U nekadašnjoj državi u kojoj je Zagreb bio glavni grad Savezne Republike Hrvatske, postojalo je ‘Radničko sveučilište Moša Pijade’. Tu je ostvarivana proklamacija da obrazovanje mora biti dostupno svima. Radni ljudi Zagreba, koji je tada bio industrijski najrazvijeniji grad u Jugoslaviji, mogli su uz rad stjecati naobrazbu iz različitih područja. Pretežno je to bilo znanje stranih jezika. Nekima je to pomoglo nakon što su odlučili postati ‘gastarbajteri’. Danas ih se većinom priprema već od osnovne škole. Moja mama predavala je Njemački, jezik donedavnog neprijatelja, kasnije zemlje poslodavca tisućama koje su krenule u bolju i svjetliju budućnost koje nije bilo u mraku socijalizma. Sada kada je svjetlo kapitalizma upaljeno, odlaze u još svjetliju budućnost nego ranije.
U kinu koje se nalazilo u prizemlju majka bi me odlazeći držati nastavu budućim direktorima ili socijalističkim rukovodiocima ostavila razvodniku. bio je odjeven u uniformnu plavu kutu, pomalo izblijedjelu od pranja, koji bi me odveo u dvoranu i sproveo do mjesta gdje je odredio da sjednem. Prva predstava, kao i nekada u Kinoteci od 16 sati, bili su crtani filmovi. Nastava je trajala ponekada i dulje od dvije projekcije, tako da sam u plavim kožnim foteljama, koje su bile za dječačića sitne građe izuzetno udobne. Pružale su osjećaj sigurnosti, jer događanja na platnu doživljavao sam tako intenzivno da mi se ponekada činilo da ću pasti sa sjedala. U fotelji kino dvorane putovao sam prostranstvima mašte i kao da oko mene nije bilo nikoga i ničega osim zamišljaja koji me prebacio u čudesni filmski svijet.
Trajalo je to satima i kada bi me upaljena svjetla vratila u sadašnjost i utrnula magično svjetlo kinoprojektora, popeo bih se stubama na drugi kat do sobe koja se sastojala od dvije prostorije. U prvom dijelu nalazilo se tajništvo škole za strane jezike, dok se u drugoj nalazila zbornica u kojoj su tijekom stanki, jer su tada između satova bile pauze od petnaestak minuta, okupljale profesorice koje su predavale u školi. Ona je bila samo dio Radničkog sveučilišta i nalazila se u jednom njezinom dijelu. Bila je poznata po kvaliteti predavača, koji su mahom došli s Filozofskog fakulteta stotinjak metara južnije. U tajništvu je sjedila teta Zdenka, malo jača gospođa blage naravi i kose povezane u pundžu. Zidovi su bili snježno bijeli, a namještaj čistih zaobljenih linija čija je meka drvena konstrukcija uokvirivala sjedala i naslone presvučene crnom umjetnom kožom. Ormari i stolovi zamijenili su boje. Nosivu crnu metalnu konstrukciju ispunjavale su drvene plohe. Sve je odisalo prisnošću i ugodom. Znao sam lagano prelaziti dlanom po sjajnoj, glatkoj površini drvenog naslona stolice dok sam čekao da mi teta Zdenka pruži papir i olovke kao bih izrazio svoje umjetničko nagnuće u formi koja se mogla opisati kao apstraktna umjetnost. Ormari i komode iako jasnih geometrijskih linija, kao i stolovi, nisu bili strogi, naprotiv, njihova pravilnost smirivala je još uzburkanu dječju maštu nakon gledanja filmova i čuvala me do dolaska mame.
Odrastanje me nije odmaknulo od RANS-a, samo me malo prizemljilo. Više nisam išao do drugog kata već bi u mezzaninu gdje se nalazila kafeterija, petkom nakon predavanja profesora Bošnjaka iz Grčke filozofije, vodio idealističke razgovore sa prijateljima, pokušavajući dokazati da razumijem što studiram. Sjedili smo u foteljama koje su bile malo raskošnije, podobne za lijepo se u njih smjestiti dok bi ispijali piće. Bile su osmišljene da vas učine naizgled pametnijim, jer su vas prisiljavale da zauzmete pozu zbog koje bi vas svaki redatelj odmah izabrao da igrate intelektualca. Čule su one mnogobrojne interpretacije misli od Platona do Hegela i Wittgensteina. Svjedočile su intelektualnom nadmetanju nadobudnih studenata filozofije koja su se ponekad pretvarala u prave ‘simpozije’ nakon litre crnog vina.
