Ponekada bi se roditelji lijepo uredili da odu s prijateljima na večeru, a moj brat Mario spremio se izaći s ‘škvadrom’ na mitsko mjesto koje se zvalo ‘tur na vašar’ za koje sam dugo vremena mislio da se nalazi na Šalati kraj plivačkih bazena. Tada bih ostao ‘sam u kući’ i krenula bi predstava. Nakon što je pao mrak, spustio bi rolete i ugasio svjetlo u blagovaoni kako bih mogao ‘gledati’ radio. Bila je to velika kutija, s krasnim stanicama od poliranog furnira trešnjinog drva čijim središnjim dijelom je dominirala skala s rasporedom radijskih stanica i njihovim frekvencijama. U mraku blagovaone, uglavljen između posuđa s jedne i boca s pićem kojem su pridodane čaše s druge strane, mirovalo je čudesno elektroničko biće. Stisnuo bih tipku, krupnu, bijelu i uključio ga. Tada je kretala čarolija. U gornjem lijevom uglu nalazilo se otvor kojeg je uramljivalo staklo. Izgledalo je poput oka. Uključeno, vjeđe bi se digle i oko bi počelo poprimati zelenu boju, koja bi bila sve tamnija, dok ne bi dobila smaragdni ton. To je bio znak da je dovoljno zagrijana i spreman svirati. Naime, bio je to Siemensov radio iz pedestih godina prošlog stoljeća koji je radio na ‘lampe’ i prvo su morale postići radnu temperaturu da počnu stvarati zvuk. Samo to vrijeme grijanja bilo je čarobno, ispunjeno iščekivanjem slijedećeg čuda, a to je strujanje zvuka kroz prostoriju. ‘Zeleno oko’ pružalo je pogled u prostor glazbe. Toplina njegovog zvuka koji je pružao, osjećaj pripadnosti čudesnom svijetu muzike, osjećaj je koji se utisne poput Odisejevo ožiljka u dušu mladog čovjeka i nosi ga čitav život sa sobom. Najviše sam volio maštati o gradovima s skale radija. Učeći njihova imena i potom tražeći ih u enciklopediji, učio sam zemljopis, običaje ljudi, značajne događaje i o ličnostima koji su pojedini grad ili zemlju iz koje dolaze obilježili svojim postojanjem. Monte Carlo, Luxemburg, Berlin, Marseilie, Salzburg, Leipzig, Helsinki, Stockholm, mjesta čija imena su već sama bila avantura za izgovoriti. Jednom sam zamolio Maria da mi pokaže unutrašnjost. Nakon što je nekoliko dana vježbao da može pomaknuti faraonski ‘velik blok’, postavio ga je na stol i skinuo stražnji dio. Unutra je bio mali grad za koji bi danas trebalo Krško da ga napaja. Vakumske cijevi, skretnice, trafo uređaji, žice, sve uredno posloženo, skladno, svaki dio bio je dostupan. Na poleđini se nalazila shema s popisom svih vrsta lampi i tipom trafoa kako bi ga svaki korisnik mogao popraviti, tj zamijeniti dio u slučaju kvara. To je bio ‘user fiendly’ aparat. Uključen radio je stvarao krasan topli zvuk, a ujedno je i grijao prostoriju koliko energije je koristio. Taj prvi dodir s kvalitetnim zvukom koji je meko dodirivao sluh obilježio je timbar mojeg uha.

Foto: Stipe Majić

Gledajući tu ogromnu kutiju čiji unutarnji spoj sastavnica čini radio, shvatio sam da je Hi-Fi oprema postajala sve lakša i gubila na ‘sprecifičnoj težini’. Pražnjenje unutarnjeg sadržaja kao da je praznilo i puninu prijenosa sadrža. Na djelu je bila sterilizacija kao u okolišu, hrani, što je onemogućavalo razvoj receptora za stvarnost, jer su zvukovi zapravo bili očišćeni od šumova.

