Početak dvadesetog stoljeća označio je prozno doba u kojem je romantizam poetike ranijih vremena ustupio mjesto velikim promjenama potaknutim mnogim izumima poput sve šire uporabe izmjenične struje koju je u Budimpešti 1882. godine osmislio Nikola Tesla.

Proces industrijskog Preobražaja dao je naslutiti Franz Kafka u prvoj rečenici istoimene pripovijetke. „Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca.“ Njezina struktura koja nadnaravnu sliku prikazuje čitatelju kao samorazumljivu, a začudno u predodžbi pretvara kao moguću stvarnost, postala je središtem nekih doktorskih radnji iz područja književnosti. U tom proznom i nimalo prozaičnom vremenu, poezija se borila sa ‘svoja četiri trna’ protiv sve veće jednoličnosti koja je bila posvemašnji odraz bezličnosti industrijalizacije. Vrijeme u kojem će se promovirati ideologija koja zagovara ‘cvat tisuću cvjetova’, ali samo izdanaka s istog stabla, iznjedrio je stih koji je naoko pokupio strukturu vanjskog svijeta čiji razlog postojanja je neprestana proizvodnja novih potrošnih roba i pretvorio je u poeziju. „Ruža je ruža je ruža je ruža“, napisala je Gertrude Stein ovaj stih kao dio poeme „Sveta Emily“ 1913. godine, nekako u vrijeme kada je nastajao i Kafkin ‘Preobražaj’.

Ponavljanje imena Ruže, koja je u njezinoj poemi mlada djevojka koja traga za identitetom, nagnalo me da razgrnem latice njezinih stihova i zaronim u povijesni tučak cvijeta istog imena. Prije poeme Gertrude Stein, prvi puta spominje se kao ukrasna bilja u 7. stoljeću prije Krista. Povjesničar kralja Sargona II, ‘pravog vladara’ kako su mu ime unijeli hebrejski pisci u Bibliju i povijest, zabilježio je da se s ratnog pohoda vratio s tri biljne vrste – vinovom lozom, smokvom i ružom. Njezin cvijet okružen je bodljama, poput ruže Malog princa, koja je imala samo četiri trna da se obrani od čitavog svijeta. Tako štiti svoj raskošan cvijet i podsjeća da uz ljubav ponekad ide i bol. Sam ubod, često nam svrne pažnju na njezine osobine, zagledamo se u nju.

Američko društvo uzgajivača ruža napravilo je osnovno razlikovanje vrsta i podijelilo ih u dvije široke grane: stare vrtne ruže i moderne ruže. U prvu spadaju sve ruže koje su postojale prije 1867. godine kada se pojavio hibrid ‘čajevke’. Potrebno je izvesti do deset tisuća oprašivanja da bi selekcijom kroz sedam godina nastala nova vrsta. Oscar Scherrer navodi slijedeće podatke, koje prenosim zbog impresivnosti čitavog postupka: „Poznati uzgajivači ruža izvrše godišnje 15 do 20 tisuća oprašivanja. Ako uspiju ubrati deset tisuća tih plodova, ti plodovi daju oko 180 tisuća sjemenki. Iz toga se razvije 70 – 80 tisuća biljčica i to svake godine! Od tih sjemenčica dalje se promatraju samo najbolje. Ispitivanjem, testiranjem i registriranjem nastaju nakon šest do sedam godina, između tisuća sjemenčica, dvije ili tri koje su izdržale oštra ispitivanja i mogu izaći na tržište kao nove sorte.“ Troškovi ovog postupka penju se i do iznosa od preko 200 tisuća eura. Ne čudi stoga da je Neron tonu ružinih latica plaćao tonom suhog zlata. Zanimljiva je usporedba da cijeli europski kontinent ne može proizvest toliku količinu rezana cvijeta koji bi vrijedio 1000 kilograma zlata.

