Ljubav prema starinama način je odavanja počasti našim prethodnicima, njihovom znanju, koji su ostavili granične oznake u vremenu koje nam omogućavaju orijentaciju. Put naprijed ponekada se vidi gledajući unatrag. Smjerokazi iz prošlih vremena pokazuju smjer kretanja. Vrlo često u tom krajoliku prošlosti prepoznajemo stvari koje nedostaju u današnjoj slici stvarnosti.

Ponekada nam taj pogled unazad omogućava prepoznavanje motiva prenijetih u sadašnjost. Vrijednost pojedinih stvari izrađenih u prošlosti ogleda se u količini sadržaja koje sa sobom nose. Oni nisu samo materijalni poput zanatske umješnosti i izvedbene tankoćutnosti koja posjeduje sve odlike primijenjene umjetnosti. Oni su prije svega identifikacijski u smislu potrebe ponovnog proživljavanja vremena u kojem su nastali i životnog ritma koji ih je oblikovao.

Izrada predmeta odlično opisuje vrijeme u kojem je nastao. Ručni rad zahtijevao je vrijeme u kojem se stvaratelj posvećivao izradi svakodnevnih stvari. Radio ih je sustavno, strpljivo, izravnim dodirom s materijalom unoseći u njih sebe, prenoseći znanje te iskustvo u svaki primjerak. Trajanje vremena izrade bilo je u izravnom odnosu s njihovom trajnošću. Individualizacija izrađenog predmeta jamčila je trajnost, jer je na taj način trajao i njezin tvorac. Osobnost izrade osiguravala je i prisnost korištenja predmeta, što je u nastavku omogućavalo da korisnici u njih unose svoje živote kroz energiju koju upijaju. Sama spoznaja da je netko jeo za stolom koji traje dulje od stoljeća, posebno ukoliko je on obiteljsko nasljeđe, veže nas s našim prethodnicima. Oni predstavljaju svojevrsna vrata kroz vrijeme gdje se na nekoj razini preklapaju naši životi, nas današnjih s našima iz prošlosti.

Od brata Marija, naslijedio sam prijatelja. Uz brata i njega prvi put sam osjetio čar otkrivanja automobilskog motora, otajstvo rada na njemu, njegovog popravljanja i želje da se isti održava i privede svrsi. Nekadašnje ‘mašine’ su bile otvorene i pristupačne znatiželji vlasnika. Otvarajući poklopac prostora gdje je bio smješten , mogli ste odmah vizualno detektirati neki od mogućih kvarova. Svaka jedinica motora bila je dostupna. On sam izgledao je čarobno, pomalo zagonetno, ali pravila su bila jednostavna. Bilo je potrebno shvatiti slijed radnji koji dovode do njegovog rada i detektirajući ispravnost svakog od njih doći do mjesta kvara ili zaključka da je samo potrebno nasuti gorivo. Drugih mogućnosti nije bilo. Posao je bio ‘prljav’, ruke crne od ulja i masti, ali osmijeh uvijek blistav. Mario i Brane znali su subotnja prijepodneva provoditi na tratini ispred naše kuće s glavama u motoru ‘Fiće’ dok su im tijela bila prekrivena rešetkastim pokrovom motora. Umjesto rada cilindara odjekivao bi smijeh, zatim tišina…pa ‘Brankić dodaj nam desetku’. Nisam ništa razumio, ali sam sudjelovao svojim guranjem između njih da vidim to benzinsko čudo.

Gimnazijska opijenost mirisom ‘benzina i ulja’ kod Brane Pazmana s godinama je prerasla je u strast, a potom i u svojevrstan način življenja u skladu s takvim automobilom. To nije samo vozilo, to je razlog druženja, putovanja, istraživanja pojedinosti o izvornim dijelovima i njegovom izgledu. Prvi ‘oldtimer’, popularnu VW Bubu iz 1967. godine nabavio je prije dvadesetak godina. Priča mi kako je s njom dobio knjižicu koja je bila poput liječničkog kartona putem kojeg mogao je rekreirati njezino stanje. U svijetu ljubitelja povijesnih vozila takav dokument je dokaz originalnosti njezinih sastavnica. „U pokret se uključuješ nabavkom prvog ‘oldtimera’ i igra prestaje biti samo zabava i postaje ozbiljna. Slijedi otrežnjenje s prvim problemima koji podrazumijevaju održavanje izvornog stanja vozila“, govori Brane. „Ako ustraješ na izvornosti, nađeš se u potrazi za dijelovima koji odgovaraju izvorniku. Za jedan dio bile su mi potrebne tri godine pretrage kroz razne tražilice. Naravno to je poput beskrajno zanimljivog ‘krimića’, putovanje prostranstvima informacija, od identifikacije pravog dijela za određeni model automobila, do njegovog pronalaska i kupnje. To je sklapanje trodimenzionalne slagalice gdje svakim dijelom slika biva bliža originalu“, govori sada već lagano zanesenim glasom, dok mu oči krijese kao u mladosti. Dopušteno je prilagođavanje dijelova koji utječu na sigurnost vozila u prometu, kao što je zamjena doboš kočnica, diskovima recimo. Zamjenski dijelovi se mogu nabaviti od prodavača koji ih izrađuju prema originalnim nacrtima. Važno je poštivati pravilo da se originalni dijelovi uvijek mogu vratiti na mjesto gdje se nalaze zamjenski.

