Kada gledate svakodnevne predmete oni su…svakodnevni. Ova tautologija je ispravna samo ako ne postavite pitanje o predmetu samom, ne pokušate vidjeti ga u svoj njegovoj punini. Svaki uporabni predmet ima svoje porijeklo, svoje stvoritelje, svoju povijest.

Njihovo trajanje svjedoči o životima ljudi koji su ih koristili i nijemi su svjedoci sudbine njihovih vlasnika. Oni nisu samo stvari, oni su produžetak naših potreba, rekao bi profesor Žarko Puhovski svojevrsne egzistencijalne proteze i pomažu nam u ostvarenju praktičnih potreba koje imamo.

Ponekada izbjegavaju uniformnost i predstavljaju umjetničko djelo. Zamislite, otvorite ladicu u kojoj držite pohranjene noževe, a iznutra vas gleda ‘Opinel’. Joseph Opinel počeo je izrađivati noževe u francuskom Savoieu 1890. godine kao jednostavan radnički ili seljački nož. Njegova jednostavna namjena oplemenjena je izumom ‘viroblocka’ 1955. godine od strane Marca Opinela koji je osmislio sustav zaključavanja oštrice u otvorenom položaju. ‘Victoria and Albert Museum’ u Londonu 1985. godine odabrao je Opinel nož kao dio izložbe koja slavi “100 najljepših proizvoda na svijetu”, na kojoj se našao uz Porsche 911 i Rolex. Odabran je također kao jedan od 999 klasičnih dizajna u ‘Phaidon Design Classics’, Muzej moderne umjetnosti (MOMA) ga je izložio kao remek-djelo dizajna, a Larousseov rječnik naveo kao registriran zaštitni znak. Njegova ljepota udružena s praktičnošću nagnala je čak i Pabla Picassa da ga koristi kao ‘suradnika’ tijekom izrade kiparskih djela.

FOTO: Stipe Majić

Preko puta Dolca, Pod zidom, malena je radiona koju desetljećima vodi Štefica Večković čiji majstor Pavao potvrđuje da su neki uporabni predmeti poput noža, ne samo izraz umjetničke strasti, već i unikati. Pavao Sertić radio je nekada u zagrebačkoj „Instrumentariji“ gdje je usavršio znanje brušenja oštrica, posebno za kirurške instrumente. Kada slušate kako govori o procesu stvaranja noža, postane očito da svaki promatra kao zasebno umjetničko djelo. „Kod mene niti jedan nož ne bude isti, uvijek postoji razlika“, kaže mi. Sve počinje kovanjem tijela noža. „Treba znati zakaliti nož, da bude elastičan kako bi ‘držao oštricu“, objašnjava majstor Pavao. Dok priča oči mu plamte i mijenjaju boju ovisno o kojoj toplini za kovanje željeza govori.

Željezno doba započelo je u različito vrijeme ovisno o geografskim područjima. Na Bliskom istoku pretpostavlja se da je to bilo 6000 godina prije nove ere. Prvotno su ljudi hladnim kovanjem obrađivali čisto željezo te izrađivali razno oruđe i oružje. Sljedeći korak bio je grijanje željeza na visoke temperature omogućujući obradu kovanjem kakvu danas poznajemo. „Važno je da se sječivo kuje na kovačkoj vatri“ , posebno je naglasio majstor Pavao. Za nju se najčešće koristi drveni ugljen, kojeg majstor Pavao, rodom Ličanin iz velebnih šuma posebno cijeni. To je omogućilo veliku prekretnicu u povijesti, dobivanje čelika. Drveni ugljen sadrži velike količine ugljika i pri dužem izlaganju željeza visokim temperaturama dio procesom difuzije prelazi u čisto željezo te se dobiva čelik s daleko boljim svojstvima i iskoristivošću nego obično željezo. Naime, ako bi promatrali čelik pod mikroskopom, nakon prelaska linije magnetičnosti koja počinje od 770 stupnjeva celzija moći ćemo primijetiti kako stare kristalne rešetke počinju mijenjati svoj raspored atoma povećavajući njihov brojao što dovodi u konačnici do veće gustoće čelika. Sjetilo me to na jedno predavanje mog profesora na komparativnoj književnosti Borisa Senkera. Rekao nam je da zamislimo strukturu dijamanta. Ona se mijenja ovisno o kutu iz kojeg je promatramo, ali raspored uvijek ostaje pravilan inače bi se dijamant jednostavno pretvorio u prah. To vrijedi za dobru interpretaciju umjetničkog djela, ali i za vrhunsku kovinu. Što je sadržaj gušći, to je djelo vrijednije, a kovina čvršća.

VIDEO: Stipe Majić

Dok pokazuje var drške na tijelo noža, objašnjava kako je neophodno znati pronaći osovinu koja će ga uravnotežiti kada na njega dođe drška koju obično izrađuje od oraha ili jelenjeg roga. Miluje hladno željezo toplim dodirom, nježno, obazrivo, kao da želi utisnuti u njega dio sebe. Majstor Pavao prenosi u izradu noža, ne samo svoje iskustvo i znanje, već je svojevrsni prijenosnik stoljetnih znanja kojima spaja tradicionalnu vještinu s modernim tehnologijama, apostol koji je ustao od nakovnja i krenuo širiti nauk o izradi noževa. Poput redovnika pravilnim pokretima brusi sječivo na kamenu, jednolično, ritmično, predano.

Dok se majstor Pavao s Stipom spustio u podrum koji je poput čarobne kovačke špilje sakriven od pogleda, vlasnica Štefica Večković pokazuje mi škarice koje na spoju posjeduju žig proizvođača kao zalog kvalitete. „Vidite, ovo su škarice. Solingen. Donose nam ljudi da ih naoštrimo. One imaju ‘mesa’, imate kaj brusit i nakon četrdeset godina uporabe. Nekada smo ih radili, ali sada su Kinezi pokupili sav čelik koji valja i nema dobrog materijala“, ocrtava mi ekonomsku i geopolitičku situaciju gospođa Štefica. „Ovo kaj danas kupite je sve mekano, savija se, uopće nemrete normalno skratit nokte.“

Majstor Pavao održava tradiciju kovanja noževa ovladavši drevnom tajnom vatre i čelika. Njegovi unikatni noževi umjetnost su kada shvatite koliko su osjetljivi svi procesi koji vode do oštrog, a opet elastičnog i oštrog sječiva. U njegovom radu mire se krajnosti, iz vrelog narančastog žara nastaje snježno srebrni hladni metal, koji će nadživjeti svog stvoritelja i korisnike. Noževi majstora Pavla njegov su dodir s vremenom i zalog trajanja njegovog imena. Možda će nakon ovoga netko shvatiti kakvu neponovljivu vrijednost posjeduje – nož majstora Pavla Sertića.