U Martićevoj ulici sedamdesetih godina otvorena je unutar „Ferimporta“, koji se nalazio u prolazu jedne od zgrada, konsignacija koja je sastupala’ Sansui’ i ‘Rotel’. Bile su to prve marke Hi-Fi opreme koje su došla u tadašnju državu. Roba se isključivo kupovala preko računa uplatom. Moglo se kupiti i na čekove u više rata.
Prvi puni pravi stereo zvuk čuo sam kod mog prijatelja Ivice Bilandžića Buce. U našem redu u Voćarskom on je prvi imao Hi-Fi liniju, iako smo često znali sići s bicikala u vožnji i stajati ipred vrta susjeda Brace Bosanca koji je bio ‘apostol’ moderne tehnologije, na samo u našoj maloj zajednici, nego i u Zagrebu. Njegov tata surađivao je s NASA-om i zvuk koji je dopirao iz njegove kuće bio je svemirski. Uglavnom, znam da me Buco odveo u veliku sobu gdje sam ga ugledao prvi put. Gramofon! Technics SL 20. Danas je fascinacija divnim djelom elektroničke umjetnosti lako dostupnim gadgetima potpuno izbrisala ushit ljudi željnih vrhunskih dosega moderne tehnologije. Sam njegov izgled bio je poput najbolje dizajniranog automobila, jasnih linija, jednostavan, kratko rečeno: lijep. Uz njega svjetlucalo je Technics pojačalo SU 7200 koje je pogonilo Celestion Ditton petnaestice. Buco je s police izvadio ploču na kojoj je bio šešir koji je prekrivao grad, a iz njega su sijevale munje. Stavio ga je na plohu gramofona, namjestio ručicu i spustio je. Nakon sekundu soba je poput akustične kutije zavibrirala zvukovima „Birdland-a“ Weather Reporta. Čitavo tijelo mi se naježilo i prenio sam se u neki drugi svijet. I danas mi se čini da sam još uvijek u tom svijetu. Nije prošlo dugo, a roditelji su mi kupili Rotelovu liniju s Wharfedalovim zvučnicima ‘Denton 2XP’.
Pomodarstvo je strašna stvar. Svoje tranzistorsko pojačalo i gramofon zamijenio sam integriranim pojačalom i CD-om. Ploče sam podijelio vjerujući kako sam pronašao savršen izvor zvuka za reprodukciju. Ali čitavo vrijeme, nakon početnog ushićenja, nešto mi je nedostajalo, ne pitajte me što, nešto. Znate kada imate osjećaj da imate sve, a opet vas muči taj skriveni crv sumnje koji govori da nečega nema. U jednom razgovoru poznanik mi je to pojednostavio i na fenomenološkoj razini objasnio. Nekadašnji tonski zapisi bili su pogonjeni titrajima zraka i prenosili su ih prigodom reprodukcije. Danas, zvuk se ‘pakira’ u binarne kodove i potom preko čitača ‘raspakirava’ i stvara zvuk. Nema prostora, nema titraja. Priroda je zamijenjena bitovima. Između njih pretvarač više nije bila gramofonska igla, već neki procesor koji ga je priređivao za emitiranje. Igla je stvarala titraje zvuka, reproducirala izvorne zvukove sa svim rasponima prostora u pozdarini.
Jedan od zaljubljenika u izvorni zvuk je i Darko Mikulec koji se odupro najezdi modernizacije i koristi nužno digitaliju, ali poput čuvara nekog starodrevnog hrama, čuva ploče i opravlja stara pojačala. U njegovoj radnji koja se nalazi u Tratinskoj ulici razgovarali smo o ‘otajstvu’ toplog zvuka kojeg pokušavam rekreirati. „Nema tu velike filozofije rekao bih. Do prvog Madoninog albuma tamo 80-te sve se snimalo analogno i snimke iz tog vremena jednostavno zvuče drugačije i bolje odgovaraju klasičnim pojačalima i nosačima zvuka, kao što je gramofon. Sve nadalje digitalizirano je i zapravo je prirodna okolina CD-a, digitalna“, govori mi Darko. „Postoji još jedan problem. Uzmite ploče istih autora iz njihovog originalnog vremena i njihove nove otiske. Drugačiji su. Nema više istog granulata plastike, pa se i njihov zvuk prigodom sviranja mijenja“, otkriva mi detalj o kojem nisam razmišljao.
Zadnji dio slagalice u mojoj potrazi za zvučnim gralom mladost pronašao sam kod njega. U Tratinskoj. Shvatio sam da pokušavam vratiti vrijeme obiteljske topline i zajedništva, dok smo sjedili za stolom u blagovaoni i bili porodica koja je uz zvuk radija blagovala slušajući „Po vašem izboru“. Danas je ostao samo zvuk.