Dan Hrvatske Vojske i Dan državnosti su prošli. Prošli su i događaji zbog kojih te datume obilježavamo. Neki ih slave, drugi ih žive. Duboko u sebi sjećaju se što im je prethodilo. Većini su ti praznici samorazumljivi. Nekima poput mog prijatelja Dubravka oni su poput Odisejevog ožiljka, znak prepoznavanja vremena u kojima su nastali.

Kretanje povijesti trebalo bi biti jednosmjerno, od sadašnjosti prema budućnosti s zakonitošću da u tom kretanju ona postaje prošlost.

Na našim prostorima odjeci prošlosti se neprestano pojavljuju kao žig utisnut u obiteljsko stablo koje u svakoj generaciji iznjedri neki novi plod. Dubravkov djed Juraj tijekom 2. Svjetskog rata bio je u domobranskoj postrojbi. Intendant. Pomagao je partizanima i uhvaćen je, što ga je po kazni odvelo u Dachau gdje je smrtno stradao. Njegov unuk Dubravko, pola stoljeća kasnije, našao se u hangaru na Ovčari, nakon predaje Mitnice tijekom bitke za Vukovar. On je također odlučio pomoći borbi protiv fašizma. Miloševićevog. Iz sigurnosti civilnog života prijavio se kao dragovoljac i s kumom Goranom Varićakom Bradom krenuo autobusom na ratište. Nerazdvojni, Dubac i Brada završili su u rukama protivnika na milost i nemilost. Ovog puta sudbina je bila nešto milosrdnija prema porodici Brestovečki, ali je Dubravko morao proći kroz pakao i čistilište srpskih koncentracijskih logora. Životna elipsa odvela ga je iz staja na Ovčari do ranča u blizini Zagreba gdje održava gospodarsku zgradu u kojoj se nalazi 12 konja. Održavajući volonterski boksove u kojima su smješteni, održava svoje psihičko zdravlje.

Foto: Branko Kuzele
Konj je plemenita životinja. Čovjek je sve više ‘životinja’ a sve manje plemenit. Stoga su ova smirena bića počela služiti u terapijske svrhe, kao što i rad za njihovo dobro liječi izmučenu dušu. Kroz povijest veza čovjeka i konja jača. Prije četiri, pet tisuća godina prvi konji pripitomljeni su na području Rusije i Perzije. Nekada davno čovjek je krotio konja kako bi ga podvrgnuo svojoj volji i koristio prema potrebi. Paradoksalno, čovjek je mogao ukrotiti konja, ali svoju divlju prirodu nije. Danas, Lumierovski dogodilo se da je ‘krotitelj ukroćen’ njegovom smirenošću, gracioznošću i ljepotom. Ne čudi da je umjetnost i predanje puno motiva konja. Grčka mitologija veže ih s bogovima, a posebno s Apolonom čija kola su vukli nebom. Mitska bića imala su osobine konja. Kentaur je imao tijelo konja, a glavu i ruke čovjeka. Posejdonov i Meduzin sin Pegaz imao je krila na tijelu konja. U kršćanstvu sveti Ilija gromovnik, a svoj gnjev jašući na njima svijetom pronose ‘četiri jahača apokalipse’. Konj je biće bez vjerske određenosti pa tako proroka Muhameda u nebo uznosi konj Burak. Mnoge povijesne ličnosti vezane su uz konje koji su bili podjednako slavni kao i njihovi jahači. Aleksandar Makedonski jahao je Bukefala po kojem je grad u Indiji dobio ime. Kaligula je Incitata proglasio senatorom što je u modernoj Hrvatskoj postala česta pojava da razne ‘konje’ biraju u Sabor. Napoleon je, usprkos tome što nije bio vješt jahač, postao poznat u umjetnosti po motivu u kojem ponosno sjedi na leđima propetog Marenga, arapskog konja s kojim je prošao sve bitke, a čiji kostur je izložbeni eksponat Britanskog vojnog muzeja.

