Pored uzglavlja spavaćeg kreveta držim nekoliko knjiga. Jedna od njih svojim izgledom i sadržajem je kuharica. Na njezinom boku u koži je utisnuto ime; „Kooch Buch“.

Kada je otvorite krasopisom je ukrašena prva stranica kojom započinje prvo poglavlje iza kojeg se nižu recepti. Nekoliko je poglavlja posvećenih različitim skupinama jela, juhe, meso, riba, slastice. Ritmičnost rukopisa moje bake ljulja se iz reda u red otkrivajući sastojke i postupak spravljanja jela. Jednoličan je i stalan u svojoj stamenoj upornosti da se i na razini pisma iskaže sva ljepota spravljenog objeda. Riječi teku pokretom pera kao da mekanim kretnjama iz zgloba miješamo sastojke za majonezu, izvodeći pravilnu kretnju, dajući slovima savršen tempo kao da prati metronom i ugušćuje sadržaj približavajući se kraju recepta. Ispisati jedan recept bila je svojevrsna kulinarska molitva koju je svesrdno izgovorila puštajući da je vrijeme nosi kroz njega donoseći zadovoljstvo na kraju ispisa. Svi su plod prenijetog iskustva, kao i kulinarske prakse. To je podrazumijevalo da je, kao i za njihovo pisanje, bilo potrebno vrijeme, kako ono dok je učila sama spravljati ga, tako i ono da ga uobliči i zadrži na papiru kako bi njezina kćer, moja mama mogla nastaviti prenositi ukus djetinjstva njenom unuku. U njoj su ostavljene prazne stranice za neka nova osjetilna iskustva koja vrijeme nosi. Svjesna prolaznosti u želji da se tradicija nastavi, ostavila je mjesto za osobni pečat nasljednika. Jedini sastojak koji nije izrijekom spomenut, a pretpostavka je koja kao i korice koje uokviruju recepte, jest porodica.

Nedjeljni ručak počeo bi se spremati rano jutrom, prije prve mise. Kada bi zvono odbilo šest ura, teta Mariš koja je živjela s bakom i dedom, krenula bi grijati vodu da ošuri kokoš od koje bi skuhala juhu punu blagog okusa koji se krio iza zlatne masti koja se caklila na njezinom vrhu. Baka Gizela letjela je kuhinjom kao ‘Chef’, nadgledajući što Mariš radi, probavajući, dodajući sol ili papar koji bi uštipnula među prstima, posipajući neko jelo crvenom paprikom, koju su u Vojvodini zvali ‘alevom’, ako bi htjela dodati još malo prpošnosti okusu . Plesala je u zanosu tim prostorom na čijem podu je bio seljački pod od krupnih hrastovih dasaka ulašten s ‘4 Asa’. I dok su poput najboljeg dueta spremale svakojake đakonije koje bi nahranile pola ‘šora’ (op.a. ulica) deda bi me posjeo na bicikl i lagano bi krenuli do sodara po soda vodu. Kako je kuća bila točno preko puta ulaska u crkvu, gledali bi seljane kako izlaze ozareni s mise. Deda Lajoš krenuo bi dugim korakom kao da je već popio’ hosu lepeš’ (op.a. špricer). U smeđoj torbi od skaja, stavio bi par staklenih boca koje bi sodar vrteći veliki kolotur napunio, kao nekom čarolijom upumpavajući soda vodu i zatim poklopio zatvaračem s malenom pipom na oponac koji je štrcao vodu pod pritiskom kada bi ga stisnuli. Nekada u Zagrebu nisu pili ‘gemišt’ nit ‘škropec’, već špricer, udomaćen pod imenom ‘uštrcak’, koji bi po vrućinama hladio i razgaljivao gospodu što su se sakrila u hladovinu neke od gostiona.