Sve se to održavalo u okruženju koje je odisalo profinjenošću, koja nam je bila potpuno prirodna. Ja sam, za druge ne mogu tvrditi, odrastao unutar te estetike Radničkog sveučilišta, koja je jednako primala poput otoka Ellis, obrazovane, nenačitane, siromašne, profinjene ili sirove polaznike, iako je Ninoslav Kučan je kasnije, sredinom devedesetih, tvrdio da Nikšić i on nikada nisu ‘Radničko sveučilište’ zamišljali kao mjesto “gdje će ljudi u cokulama dolaziti po naknadno obrazovanje”. “Vjerovali smo”, govorio je Kučan, “da taj objekt nikada neće završiti kao svaštarska obrazovaonica. Koncipirali smo i izveli prostor koji može svojom fleksibilnošću primiti u sebe sadržaje kulturološki mnogo značajnije.” Tako je djelovao i namještaj. Nije diskriminirao nikoga i nije nametao svoje podrijetlo. Pola stoljeća kasnije osvijestit ću do kraja činjenicu da sam sjedio na artefaktima koji ilustriraju knjige i udžbenike o povijesti dizajna ovog prostora. To nije bio namještaj, bila je to primijenjena umjetnost.
Zgrada ‘Radničkog sveučilišta Moša Pijade Radovana’ Nikšića i Ninoslava Kučana bila je utemeljena na vrhunskim postulatima europske moderne. Zgrada je po realizaciji 1961. godine nagrađena Nagradom grada Zagreba za najbolje arhitektonsko ostvarenje, interijer i opremu. Bernardo Bernardi bio je autor oblikovanje sistema namještaja i opreme. Kada je SRH osamostaljenjem postala Republiku Hrvatsku, ‘Radničko sveučilište Moša Pijade’ postalo je ‘Otvoreno sveučilište’. U stremljenju novumu, brisanju starog, mnogi Bernardijevi stolci, stolovi, ormari, komode bačeni su na ‘smetlište povijesti’ bez punog znanja o njegovoj vrijednosti. Bernardi je prije rada na opremanju ‘RANS-a Moša Pijade’ bio na studijskom putovanju u Skandinaviji gdje je pronašao inspiraciju u djelima danskih dizajnera Hansa Wegnera i Finne Juhla. U Dansku je dospio zahvaljujući stipendiji pariškog UNESCO-a, a inicijalni razlog studijskog boravka je bio upoznavanje sa srednjoškolskim modelima obrazovanja u oblikovanju. Od tada Bernardi usmjerava svoje napore u stvaranje kvalitetnih interijera za obrazovne ustanove kao i suvremenih uredskih prostora. Usklađujući odnos između zahtjeva suvremene pedagogije i tadašnjih mogućnosti proizvodnje modernistički jednostavnom linijom i ergonomski određenim proporcijama uspijeva dizajn prilagoditi potrebama prostora i ljudi koji u njima rade. Suvremenici Bernardija doživljavali su namještaj nastao prema njegovom dizajnu, kao svakodnevnu činjenicu s kojom su živjeli. Posebno je bilo važno njegov pristup proizvodnom dijelu sklapanja elemenata, obradi drveta, njegovom prilagođavanju dizajnu koji je koliko je to bilo moguće poštivao teksturu materijala. Njegova suradnja s TVIN-om u proizvodnji uredskog namještaja pristupačnog svima, bio je vrhunac otvorenosti i unošenja dizajna u svakodnevicu. Samo toga nismo tada bili svjesni. Pedeset godina kasnije na društvenoj mreži naišao sam na tri komada komode koje je prodavao stari obrtnik iz Karlovca tijekom zatvaranja firme. Nakon pola stoljeća odlučio je zatvoriti obrt. Kako sam uređivao prostor u stilu šezdesetih godina, kupio sam ih. Mučilo me što su mi izgledali jako poznato, ali nikako ih nisam mogao smjestiti odakle. Pedeset godina kasnije, shvatio sam, nakon što sam vidio isti takav komad namještaja koji je bio atribuiran kao Bernardijev, da sam kupio dizajnerske komade. Bio je to namještaj koji sam često gledao u tajništvu škole stranih jezika iz ‘RANS Moša Pijade’ gdje je mama predavala njemački jezik.
Photo: Sandra Šimunović, Pixell
Vrijeme i odmak, shvaćanje veličine primjene umjetnosti u industrijskom dizajnu Bernarda Bernardija, njegove jednostavne ljepote, izvedbene perfekcije, lagane prilagodbe kako prostoru tako i čovjeku, pretvorilo je svakodnevicu u izložbene eksponate. Usprkos tome oni nisu izgubili svoju funkcionalnost. Naprotiv, sada je postalo bjelodano jasno iz kojeg razloga su udobni, praktični, uporabljivi i nakon pola stoljeća. Bernardi je studiozno smišljao i proučavao ergonomiju i prostor kao bi se elementi njegovog namještaja neprimjetno uklopili u interijer i postali njegovim prirodnim dijelom. Meni je i danas prirodno da sam odrastao okružen dizajnom velikog Bernardija.
Komentari