Stare vrtne ruže, čini se kao i sve stvoreno strpljenjem i protokom vremena njihova je karakteristika da su dugovječne, zahtijevaju manje brige, imaju snažno korijenje i zanimljivo, sve mirišu. Jednu takvu miomirisnu zasadila je u samoborskom vrtu moja majka. Snažna je, bogata, puna cvjetnih pupoljaka i točka zbog koje je vrt pun plodova. Nema pčele koja prolazi tim koridorom da ne svrne do njezinog tučka, a potom se zaustavi i na povrću. Razlog je što su ruže svojevrsni ‘kameleoni’ koji se uklapaju u okolinu pa često znaju poprimiti miris jabuke, kruške ili pak finog indijskog čaja. Znaju se kamuflirati i životinjskim esencijama poput mošusa. Poprima i određena svojstva, poput ‘pasje ruže’ (Rosa Canina) koju smatraju izvorom svih europskih ruža, a predaja kaže da njezin pripravak može izliječiti bjesnilo. Sigurno je da pogleda na nju sigurno ublažava ljutnju. Ruža izgleda podatnom, ali se uporno odbija podvrgnut ljudskoj želji da je mirisno oblikuje. Njen parfem izmiče jednoznačnom opisu, neprestano iznenađujući naše osjetilo njuha, izazivajući ga da ga raščlanjujemo u slojevima ponirući sve dublje u njegovo središte. Kada kažemo da ruža opojno miriše, ne griješimo. Njihova nota ovisi o složenom odnosu eteričnih ulja i alkohola koji je u njima sadržan, a u najvećoj koncentraciji nalazi se na spoju latica s glavom ruže gdje se spajaju u cjelinu koju nazivamo cvijetom.

Njezine boje dolaze u nebrojenim valerima i nije ih moguće prenijeti u cjelini, jer za to je neophodno imati zrak, okoliš koji svojim bojama sjenča ili podcrtava osnovne nijanse. Pogled na njih bez prisutnosti mirisa izbljeđuje njihovo bogatstvo boja koje daruju svijetu oko sebe.
Iz tog razloga ne čudi što je ova grmolika biljka toliko bogat izvor inspiracije umjetnicima kao i teoriji simbola. Istovremeno ujedinjujući u sebi sklad i nesavršenost, ljubav i bol, miris, boju i oblik, ona ostavlja ogroman prostor za ispisivanje priča, uklapanje u slikarske motive ili pak preobrazbu u konstrukcijske elemente u arhitekturi. U svemu tome, njezina svestranost iskazuje se u nutritivnim svojstvima gdje se njezine latice pretvaraju u slasni džem, slatko ili rakiju da okrijepe tijelo. Afrodita je ružinim uljem u sceni oplakivanja Hektora u Ilijadi namazala njegovo mrtvo tijelo. Njegov miris potječe od alkohola i aldehida, dijelom od geraniola, citronelola, nerola, linalola, feniletilnog alkohola, citrala, estera i kiseline čiji sastav do dana nije dešifrinran, a formula za njegovo dobivanje upotrebljavala se još u Homerovo doba. Ovaj ekstrakt zahtijeva veću količinu baze za proizvodnju od ledene berbe, pa tako od 3500 kilograma latica Rosa damascene dobijemo 1 litru ulja.

Foto: Branko Kuzele

Ruže su način na koji izražavamo svolju ljubav, poštovanje, pijetet. Ruže su često vrata u srce, njima se kao kod moje prijateljice Zrinke Gnjidić u cvjećarni na tržnici Jarun uljepšavaju počeci, dolasci, ali i neminovni odlasci. Josip Rogin je tako u spomen na velikog izumitelja 1995. godine patentirao u najpoznatijem udruženju uzgajivača ruža ‘American Rose Society’ ružu imenom ‘Slavoljub Penkala’ i odao počast glavnom gradu domovine za njegovu veliku obljetnicu ‘Zagreb 900’. Te dvije vrste bile su prve priznate originalne ruže stvorene u samostalnoj Republici Hrvatskoj.
Bio nam život posut ružama ili njihovim trnjem, sastavni su dio naše svakodnevnice. Ruže su me podsjetile na nedavnu obljetnicu rođenja Tina Ujevića (5. srpanj 1891. godine) koji u pjesmi ‘Svetkovina ruža’ piše: ‘Pjesme trebaju ruža, a ruže svojih pjesama.’ A mi svi trebamo svoj ‘Rosebud’.