Vrijednost ‘odltimer’ vozila ovisi o godini proizvodnje i učestalosti proizvodnje određenog modela u trenutku nastanka. Teško je pronaći vozilo starije od 50 godina, ali Brane je od prijatelja nabavio Volvo koji je propadao na otpadu. Čovjek ga je kupio pod staro željezo na kilu, a Brane ga pretvorio u plemenitu kovinu. Njegov Volvo PV444 nosi serijski broj 29300 i proizveden je u prosincu 1952. godine. Zamalo su vršnjaci. Pripada D izvedbi. „Do 1952. godine svi primjerci ovog modela bili su crni, a onda su ih počeli proizvoditi u pet osnovnih boja“, objašnjava. Razvoj Volva PV444 započeo je tijekom II Svjetskog rata, kada su inženjeri shvatili da manje vozilo koje će ekonomičnije trošiti gorivo, može osigurati budućnost tvornice. Na to je utjecao nedostatak osnovnih materijala što je oblikovalo njegovu konstrukciju. Godine 1944., kada je automobil konačno predstavljen publici željnoj noviteta, reakcija je bila vrlo pozitivna i narudžbe su počele stizati u velikom broju. Prošle su još tri godine, do 1947., prije nego što je počela serijska proizvodnja. PV je brzo stekao reputaciju snažnog i otpornog automobila. PV444 bio je Volvoov prvi jednodijelni automobil. Na strukturu karoserije utjecao je model Hanomaga od 1.3 litre iz 1939. godine, koji su kupili kako bi ga njegovi inženjeri proučili. Bio je to i prvi Volvo u gotovo 20 godina koji je došao s četverocilindričnim motorom (raniji modeli koristili su redne sa šest cilindara i bočnim ventilom) zapremnine 1,4 l koji je imao 40 konjskih snaga pod oznakom kao B4B. Ovaj model prvi se probio na tržište u SAD-u. Razlog je bio prihvatljiva cijena i dokazana kvaliteta koja se pokazala malenim brojem popravaka i dugotrajnom uporabom. Zanimljivo je da je većina prve prodaje u SAD-u bila ograničena na Teksas i južnu Kaliforniju. Posebno je zanimljivo da je ovaj model imao serijski ugrađen sigurnosni pojas.

Brane mi objašnjava filozofiju ‘oldtimer’ stila življenja: „Kada sjednem u njega prvo osjetim udobnost, njegovu toplinu, mekoću prostora koji kao da izolira od sadašnjosti. Sve je mirno, tiho. Ubrzanost sadašnjosti usporava se i prilagođava njegovim mogućnostima. Nema žurbe, a svaka vožnja predstavlja avanturu koja za cilj ima stići do zamišljenog mjesta. Vrijeme provedeno na putu nije važno, jer putovanje je njegova bit. Kretanje kroz prostor jasno je omeđeno ekranima prozora i svaki kut gledanja pruža drugačiju sliku. One se mirno kreću, kao što i auto klizi prostorom i daje vremena da se zagledam u detalje scenografije kroz koju putujem. Sve je mirno i opušteno. Voziš se i uživaš“, dovršava, a osjetim da su mu usta puna užitka koji proizvod opis jedne vožnje. Takva vožnja povezuje čovjeka sa sobom samim, s suvozačem, ostavlja prostor razgovoru, slušanju glazbe preko Blaupuktovog radija koji još uvijek ozvučuju elektronske lampe dajući topao i baršunast zvuk. Oldtimeri su vozila za ljude koji znaju biti sami sa sobom i nemaju potrebu biti s drugima da bi bili cjeloviti. Stoga su druženja članova oldtimer društava vesela i otvorena, puna sadržaja otrgnutih od prosječnosti i prolaznosti.

Na trenutak sam uz Braneta i njegov Volvo bio prenijet kroz vrijeme i uspio vidjeti Marija i njega kako ponovno veselo ‘prčkaju’ po motoru, dok ih znatiželjno promatram.

Foto; Branko Kuzele