Romano Bolković ukazao je u nedavnoj objavi na predavanje koje je održao naš zajednički prijatelj profesor Zoran Kurelić. Kao primjer na temelju kojeg je studentima krenuo objasniti vrijeme koje je Romano ukratko okarakterizirao kao ‘vedru apokalipsu’, iskoristio je pjesmu ‘Cities in Dust’, Siouxsie and the Banshees. Ohrabren Kuretovom maštovitošću, pouzdajući se u uvijek besprijekoran Romanov vrijednosni sud, koji počesto postane i usud, odlučio sam promisliti o veslanju kao metafori za uspješan ustroj države.

Krenimo od jedinstvene osobine veslanja. U njemu se članovi posade prema cilju kreću okrenuti leđima kojima prolaze kroz cilj ili zamišljenu crtu prema kojoj se kreću. Mislim da je to jedini sport u kojem se pobjedniku ne gleda u leđa već on gleda tuđa. Simbolika koja se sastoji u toj slici podsjeća na život. Neprestano se krećemo prema naprijed, ali ne vidimo uvijek gdje smo, kako smo daleko dospjeli, što trebamo napraviti da stignemo dalje i brže. U osmercu nalazi se kormilar. Njegova zadaća nije samo odražavati pravac, već davati ritam posadi, pomagati im da isprave greške, davati im vježbe kojima će to napraviti, smisliti program treninga koji će podići njihovu spremnost za natjecanje. Premijer državu vodi u tržišnom natjecanju, u borbi da podigne standard naroda, u stvaranju uvjeta da svi građani države koju predvodi imaju bolje uvjete svakodnevice. Vrhunski kormilar motivira svoju ekipu, vodi ih u trci, provodi s njima sve vrijeme trenirajući, dijeleći njihove dobre i loše dane. On je svojevrsni ‘premijer’ odgovoran za ekonomiju treninga, raspored, ali prije svega za disciplinu. Da bi to mogao sprovesti, mora posjedovati autoritet. Autoritet dolazi iz znanja, dokazane sposobnosti vođenja ljudi, njihovog upravljanja tako da svako od njih pruži u danom trenutku svoj optimum, ponekada i više. On nije najjači, on nije najizdržljiviji, ali je najbolji analitičar koji zna prepoznati potrebe svojeg tima kako bi za klub, grad ili državu ostvarili najbolji uspjeh. Njegovo vodstvo često donosi pobjedu ili vodi u poraz. Ako ne uživa povjerenje ljudi, njegov posao je uzaludan. Kormilar je prvi koji dolazi na trening i priprema čamac, zadnji koji odlazi nakon što je isti oprao, obrisao i s posadom spremio ga za novi izlazak na vodu. Premijer koji umješno vodi ekipu ministara, usmjerava ih, daje im naputke, reagira na greške, a istovremeno zna uputiti prijedloge, razgovarati o načinima ispravljanja propusta i pronalaziti rješenja, vodi svoju posadu prema cilju za opće dobro. Premijer ne može raditi posao posade koju je odabrao, on ne može ‘vući’ za njih, ali može im pomoći da budu učinkoviti, da taj napor koji prenose u posao poluči uspjeh kojem će se radovati građani, jer će osjetiti pozitivan učinak njihovih zakona, mjera, odluka.

