Braća Sinković pobjedom u finalnoj utrci dvojaca bez kormilara na Olimpijskim igrama u Parizu osvojili su treću uzastopnu zlatnu, a ukupno četvrtu olimpijsku medalju, kada pribrojimo srebrnu s Igara u Londonu 2012. godine.
Uvod donosi sve osnovne informacije koju vijest treba sadržavati. Osim, ako niste imali privilegiju pratiti njihov put iz prvog reda na Jarunu. Prošle godine nakon drugog mjesta u dvojcu na pariće na Svjetskom prvenstvu u Beogradu i ovogodišnjeg četvrtog mjesta na Europskom prvenstvu u Szegedu, kada nakon gotovo šesnaest godina prvi puta nisu osvojili neko odličje već bili četvrti, mnogo poznanika me pitalo što im se dogodilo. Navikli na njihove pobjede ili plasmane među dobitnike medalja, ljudi su postali nerealni. Kratko sam odgovorio: sport. Dogodilo se da su došli mlađi, jači, izdržljiviji, brži. Braća Sinković prvi su prihvatili tu činjenicu. S njima se složio i trener Nikola Bralić. Nije se složio s njihovom odlukom da promijene disciplinu, ali ih je odlučio podržati i pronaći način kako ih trenirati da budu konkurentni, ne znajući točno koliko će u tome uspjeti. I to je bio početak ovog uspjeha.
Teško je predočiti količinu rada, odricanja, upornosti, dvojbi, vjere u uspjeh i utjecaja mnogih ljudi koji je sabijen u 6:23.66 minuta finalne trke. Luka Grubor, član pobjedničkog osmerca Velike Britanije iz Sydneyja 2000. godine, kada je naša posada osvojila čudesnu brončanu medalju, napisao je povodom njihove pobjede: „Puno će se pisati ovih dana o njima (nadam se). Malo toga će vam dati sliku pune istine. Nadam se da ste ih gledali, ali oni su sve ovo napravili dok niste…Ako osjećate da možete zamisliti koliko je teško to što oni rade, razmislite opet.“ Grubor, koji je ponikao u ‘Veslačkom klubu Zagreb’, i postao kao član britanskog osmerca posredno prvi Hrvat s veslačkim zlatnim olimpijskim odličjem u samostalnoj Republici Hrvatskoj, dobro zna o čemu piše.
Početak sezone obilježila je odluka o prelasku iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara koju je inicirao Valent Sinković. On i Martin su zaključili da u ovoj disciplini imaju više šanse za osvajanje odličja na Olimpijskim igrama. Dvojbenu odluku koja je u samom početku u veslačkim krugovima dočekana s negodovanjem, jer je značila da će blizanci Lončarić također mijenjati disciplinu i prijeći u dvojac na pariće, na početku sezone nije izgledala obećavajući. Treći put od Tokija morali su mijenjati tehniku veslanja i proći proces prilagodbe na veslanje s jednim veslom. Dvojac bez tehnički je najzahtjevnija disciplina i potrebno je mnogo uveslavanja da bi se njome ovladalo. U jesen prošle godine čamac im je plovio kao ‘kormoran’ ljuljao se što im nije omogućavalo postići efikasan zaveslaj. Ono što je trener Bralić znao je da samo na taj način, gradeći iz početka mogu dosegnut napredak u tehnici veslanja. I tada je počeo slagati kockice.
Pavle Mikulić. Uz ograničene izvore stručne pomoći s profesorom Pavlom Mikulićem koji je sa svojim stručnim timom obavio testiranja primitka kisika i drugih vezanih parametara na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Dr. Sc. Pavle Mikulić pripadnik je veslačke zajednice, i kao bivši veslač prepoznao je mogućnosti braće Sinković na samom početku karijere. Kao i većina stvari vezana uz hrvatsko veslanje i to je bila privatna intervencija entuzijasta, a ne stvar sustava. Prikupljene podatke trener Bralić je iščitao i postavio plan stvaranja fizičkih pretpostavki koje su uključivale rad na izdržljivosti, eksplozivnosti i snazi.
Branko Zemunik. S godinama pada mišićna masa i eksplozivnost. Bilo je neophodno zadržati postojeću snagu i nadograditi je u granicama tjelesnih mogućnosti, ali da to ne utječe na njihovo zdravlje. Branko Zemunik, stručnjak za tjelesnu pripremu i trener u dizačkom klubu „Metalac“ prema uputama Bralića i Mikulića pristupio je treningu braće Sinković. Uz redoviti trening na vodi i treninge izdržljivosti na ergometru i biciklu, podigli su tone utega u „Metalcu“. Treninzi nisu bili samo fizički naporni, oni predstavljaju velik izazov za psihu.
Braća Lončarić. Veslački trening je samotan. Nakon nekog vremena provedenog u radu tijelo počinje reagirati. Pojavljuje se bol, zamor, težina tijela što sve dovodi do želje da se popusti samo jedno ponavljanje, jedan provlak na ergometru, sto metara vožnje biciklom, jedan zaveslaj da se tijelo malo odmori, umanji bol u mišićima, pusti mislima da predahnu i nađu novi elan za nastavak treninga. Veliki norveški skifist Olaf Tufte, dvostruki olimpijski pobjednik je rekao kada to napravite u trci, izgubili ste. Izvođenje treninga bez ostatka, simuliranje napora koji trka donosi u kondenziranom obliku, privikavanje na mliječnu kiselinu u mišićima, bit je velikih napora koje sadrži. Braća Lončarić prihvatila su sportski zamjenu disciplina, ali još više od toga, postali su suputnici trenirajući svakodnevno uz Valenta i Martina, dijeleći napetost velikih napora čime su olakšali jedni drugima dugotrajne treninge. Poticali su jedni druge, dijelili iskustva, mjerili napredak kroz zajednički plov na vodi. Napokon Sinkovići više nisu bili sami na vodi. Blizanci Lončarić postala su ‘brothers in oars’ (braća po veslu) braće Sinković i pomogli im prebroditi teško razdoblje.
