Nekad je radno vrijeme bilo od 6 ujutro do 14 sati poslijepodne. Radni tjedan je završavao u petak. Završila bi i škola. Dojurio bih doma i čekao tatu. Objedovali bi, a kako se bližio kraj, tata bi primijetio kako raste moje uzbuđenje. On je teško susprežući svoje veselje zadržavao svoje ozbiljno lice.

Nakon što bismo pospremili tanjure i pribor za jelo u sudoper rekao bi, ali gotovo svakog petka, uvijek isto: „Operi suđe, ja malo odmorim i idemo u grad“, rekao bi. Samo još malo i vrata čudesa će se otvoriti. Više nisam bio nestrpljiv, jer kod mog tate riječ je bila svetinja, obećanje je moralo biti ispunjeno!

Uvijek smo išli pješice do Vlaške. Na stubama prema Vončininoj uvijek me učio pozdraviti ljude u prolazu, a ne nijemo proći pored njih. Maleni papirić od Ki-Ki bombona uvijek bih spremio u džep hlača, nikada bacio na cestu. Ako sam morao ispljunuti slinu imao sam čistu maramicu u koju sam to napravio. Pri dolasku tramvaja, uvijek smo pričekali da drugi uđu, a u tramvaju smo stajali, čak kada je i bilo mjesta.

Rekao bi, nas dvojica smo mladi. I bili smo. Držeći se za rukohvat, onako još izduljen, izgledao mi je još viši, u mojim očima svakako najviši čovjek na svijetu. Naš mali obred započeo bi u Kinoteci gdje su se od 16 sati emitirali crtani filmovi. Ne mogu vam opisati uzbuđenje djeteta kada bi se ugasila svjetla, čulo se razmicanje zastora koji su sakrivali platno i onaj prvi zvuk projektora koji bi bacio snop svjetla na filmski ekran, nakon čega je zaorio zvuk najave „Looney Tunes“ crtića: „Toma i Jerryja“, „Ptice trkačice“, „Duška Dugouška“. Tiho bih skičao od veselja i poskakivao na sjedalu. Moj tata je sjedio mirno, ali dijete u njemu sigurno se glasno smijalo. Izlazak iz čarobne tame u kojoj se odigravala svetkovina animacije, bila je uvertira odlasku do „Aviotehne“ u Bogovićevoj ulici.

Bila je to prodavaonica u kojoj se produljivalo lebdenje u svijetu mašte. U njoj je bilo sve za aviomodelarstvo, prvi modeli „Revell“ maketa, metalne slagalice strojeva koje je proizvodila „Mehanotehnika“ iz Izole, svijet koji nas je učio graditi, biti konstruktivan, ispitivati mogućnosti smislenog nadograđivanja različitosti za ostvarenje bolje i ljepše cjeline. Bio je to svijet igre. Prebrzo ga je zamijenio svijet ‘ratnih igara’.

Stojeći nagnut nad veliku maketu željeznice u podrumu stana Brune Radovčića na Krešimirovom trgu, gdje je nekad bilo zapovjedništvo 5. vojne oblasti JNA, a danas Ministarstvo obrane HV, sjećam se kako smo stajali skriveni iza vagona na kolodvoru u Sunji razmišljajući je li nam ovo zadnja igra s željeznicom. Sve je bilo u stvarnoj veličini, život je bio stvaran.

FOTO: Stipe Majić

„Vidiš Brankić“ – govori mi Bruno – „ovdje vlada pravilo H 0 i sve je u mjerilu 1:87, lokomotive, vagoni, ljudi, njihovi koferi, svi detalji su umanjeni i ravnomjerni.“ Objašnjava kako je sve to igra u kojoj je njegov život, djetinjstvo, on, ja, maštarije, budućnost…Kada je spomenuo budućnost shvatio sam kako ratnih godina nismo razmišljali o budućnosti. Nismo je imali, jer za nju je potrebno vrijeme, a ono je moglo prestati teći svakog trenutka. Mnogi su zapeli u prošlom vremenu i nikako ne uspijevaju naći put iz prošlosti, možda ne prema budućnosti, ali barem prema sadašnjosti.

Bruno je sastavljajući svoje makete sastavljao ponovno sebe. Gradio je svoju sadašnjost, polagao tračnice za vlakove prema budućnosti. Nakon svog besmisla razaranja, destrukcije u kojoj su stvarne željeznice i pruge bile razarane, Bruno je strpljivo maštao i stvarao slike svijeta u kojem bi postigao red tako teško narušen ratom. U tihim satima rada na maketama, postizao je potreban mir koji je pomagao zacijeliti sjećanja na rat.

„Počel sam tak da sam prvo nabavio onu metalnu lokomotivu od „Mehanotehnike koja je zgledala ko konzerva i navijala se pa je tak išla neko vreme. To je bila mrcina, jer je rađena u mjerilu 1:45. Ja sam bil jedini koji se setil kupiti malo više pruge i staviti je na cestu ispred kuće gde sam živel. Koja je to bila atrakcija“, živahno opisuje Bruno. „Ovu maketu sam počel delat 27. 01. 2010. godine i još nije gotova. Uvek nekaj još želim stavit, ak niš drugo, promenim raspored vagona, pomjerim ljude, automobile…igram se.“

Došao je trenutak čarolije. Bruno je uzeo komande i počeo pokretati kompozicije vlakova jednu za drugom. „Viš ove lokomotive vrijede nekoliko stotina eura i njihova cijena se razlikuje ovisno o funkcijama, neke proizvode zvuk, druge i svijetle, treće puštaju dim“, objašnjava dok Stipe i ja zadivljeno promatramo kako se kreću zamišljenim svijetom u koji nas uvlači i smanjuje na razinu djeteta da možemo postati njegovim dijelom. Uhvatio sam se kako uopće ne čujem što govori već potpuno hipnotizirano pratim modele u njihovom kretanju. Krasan osjećaj oslobođenja od stvarnosti, čisto prenošenje u nevini svijet djetinje radosti.

Bruno je svoje makete podijelio i s drugima i moguće ih je vidjeti na javnim izložbama. Podijelio je i svoje izume za koje je na natjecanjima inovatora osvojio prestižne nagrade. Naglasak je na ‘podijelio’. „Kada nešto voliš onda to radiš“, dodao je.

Gledam ga i sjećam se njegove hrabrosti tijekom rata o kojem ne govori, zajedničkih trenutaka u kojima smo razgovorima bježali od stvarnosti tijekom kojih mi je govorio o svojim maketama, o idejama za izume. Dok smo bili okruženi očajem i bezizlaznošću Bruno je snivao djetinje svjetove za koje je bilo neophodno osigurati mir. Danas ih u miru, okružen ljubavlju obitelji, strpljivo gradi.

Kada bi nas pitali ono poznato pitanje „gdje ste bili ’91-ve“ sigurno bi se pogledali, nasmijali i rekli: ‘za-jedno’ na željezničkoj stanici u Sunji.