Djed Tomo znao je s ostalim muškarcima iz Plešca, okačiti ‘pinklec’ na vrh sjekire koju bi nosio na ramenu i krenuti nadničariti iz svog sela u Gorskom kotaru put Spačvanskih šuma u Slavoniji. Putovali su pješice odlučni drvosječom prehraniti obitelj. Svakom Goraninu utisnuta je ljubav spram drva koje je hranilo, odijevalo i grijalo kuću generacijama. Drvo je Goranima život. Poznaju dušu šuma, njihove priče, kao što i one svjedoče njihovim životima i odlascima.

Kada sam prvi put vidio uratke ‘majstora Stankine’ prepoznao sam u njima svu ljepotu i težinu goranskog života, iščitao povijest Vrbovskog iz kojeg se izdigao. Ponovno mi je otvorio spremnike sjećanja i umjesto dasaka za rezanje, podložaka, zdjela ili mužara, prepoznao sam šume iz djetinjstva, osjetio meku glatkoću koja se krije ispod kore bukve, obavio me poput meda gust miris lipe, čuo sam orkestar lišća krošnje stoljetnog hrasta. Stanko Majetić, ‘majstor Stankina’ uspijeva iz dubine debla izvući prekrasne prizore šuma kojima daje uporabne oblike, tako prirodne i tople.

Daska za rezanje postaje dio pripreme vrhunskog objeda. Vjerujem kako će svaki Chef potvrditi da je priprema sastojaka za jelo, najveći dio kulinarskog umijeća uz baratanje zakonima termičke obrade namirnica. Ploča ‘majstora Stankine’ čiji ornament naliči šahovskoj ploči, sama je poligon za skiciranja sastavnica jela. Ona omogućava da vizualno slažete buduće zalogaje u promišljene poteze kojima ćete ih voditi prema konačnom okusu gotovog jela. Kuhanje je igra kombiniranja sastavnica i zahtjeva razne ‘scenografske’ elemente, a početni čini daska za rezanje na kojoj su protagonisti noževi i sastojci za pojedino jelo. Svaka ploča ‘majstora Stankine’ ima svoj ritam uzoraka koji gotovo da navode na posebne načine rezanja. Svaki rez mesa ili povrća imat će kao posljedicu drugačiji okus. Rezovi otvaraju strukturu namirnice, ogoljujući njezinu nutrinu ili zatvarajući istu kako bi na drugačiji način otpustila svoj okus. Svaki rez izvući će na površinu drugačiji okus iste namirnice.

Poput jela drvo ima teksturu, poseban miris, boju. Kuhinjski predmeti ‘majstora Stankine’ posebni su, jer se ugrađuju svojim osobinama u jelo. Pomažu estetskim oplemenjivanjem prostora kuhinje nadahnjujući svojom praktičnom ljepotom. Djeluju smirujući poput guste šume u kojoj nema suvišnog svjetla i zvukova, pojačavajući usredotočenost na sam proces kuhanja, zaokružujući gastronomsko okruženje. Njihova jednostavna ljepota nadahnjuje stvaranje jela, pomaže da svakodnevna rutina kuhanja postane obred prilikom kojeg  se alkemijskim procesom u njega utisne miris i okus prirode koja je okruživala drvo od kojeg je kuhinjski predmet postao. Zgotovljeno jelo upija sve sastavnice njegove pripreme od kupovine mesa i razgovora s Dragecom, kave na Ljiljaninom šanku u ‘Suncu’ s pogledom na vrevu Dolca do preuzimanja noževa koje je naoštrio majstor Pavao ‘pod Zidom. Sve se to spaja se na dasci ‘majstora Stankine’.

Foto: Vanja Vukadinović

Važna sastavnica predmeta koje iz drva stvara, jer kako drugačije nazvati njegovu umjetnost, jest njihova unikatnost. Poput drveta iz kojeg su rođeni, svaki je jedinstven. To sakriva unutrašnjost drveta kada se kroz njegovo otvaranje pojavljuje priča godova koja otkriva njegovu povijest prateći mijene u vremenu i prostoru. Godovi koji se vide u presjeku upili su priče iz okoline, upoznali su ljude kojih već odavno nema, prigrlili novu djecu koja poput prethodnika lutaju njegovim staništem u potrazi za odgovorima o životu. To je razlog što toliko utječu na individualiziranje prostora. U kuhinju unose i umjetnika i model. Vrijeme je, kako za  filozofiju,  tako i za kuhanje osnovni preduvjet. Vrijeme provedeno tijekom stvaranja jela treba biti provedeno u okruženju koje godi oku, uhu, osjetu mirisa. Sam pogled na njegove ‘end grain daske’ govori o strpljivosti i upoznavanju pojedinih komada drveta koji će poput jela, činiti cjelinu. Ova vrst daske sastavljena je tako da su drvena vlakna okrenuta prema gore (tzv. end grain board) Uz to što pruža boje uvjete za rezanje, takva podloga manje oštećuje oštricu noža. Posebno je zanimljivo da kao i u prirodi, drvena površina sama “zacjeljuje. Naime, zbog položaja u koji su  okrenuta, drvena se vlakna zatvaraju nakon rezanja, a to pridonosi duljoj trajnosti daske za rezanje, kao i higijeničnosti.

Svaki predmet zahtijeva istraživanje podloge od koje će biti stvoreno djelo. ‘Majstor Stankina’ proučava svaki komad drveta, upoznaje njegovu strukturu, istražuje mu osobine, stavlja ih na kušnju kako bi spoznao koji alat će ga najučinkovitije razgolititi i na površinu iznjedriti njegovu duboko pohranjenu ljepotu. Svaki komad ima sakriven oblik u sebi. Kada poznajete drvo, pratite njegovu struju niti, plovite alatom po njima, ponekada samo instinktivno se prepustite da vas priroda dovede do cilja. Drvo puca ili se odlama mimo volje majstora ako ga on ne voli, ne poštuje, ne sluša kada mu govori kojim putem krenuti. Drvo ne bi moglo Goranima davati život da i samo nije živo. Ono nikada ne umire. U Gorskom kotaru drvo je poput energije, koji god oblik poprimilo ono ne nestaje. Zauvijek je prisutno u prirodi.

Ljudi rodoslovlje svoje porodice prikazuju kao stablo prateći grananje odvjetaka u manju ili veću krošnju. Razlog je što sve kreće od korijenja duboko položenog u rodnu zemlju i bez obzira gdje krošnja krene, uvijek je i najmlađi izdanak vezan uz najdublju vlat korijena. Kod Gorana to nije samo slika, to je sudbina. Radovi Slavka Majetića svjedoče životnu povezanost Gorana sa šumama i drvetom. Gledajući predmete koje je stvorio iz njega, pronašao im odgovarajući oblik, možete gledajući njihovu površinu prohodati šumarkom, vidjeti orah, jasen, bagrem, spaziti granu s plodovima šljive, trešnje, kruške, premjestiti se duboko u njegov mir i upiti čistoću zelene oaze. I možda, poput mene, pronaći korijene.