Jedna od najvrjednijih životnih pouka koje sam primio vezana je uz rad na interpretaciji Zločina i kazne tijekom predavanja profesora Gaje Peleša o ‘Modernom romanu’. Harmica puna cvijeća jarkih boja i baršunastih mirisa, poput asfaltnog tepiha usmjerava kretanje prema zagrebačkoj gastronomskoj akropoli.

Uspinjući se stubama prolazim pored spomenika ‘Kumici’, simbolu starog Zagreba. Kad stupimo na plato Dolca odjednom se mimoilazimo s ljudskim sudbinama, nezainteresirani za njihove živote, probleme, boli, kao i oni za naše. Jedina dodirna točka su vrećice s kupljenim potrepštinama koje se dodiruju u prolazu. Usprkos tome, vezani smo za njih, njihovi životi utječu na naše.

Nekad toga uopće nismo svjesni. Stojeći uz okvir prozora caffea ‘Sunce’ na Dolcu, koji se otvara prije svanuća i gleda kako se budi, sjetio sam se da je Raskoljnikov smatrao život stare babe lihvarke bezvrijednim za bilo koga, a posebno ne za sudbinu njemu bliskih ljudi. Nakon što je počinio zločin, uvidio je kako je ta ‘potrošna’ osoba, njemu nevidljivim nitima, bila vezana gotovo uz svaku dragu osobu. To je bila kazna.

Dok kreće napraviti espreso, gospođa Ljiljana opisuje čarobnost trenutka kada se s istoka počne rađati sunce i obasjavati tjeme Dolca provirujući iznad tornjeva katedrale obuhvaćajući ih svjetlom dana. Prodavači užurbano slažu svježe voće i povrće na ‘štandove’ trkom svraćajući na kavu. „Iz potpunog mira i tame, odjednom probiju zvukovi i boje, sve se ispuni žamorom, smijehom, raštrkanim povicima, a ljudi počnu kapati i naručivati piće“, govori mi. „Na kraju dana ponekada mi se čini da nikada neće uspjeti počistiti, ali dok mi zatvorimo ‘kafić’ sve je oprano i čisto.“

Mlinac za kavu sjetio me kako sam u djetinjstvu znao baki Štefki mljeti kavu u drvenom mlincu. Njegovo je tijelo bilo drveno i na vrhu se polovica poklopca otvarala kako bi se ubacila zrna kave. Zatim bi uz dosta muke napravio prvih nekoliko okreta ručicom uz glasan zvuk drobljenja kave. Nakon nekog vremena, poput derviša, okretao sam je sve brže dok i zadnje zrno nije bilo smljeveno. Otvorio bih malenu kutijicu, dok se kuhinjom širio njegov zagasiti miris odimljen vatrom iz spraheta, i pruži baki smljeveni smeđi prah. Bio sam sretan.

Gospođa Ljiljana prinijela je grlu mlinca metalno tijelo ručice iz aparata za kavu, uzela mjeru, pritisnula dobro i vratila je u tijelo mašine. Primijetila je kako gledam sliku na kojoj je zamišljena kumica umornog pogleda. „Ovu sliku snimio je jedan stranac. Na njoj je Štefka, legendarna kumica koja je na placu bila svaki dan, kiša, sunce, snijeg, vjetar. Provela je čitav život ovdje. Znala bi doći i popiti ‘škropec’ i natrag na poziciju. Poslao mi je njezinu sliku i sada sam je stavila ovdje. Njezini unuci znaju svratiti na piće i pozdraviti svoju baku“, rekla mi je Ljiljana. Nije ni slutila da se i moja baka zvala Štefka. Mljevenje kave i slika kumice sjetili su me na baku nakon dugo vremena.

Kava u ‘Suncu’ nadaleko je poznata. „Radimo odličan espreso. Netko će reći da je to jednostavno. Treba paziti na vlažnost zrna kave, na granulaciju, odmjeriti pravu količinu koju staviti, snagu pritiska kojom zakrenete ručicu u aparat. Voda mora, da slikovito kažem, skuhati svaku granulu smljevene kave da otpusti svoju aromu. Kava nije samo okus, ona je i miris, onaj gusti skorup na vrhu koji izgleda neprovidno. To je ritual. Dnevno napravim stotine, ali svaki put gledam da utisnem dio sebe“, objašnjava mi. Pomislio sam da je sigurno zbog toga tako ukusna.

Ljudi u pravilnim razmacima ulaze, naručuju, zastaju, razgovaraju. „Svega ima, ali kod nas nema galame. Ljudi koji ovdje dolaze poznaju se i poštuju. Neki čekaju ‘zelenjavu’, drugi dođu u kupovinu pa zaborave kupljeno.“ Ubacuje se Daniel koji također tamo radi i kaže: „A neki jednostavno dođu na piće. Konjak, piva, gemišt.“ Kroz razgovor smo došli do njezinog prezimena – Colić. I tada se otvorila još jedna veza. Colići su porijeklom iz dalmatinskog mjesta Sveti Petar, koje se nekada zvalo Krmčina. Poznato je po dvije stvari. Rijetko je mjesto na obali koje nema rivu. Drugo je legenda da svoje porijeklo od tamo vuče Emil Zola, što bi s obzirom na njegov realizam, a poznajući te ljude, moglo biti točno. Moj otac je, ispostavilo se, kupio zemlju za vikendicu od rođaka njezinog pokojnog supruga.

Ta poveznica uvjerila me da je moja meandrirajuća kontemplacija o poruci Dostojevskog iz „Zločina i kazne“ kako nema bezvrijednog ljudskog života, jer smo svi povezani nama nevidljivim sponama, sasvim opravdana. Posebno u Velikom tjednu u kojem je u sjeni tornjeva katedrale, uskrslo moje sjećanje na baku Štefku i ljetne raspuste u Krmčini. U “Suncu” na Dolcu mi je svanulo kako život stvarno piše romane, što je najbolje dokazao Dostojevski.

Sretan Uskrs!