Jednom mjesečno, ako bi bio praznik i češće, spakirali bi stvari, zamotali darove koje smo uvijek nosili kao znak pažnje i krenuli maminim roditeljima. Baka Gizela i djed Ljudevit, kojeg sam kao i svi zvao Lajoš, živjeli su u vojvođanskom mjestu Kupusina. Bilo je to mađarsko selo u kojem je živjelo oko četiri tisuće duša, a deda Lajoš je bio apotekar.

U Kupusinu je došao nakon što je s čitavom obitelji proveo  tri godine u logoru za ‘Švabe’ (op. a. Nijemci), jer su baka i njezini roditelji bili Nijemci,  Hettesheimer. Između mogućnosti da narodnoj vlasti proda ili ostane raditi i voditi svoju apoteku, deda Lajoš odlučio je ‘služiti’ novim suseljanima. Do Kupusine, koja je smještena na točno pola puta između Sombora i Apatina, naš Vokswagen 1300 putovao je satima, prvo Podravskom magistralom do Osijeka gdje bi pored Čingi Linigi čarde krenuli put Kneževih vinograda. Prolazeći putem koji je poput utora bio urezan u vapnenačke brežuljke na čijem ogoljenom pročelju su se ritmično pojavljivala vrata i poneki prozor kao da su tu urezbareni u zid iza kojeg nema ničega,  nisam bio svjestan blaga koja čuvaju ta posebna vinska skladišta. Kada bi prošli kroz labirint vinskih rovova, izišli bi na ravnicu. Iza našeg automobila bijelila se prašina koju bi uzvitlali jureći makadamom, dok bi ispred nas bila poput razastrte plahte, jata gusaka čije gakanje je bilo glasnije od sirene kojom ih je tata pokušao maknuti s puta.

Trenutak kojeg sam iščekivao gotovo sa zebnjom bio je dolazak na uzvisinu iznad Batine. Uvijek sam se s strahopoštovanjem divio prizoru koji se od tamo pružao. U daljini zelena prostirka šuma kroz koju je vijugala cesta, a ispred nje Dunav, moćan, plećat, mrk poput soma. Velika rijeka. “Valja nama preko rijeke!” Na njegovim leđima poput znamena bila je skela koju su zvali ‘kompa’. I samo mjesto se označavalo pridjevajući mu ime plovila, pa se tako gotovo u pravilu selo nazivalo ‘Batina skela’. Sam plov ‘kompe’ bio je avantura. Ukrcaj je uvijek kretao spustom po zavojitoj cesti koja je na dijelovima bila posuta granitnim kockama kako bi bila trajnija i otpornija na vremenske uvjete, posebno bujice koje su se znale slijevati da napoje Dunav. Redar na ulaznom dijelu pomno je navodio zaprežna kola, malene kamione ili automobile i pravilno ih raspoređivao kako bi podjednako opteretio putni prostor. Kada bi ukrcao dovoljno putnika i vozila, dao bi znak ‘skeledžiji’ da krene. Dunav bi grubo šibao stranice skele koja je tromo prkosila struji i sjekla površinu mutne vode, jednolično i ustrajno. sve do dolaska na ‘preku’ (op.a. prijeko) stranu. Lagani udarac o rub pristaništa, zveket lanaca kojima se veže kako bi se umirila i omogućila iskrcaj, označavalo bi kraj avanture koja je svaki put bila puna priča što sam ih čuo od rijeke.

Nakon što je izgrađen most, kompa je prestala voziti, a iz imena Batine, nestala je ‘skela’. Most je spojio dvije strane Dunava, ali nije premostio sjećanje. Nedaleko Samobora u kojem sada živim je Otok, maleno mjesto na obali Save. Nekad živahan kraj imao je jedno vrijeme čak dvije skele i mjesta s kojih su kretale u ‘forsiranje’ rijeke umjesto romana. Danas je tamo kao podsjetnik još samo jedan noseći metalni čamac obrasao u gustiš koji je nekada nosio platformu skele. No, nekih pet kilometara nizvodno, uzbuđenje vožnje skelom i dalje je živo. U Medsavama skela predstavlja svojevrsnu turističku atrakciju, iako je još uvijek životno važna stanovnicima okolnih mjesta, ali i modernim nomadima koji dnevno migriraju do svojih radnih mjesta i kući, skraćujući put od Samobora do Zaboka.