Stol bi razvukli, jer je na njega trebalo stati svakakvih jela. No prije svega prekrili bi ga podstoljnjakom od debelog baršuna, koji je na rubovima imao ‘šiške’ koje su visjele kao uresi na rubovima kazališnih zastora. Bilo je važno da ‘escajg’ ne lupa (op.a. pribor za jelo) i remeti tišinu u kojoj se čulo samo kucanje sata i užitak ukućana u jelu. Bio je to mizanscen na koji su se u posebnoj režiji bake Gizele slagali scenografski elementi. Prvo je išao guščje bijeli stolnjak čiji rubovi su bili izvezeni minijaturnim cvjetovima živih boja. Prvi je na red došao jušnik iz kojeg je kroz maleni otvor na boku poklopca, koji je zadržavao toplinu, provirivala drška ‘šeflje’. Kada bi dodirnuo površinu stola i juha u njemu smirila svoje ljuljanje, deda bi krenuo s ritualom, dok se iz otklopljene zdjele pušila vrela mirisna para. Bio je to posebno svečan trenutak koji bi nestrpljivo iščekivali. Vjerojatno iz razloga, što nismo mogli otpočet s jelom prije toga.

Uzeo bi hljeb kruha, koji mi se tada činio velikim poput jastuka, i nježno držeći jedan kraj lijevom rukom, pritisnuo ga na prsa u visini srca i potom vješto mičući nož poput gudala, odrezao krajac i stavio ga kraj svog tanjura. Potom je svakome odrezao krišku i pružio da uzmemo. U tome je bilo posebne čarolije , jer su njegovi pokreti bili tako smireni, punili nas iščekivanjem ugode jela koja slijede i označavajući kako se bliži početak objeda. Taj obredni dio, vezao nas je s našim precima koji su na isti način blagosiljali stol pun bogatstva. No, prije svega, to je vezalo one koji su zajedno obitavali za stolom u cjelinu, davalo osjećaj pripadnosti, pružalo osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, zajedničkog puta i cilja. Sva je pažnja bila usmjerena na ljude koji su sjedili za stolom. Ništa nije smjelo ometati prepuštanje užitku koje je pružao ručak. Jedina društvena mreža bila je mreža odnosa u obitelji. On nije bio samo hranjenje tijela, on je krijepio duh prije svega. Toliko je ljubavi i rada bilo uloženo da bi se ona jelom preusmjerila prema najdražima, da bi bio izraz krajnjeg nepoštovanja ne posvetiti se jelima koja su se nalazila na stolu. Ona su bila servirana na porculanu proizvedenom u Češko-Slovačkoj. Njihova površina bila je ručno ukrašena, a svaki dio imao je svoju oznaku, serije iz koje potječe i broj narudžbe po kojoj je rađen. Tanjuri su nejednake veličine što daje posebnu čar i unikatnost. Žlice, noževi i vilice već su posivili, ali bi ih Mariš kada bi se najavili da dolazimo, ribala Vimom koji bi nanijela na vrh čepa i potom ustrajno trljala, kao Aladin čarobnu lampu gore dolje, sve dok ne bi zabljesnuli. Svaka radnja bila je iskaz roditeljske ljubavi, svaki napor pokazivao je koliko im je stalo da njihovih rođenih. Ručak bi završio kolačima koje baka i Mariš nisu spremale. Subotom bi svatovi obavezno prošli ispod njihovog prozora i dedi Lajošu kao znak poštovanja i zahvale donijeli mnoštvo kolača, koje bi onda mi imali i za ponijeti doma.

Foto: Branko Kuzele

Bakin i dedin stol danas krasi blagovaonicu. Na njemu je nova ploča, koja je poput diplomske kape nataknuta na plohu starog Alt Deutsch stola da ga ne ošteti. Napravio ju je moj pokojni prijatelj Darko Čevizović, ratnog nadimka ”Striček’. Na njezinoj unutarnjoj strani njegov je potpis. Iako je preminuo, svaki put kada se moja obitelj okupi oko njega, njegov duh je s nama. Tu je i porculan koji sam naslijedio i sačuvao da pronosi priču svih koji su ga koristili kao najljepši vodič prostorima uspomena. Znam sjesti i gledati moje najdraže, pratiti kako uživaju u jelu, kako se smiju, kako pršte srećom i veseljem. Osjetim blagost. Nedjeljni ručak, zapravo svaki obrok, trebalo bi blagovati, biti zahvalan na životu, skromno prihvaćati sreću koja nam je dodijeljena i uživati u svakom trenutku. Ponekada za stolom vidim one kojih nema, prisjetim se kako smo se družili i uživali u zajedništvu i ponovno su živi na tren. Tada shvatim da je blagotvorno blagovati i slaviti život u svim njegovim oblicima. Jer, tko zna?