Posebna uloga konja nekada je bila u ratu. Danas mnogi pomažu vojnicima riješiti se post traumatskog stresnog poremećaja, sindroma poznatog po skraćenici PTSP. Opisuju ga kao ‘duševni poremećaj’, a „tegobe se očituju u obliku stalne zaokupljenosti traumatičnim događajima i ponovnim proživljavanjem na javi ili tijekom spavanja, napetosti i pobuđenosti, osjećaja nesigurnosti, povlačenja i izbjegavanja podsjetnika na traumatični događaj. Tegobe uzrokuju značajnu subjektivnu trpnju i zakazivanje u funkcioniranju u različitim životnim područjima.“ Tako to deskribira struka. Iskustvo govori drugačije. Zamislite da se dan, tjedan, mjesec dana nalazite u pogibelji što je izrazito stresna situacija. Tijekom tog vremena proživljavat razne ‘senzacije’, vizualne, auditivne, olfaktorne, taktilne. Sve to podiže razinu stresa i divlje lučite adrenalin. U tijelu vam se događa kemijski disbalans. Potrebno vam je sve više adrenalina kako bi se mogli suočiti sa svakodnevnim funkcioniranjem. Pretvoreni ste u ovisnika o najjačoj drogi. U borbama, to podiže agresivnost. U logoru, u kojem je Dubravko proveo mjesece i bio izložen svođenju na jedinku beznačajniju od kukca, unosi nemir, nesigurnost, strah, nepovjerenje. Sada zamislite, rat prestane, razmijene vas i ponovno ste slobodni. A niste. Vaše tijelo urla za adrenalinom. Počinjete raditi stvari koje vas dovode u sukob s okolinom na bilo koji način i osjećate se dobro jer to diže razinu tako potrebne adrenalinske droge u organizmu. S druge strane, svaki sukob, svaki neočekivani zvuk, petarda, prelet aviona izaziva senzaciju koju osjetite kada porežete jagodicu prsta papirom. Prvo vas oštro zapeče i tupo zaboli, a zatim poput tsunamija tijelom prostruji val hladnoće. Nije moguće shvatiti taj proces, pa čak niti empatijom. To je stvar osobnog iskustva. Jedino je moguće postupno spustiti razinu adrenalina, uravnotežiti kemijske procese u tijelu i vratiti koliko je to moguće duševni mir.

Neki to rade lijekovima, što ne rješava uzrok. Teško je vratiti se kada jednom čovjek prijeđe s ‘one strane dobra i zla’. Više nikada niste isti i potrebno je naći sebe, stvoriti se na temeljima onoga što ste bili. Temelji ostaju, ali je neophodno promijeniti emotivnu konstrukciju i prilagoditi je traumatičnom iskustvu. Svaki dan potrebno je boriti se s demonima autodestrukcije i nalaziti način da se čini dobro, prvenstveno sebi, a time i drugima. Dubravko je svoj mir pronašao u radu s konjima. Svakodnevno im sprema nastambe, hrani, daje piti. Nekadašnji manager u AWT-u i Magmi tako pronalazi mir. Svaki dan iznova je potraga za izgubljenim dijelom sebe koji je nepovratno nestao u ratu i logoru. Konji osjećaju privrženost, uzvraćaju je smirenošću koju šire, toplom blizinom i prije svega zahvalnošću i povjerenjem.

Kada sam prijatelja Iliju Ačkara pitao što mu je bilo najteže u logoru odgovorio mi je da je to bio osjećaj nemoći, da se ne možeš suprotstaviti, odgovoriti, založiti se za sebe i svoja uvjerenja, jer mnoge je to stajalo života. Dubravko mi je rekao nešto slično, ali drugačije iskazano. „Kada su rekli da idem u razmjenu, htio sam ostati s Bradom. Osjećao sam se kao izdajnik, jer on ostaje, a u Vukovar je otišao za mnom.“ Dubravko konje ne ostavlja. I Brada je uvijek s njim. Više ne u ljudskom obliku, ali njegov prijateljski duh je prisutan u Newfoundlanderu kojem zbog karaktera pristaje Goranov nadimak. Energija nije prolazna. Ona samo bira oblik gdje će nastaviti svoje postojanje.

I ja imam često potrebu navratiti, obići konje, uživati u njihovoj igri, nesputanosti, ljepoti i skladu. Njihov mir lagano se širi i prelazi na nas. Sjednemo i šutimo. I mirni smo!