne toči više piće. Emil i Jelena u mjestu od tristotinjak duša razvili su proizvodnju plastičnih vrećica koje se nalaze na policama svih velikih robnih lanaca u Hrvatskoj.

Pronalazak i primjena polietilena označila je prekretnicu u razvoju plastičnih vrećica posebno nakon 1953. godine kada su kemičari, njemački Karl Ziegler i talijanski Giulio Natta izumili HDPE, polietilen visoke gustoće, jači i izdržljiviji od prethodnih masa. Švedski inženjer Sten Gustaf Thulin izumio je metodu proizvodnje modernih plastičnih vrećica za kupovinu, koja omogućava njihovu proizvodnju bez upotrebe ljepila, što je smanjilo troškove proizvodnje.

Plastične vrećice imale su kultni status u bivšoj Jugoslaviji. U vrijeme ograničenih noviteta pojavile su se dolaskom samoposlužnih prodavaonica i odmah postale svojevrsnim statusnim simbolom. Svaka domaćica posjedovala je u nekom od kuhinjskih elemenata ladicu u koju ih je pohranjivala. Slagale su se, peglale, prale. Predstavljale su vrijednost. One su ukazivale ne mnoge detalje. Identifikacija prodavaonice ukazivala je mjesto kupovine, njihova brojnost učestalost odlaska u nabavku. Posebno su na cijeni bile vrećice koje su odavale kupovinu luksuznih proizvoda, posebno u slučaju da je nekim sretnim spletom okolnosti nabavka bila obavljena u inozemstvu. Na čudan način svjedočile su socijalni status posjednika. Otvaranje ladice s vrećicama kao da je svjedočilo o stabilnosti kućanstva, jer su one bile pokazatelj da u njemu nema neimaštine. Njihov dolazak označio je otvaranje zapadnim utjecajima mnogo ranije od pop kulture, a njihov upliv u svakodnevni život bio je sveobuhvatniji. S porastom konzumerizma, demokratizirala se i mogućnost posjedovanja plastične vrećice. Papirnate, platnene, pletene, štrikane vrećice, cekeri od skaja, postaju dio etnografskih zbirki. Njima je bila namijenjena sudbina koju su donijele košarama od pruća.

Plastične vrećice pratile su društvene promjene i u pojedinim trenutcima zamjenjivale stvarne ukrase. U SSSR-u su 70-ih godina plastične vrećice imale ime ‘paket’ i bile ukrašene motivima ruskih marki poput ‘Lade’. U nedostatku stvarnih modnih asesoara oslikane vrećice bile su praktični dodatak koji je trebao razbiti odjevnu monotoniju. Njihova prvotna namjena proširila se i u jednom trenutku služile su kao zamjena za ručne torbice ili su u njih zamatali poklone. Tanja Solovej je u tekstu za‘Vogue’ rekla je da je ta “plastična vrećica bila najšarenija stvar koju je imala u usporedbi s ružnom školskom uniformom u smeđoj boji”. Radilo se o vrećici ukrašenoj motivom ruža i donijela je dašak glamura i mode u jednolično okruženje post-socijalističkog vremena. Nizozemski umjetnika Jan Dirk van der Burg na putu od Harkova do Lavova fotografirao je prolaznike s omiljenim šarenim vrećicama. Taj fenomen je ovjekovječio za izložbu, jer predstavlja svojevrstan fenomenološki uvid u način kako ljudi kroz njihovo modno korištenje stvaraju privid raskoši.

Danas je njihovo prekomjerno korištenje postalo velikim izvorom ekološkog zagađenja. Napredak je pokazao da je u svemu potrebno dugoročno promišljanje posljedica korištenja noviteta, jer, prije ili kasnije, natjera nas da se vratimo prvotnim izumima koji su smišljeni u skladu s prirodom. Familija Gec sada kao sirovinu koristi plastiku prikupljenu iz mora kao partner projekta MBRC Ocean, i polako se vraća goranskom iskonu, preradi drva. Kao i napredak, priroda je nezaustavljiva i nađe put kako da se brani od nasrtaja zagađenja. Možda se u Plešcima ponovno otvori trgovina mješovitom robom koju će Jelena snabdijevati ‘škarniclima’ svih boja i veličina, a u malenoj ‘birtiji’ točiti se ‘žganje’. Kao i napredak, priroda je nezaustavljiva i nađe put kako da se brani od nasrtaja zagađenja.