Toni Urlić. Nikola Bralić desetljećima vozi bicikl uz veslačku stazu usporedo s veslačima koje trenira. Nekada je pratio Tonija Urlića koji je prelaskom u trenerske vode postao njegovim učenikom, vozeći se uz Bralića i upijajući njegovo znanje. Napokon ni Bralić više nije bio sam. Dobio je jedan par mladih očiju koje svježe uočavaju nedostatke i iz vlastitog iskustva vrhunskog veslača pomaže pronaći pravi način da se unaprijedi zaveslaj i ubrza čamac.
Marko Banović. Trijumvirat je popunio Marko Banović, vrhunski veslač, finalist Olimpijskih igara u dvojcu bez, član pobjedničkog osmerca Cambridgea 1995. godine, u čijem trenerskom timu je radio na njihovoj ovogodišnjoj pobjedi i čiji uvid u glavne konkurente za zlato je bilo dragocjeno.
Ivan Golubiček. Velika je prednost kada je vrhunski fizioterapeut i sam bivši veslač, čovjek koji poznaje veslačku anatomiju i mjesta mogućih ozljeda. Godinama Ivan Golubiček sanira posljedice mnogobrojnih treninga, izvlači iz braće Sinković maksimum omogućavajući im što bezbolniji povratak nakon ozljeda. Nitko neće znati kolika je bila njegova uloga u njihovom oporavku nakon utrka na Olimpijskih igrama u Parizu, posebno nakon polufinalne trke. U zadnjih 250 metara pokazalo se i njegovo znanje oporavka i pripreme za ekstremni napor koji su uložili za pobjedu.
Nacional
Nikola Bralić. Čitavu godinu ‘Brale’ je brusio njihov zaveslaj. Slušao sam neke tehničke detalje koji samo veslačima nešto znače, ali kada znate na što se odnose, počinjete sklapati sliku. Od razbijenih dijelova sastavljao je novi, bolji, učinkovitiji zaveslaj. Išlo je teško, sporo, bolno, ponekad frustrirajuće…ali je išlo. Bralić je imao sliku, jasnu sliku. Ponovno. Nakon izgubljenog prvog mjesta na prvom svjetskom prvenstvu nakon prelaska u dvojac bez održanog u Sarasoti kada su ih u strašnom finišu pobijedili veslači Italije, Bralić je čitavu sezonu radio na jednom detalju koji ih je sljedećih godina dovodio na pobjedničko postolje. Uporno, postojano, s vjerom da će uspjeti. Za Olimpijske igre u Parizu znao je da ove ‘stare pse’ treba naučiti da postoji samo jedna pozicija kojom mogu dobiti toliko željenu ‘kost’. Vježbali su veslanje na visokom ritmu do iznemoglosti. Brale je znao da ako dođu u poziciju da pokažu ‘trik’ koji drugi kod njih još nisu vidjeli imaju šanse osvojiti medalju.
Braća Sinković. Nekada ne pomaže nikakva taktika, priprema, rad. Trka krene i nastojiš uhvatiti ritam, prilagoditi se uvjetima na stazi, izboriti se za što bolju poziciju. I tada ne smiješ odustati, moraš vjerovati da u sebi imaš dovoljno snage, iskustva i želje postići rezultat koji priželjkuješ. Prvi put Valent i Martin su htjeli nešto za sebe. Razlog – nisu bili favoriti. Pratio sam ih kako opušteno treniraju, ali predugo se znamo. Osjetite nakon desetljeća da u njima tinja ta njihova vječna želja da budu najbolji što mogu. Nije bitno što govore rezultati, jednostavno, žele vidjeti je li mogu!? Pobijedili su u trenutku kada su sami sebi rekli: „Mogli bi pobijediti!“ Samo 250 metara do cilja veslači Velike Britanije su rekli: „Mogli bi izgubiti!“ I tu je bio kraj. Besprijekorno pogađajući zahvat na visokom broju zaveslaja prošli su kroz Britance čiju stravu osjećaja da gube dobivenu trku se moglo vidjeti kroz ekran. Dali su sve od sebe, ali jednostavno nije bilo dovoljno. Valent i Marin Sinković zaboravili su da imaju konkurenciju i veslali su protiv sebe na samoj granici svih svojih mogućnosti.
Prvo mjesto u vremenu 6:23.66 zapravo je 6230 dana treninga, 62366 zaveslaja. Prvi put nisam pisao euforično, himnično o uspjesima veslača. Spomenuo sam samo dio tima, ne spominjući odricanja obitelji, ljudi koji su svaki nekim malenim dijelom pomogli da Sinkovići postanu i ostanu Sinkovići. Renata Beluhan iz Sportskih novosti za Damira Martina napisala je rečenicu koju ću prilagoditi za kraj ovog sastava: „Oni su jedni od onih čiju stvarnu veličinu nikad nisu i neće određivati medalje.“
Komentari