Hrvatski slikar Josip Račić rođen je u Zagrebu 22. ožujka 1885. godine. Tu je učio litografski zanat, potom u Münchenu polazio školu Antona Ažbèa, a od 1905. Akademiju, na kojoj je zajedno s Vladimirom Becićem, Oskarom Hermanom i Miroslavom Kraljevićem činio zasebnu skupinu nazvanu Kroatische Schule (Hrvatska škola). Odustavši od secesijske ornamentike i pragmatične umjetnosti okrenuo se čistomu slikarstvu te se ubraja u utemeljitelje hrvatskog modernog slikarstva.

Račić je već u Ažbèovu ateljeu prihvatio načelo kugle i kristalizaciju boje, a na Akademiji tonsko slikarstvo te izmjenu svjetla i sjene, te je ostvario osobnu slikarsku poetiku snažnih volumena i tamnih tonova. Slobodnim potezom i širokim mrljama boje te suzdržanim, gotovo monokromnim koloritom, kojim dominiraju crna, bijela i siva boja, slikao je u ulju psihološki produbljene portrete i autoportrete.

Iz Münchena je 1908. otišao u Pariz, gdje je kopirao djela starih majstora u Louvreu i na način kasnog impresionizma i postimpresionizma, pretežno u akvarelu, slikao pariške krajolike te psihološki i subjektivno interpretirane likove u prostoru. Kratko vrijeme crtao je karikature naglašene ironije za zagrebački humoristički list Koprive. Tragično je završio život u Parizu, navodno izvršivši samoubojstvo pištoljem u hotelskoj sobi. Bio je početkom ljeta 1908. Imao je samo 23 godine.