Veslanje ima dvije osnovne podjele. Scull ili na pariće podrazumijeva da svaki veslač u svakoj ruci drži veslo. U rimen veslanju jedan veslač s dvije ruke drži jedno veslo. U scull veslanju veslač snagu prenosi kroz vodu lijevim i desnim veslom da bi se kretao pravo naprijed. U rimen veslanju postoje ‘desni’ i ‘lijevi’ veslači. U ovoj metafori veslanja kao države koristim osmerac kao osnovni primjer. U njemu se uz kormilara aka. premijera, nalaze četiri desna i četiri lijeva veslača. Oznake strana nemaju nikakvo ideološko određenje u veslanju već označavaju stranu na kojoj se nalazi veslo. Ali s pomoću njih se lako mogu objasniti principi koji vrijede u državi. Zamislite da imate samo političare desne orijentacije koji bi ‘veslali’. Državni čamac na kraju bi otišao potpuno u lijevo. Isto je i zamijenimo li strane. Majorizacija dovodi do otpora strane koja je ‘preveslana’. Kretanje samo u jednom smjeru u pravilu je skretanje. Bit kretanja naprijed u veslanju je da su obje strane usklađene i ne pretežu na jednu stranu. Razlog je jednostavan. Čista fizika. Svako skretanje produljuje dolazak do cilja. Politička razmimoilaženja dovode do rasipanja energije i gubitka brzine kojom se donose potrebne odluke. Sukob ‘desnih’ i ‘lijevih’ koji nije konstruktivan i ne ide za time da brod u kojem se svi nalaze ide brže, da je plovidba ugodnija i svrsishodnija, dovodi do gubitka. On se iskazuje u stvarnosti na mnoge načine, od ljudskih prava, životnog standarda do ‘napuštanja’ čamca koje nazivamo iseljavanjem. Teško je navijati za ekipu kojoj nije stalo do navijača. Stara izreka kaže ‘da samo onaj koji ne vesla’ može ljuljati čamac. Besplodne rasprave koje su se vodile u Saboru, očito vodit će se i dalje, a pri tom neusklađenost ‘lijevih i ‘desnih’ nastavit će usporavati državu.

Osmerac se ne sastoji uvijek od osam najboljih. Ponekada je važnije sastaviti ljude koji čine najučinkovitiju kombinaciju. U osmercu individualnost ima zajednički cilj. Ona je usmjerena prema zajedničkom dobru. Svi imaju istu želju, i lijevi i desni; kretati se prema naprijed što brže trošeći pri tome optimalnu količinu energije kojom raspolažu. Ilustrirat ću to jednim primjerom. U samom finišu mandata, Vlada Andreja Plenkovića podigla je plaće državnim službenicima. Cilj je bio dobiti izbore. To je kao da kormilar u trci koja se vesla na 2000 metara vikne finiš pri dolasku na prvih 500 metara. Ekipa izgori i ne dođe do cilja. Problem je što smo u ovom slučaju ekipa mi svi. Doveslat ćemo do cilja, ali ćemo izgubiti i biti kao nacija neupotrebljivi neko vrijeme. Cilj ne opravdava sredstvo, već sredstvo služi da bi se došlo do cilja. Za ostvarenje pobjede važno je zajedništvo, napor koji ulažu svi. Zajedništvo se postiže određivanjem cilja koji je prihvatljiv svima, sredstvima koja su dostupna svima…a ne samo njima. Naš državni ‘osmerac’ više naliči na galiju u kojoj oni koji proizvode, prevoze od mandata do mandata državne službenike, dužnosnike i članove ministarstava i vlade. Teško je kada premijer poželi skijati na vodi.

Poseban problem predstavlja kada se u osmercu masa veslača kreće prema krmi, tj. suprotno smjeru kretanja čamca. Tako ga ‘usporavaju’, jer ga bacaju unatrag. Ništa drugo ne rade pojedinci u novom sazivu koji smatraju da su rigidne ideje mijenjanja povijesnih istina i njihove prilagodbe potrebama onih koji su izgubili bitke, bilo u bivšim ratovima ili svjetonazorske, rješenje da se uljepša prošlost i učini ideološki prihvatljivom sadašnjost po mjerilima koja su prethodila emancipaciji. To zaustavljanje progresa, usporavanje sadašnjosti za račun prošlosti, gubitak zamaha prema budućnosti, odlike su ljudi koji dok drugi veslaju rade ‘kontru’. Posljedica je vrlo često da ispadnu iz čamca, jer sila kretanja broda i poluga vesla imaju veću snagu od pojedinca koji ga pokušava zaustaviti.

Država, kao i osmerac, treba ljude koji žele zajedno ‘veslati’, gdje lijevi i desni zajedno upiru gurati čamac naprijed, gdje kormilar zna na koji način dovesti ga što uspješnije do cilja. Veslanje je jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportova. Možda bi premijer, ali i građani, mogli preuzeti neka pravila koja u njemu vrijede.