Ponekad jednostavno sjednem na bicikl i prevalim put do Medsava kako bi me netko od Vrančića preveo preko Save. Iako nisu svi iz iste porodice, veže ih prezime, mjesto u kojem žive i skela. Rodonačelnica ove splavarske rute bila je Dragica Vrančić. Emancipacija je postigla cilj, pa je posao splavara, koji su nekada gotovo isključivo obavljale žene, danas postao muško zvanje. Prva skela prešla je na ovom mjestu 1943. godine. Prije ove koja danas vozi i sedma je po redu, prethodna je služila 42 godine. Kaže da će voziti do 2070. kada nas više neće biti.

Tih stotinjak metara razdaljine koju skela prijeđe u nekoliko minuta omogućava čovjeku da izoliran na sredini rijeke promisli o prolaznosti. Heraklit kaže da ‘u iste rijeke stupamo i ne stupamo, jesmo i nismo’.  Koliko se samo Sava promijenila, a s njom i ja. Nekada čista, pa zatim gotovo ubijena prašinom ispranom s ugljena, danas ponovno živi, čista, obnovljena. Preljevne centrale u slovenskom toku Save, igraju se njezinom razinom, ali istovremeno propuštaju pročišćenu vodu, koja nije ‘inficirana’ nuklearnom elektranom Krško. Najbolji dokaz su dabrovi koji su se vratili na obale rijeke i vrijedno grade svoja staništa. I kroz sve te mijene, skela vozi, prenosi ljude i njihove živote s jedne na drugu stranu i natrag. Uvijek poput skele naizgled isti, a opet promijenjeni, kao i rijeka. Svašta je doživjela ta skela i pomogla da se odviju mnogi događaji. Svadbe koje je sigurno prenijela kako bi mladoženja otišao po voljenu, kola hitne pomoći u kojima bi se rađao, nekada i gasio život, ljude koji zaokupljeni svojim brigama ne primjećuju mir i ljepotu oko skele, ne čuju tišinu od buke vlastitih misli. Poneko na ploči koja se nalazi uz cjenik, ostavi neku uspomenu na svoj prolazak, na to da je bio dijelom njene povijesti, mala slika unutar veliog mozaika likova koje je prevozila. Bila je ona i pozornica koja je imala važnu ulogu u jednoj od najboljih hrvatskih serija iz vremena bivše Jugoslavije, ‘Kuda idu divlje svinje.’ Skela nije samo trup i nadbrođe, ona je zbir svih priča koje su pomoću nje ispričane. Čarobna je, jer u vrijeme užurbanosti nužno napravi cezuru u danu, odvoji vas tih nekoliko minuta od posla, briga, potrebe imanja ili posjedovanja. Podsjeti vas da treba ploviti, rijekom, prostranstvima mašte, putevima sjećanja, da treba biti poput rijeke, duboka i čista uma. U plićini je žabokrečina, a u prljavoj vodi nema života. Stoga je skela moj ‘memento mori’ – podsjeća da ćemo jednom prijeći na drugu stranu. U jednom smjeru.

Najčešće dođem kada njome upravlja Ivica, jedan od Vrančića. Znamo se. Težak je to posao. Rijeka je poput života, nepredvidiva. Htjela bi ona biti gospodar, ali ako smjerno poštuješ njezine znakove i nježno upravljaš ne dirajući njezine divlje niti, prevest ćeš putnike poput Harona na drugu obalu. (Nećeš) vratiti ih sigurno, kako god stavljao zareze. Dok odmata lance kojima je splav ukotvljena, volim stati i reći: ‘Ivice, valja nama preko rijeke!’